Слике страница
PDF
ePub

Potištena srca vrate se Hrvati u Požun, gdje ban sazove 27. januara hrvatsku konferenciju, koja uza sav odgovor kraljev ipak zaključi, da se svakako ima još jednom tražiti ispravak, odnosno dodatak članku o podvrgnuću županija namjesničkom vijeću, a glede sa ziva sabora po banu da se dodade „S predznanjem kraljevim“ (cum praescitu regio). Isto se tako imalo u tekst staviti ono glede kontribucije. Budući da se i onako imao sastati posebni odbor, koji će u sporazumu s kraljem, odnosno s kraljevskom kancelarijom konačno redigirati tekst: zakonskih članaka, to su Hrvati držali, da će tom prilikom iznijeti svoje želje. U odbor udjoše Franjo Bedeković i protonotar Donat Lukavski. Medjutim u odboru stvar je potekla drugim putem, jer se od kraljevske strane tražilo, da se stilizacija točno udesi spram njegovih riječi, pa tako Hrvati nikako ne mogoše da proturaju svojih ispra va ka, i to rješenjem kraljevim. Poradi toga glasili su ovako: člankom LVIII. u za konjeno je, da hrvatske županije imadu primati svoje naredbe od namjesničkoga vijeća, te da kod toga vijeća bude namješten i razmjeran broj Hrvata, a i ban da imade prema svojoj časti dostojno sijelo i glas, kad dodje u to vijeće, no inače raspravlja on o autonomnim hrvatskim poslovima u skladu sa hrvatskim saborom, koji će sazivati privolom (annutu) kraljevom. 1 Člankom LIX. opet u zakonjeno je, da će se privolom kraljevom u naprijed kontribucija kraljevine Hrvatske

1 Ovu je riječ sam kralj vlastoručno dodao.

vazda raspraviti na saboru ugarskom, ali napose od kontribucije kraljevine Ugarske, te se nigdje osim na tom saboru ne može povisiti. Konačno bjehu odabrani odbori, da do narednoga sabora izrade elaborate o modernim potrebnim reformama. Stvorivši tako 74 zakonska članka sabor se konačno razišao. Dne 13. marta 1791. kralj je došao u Požun, te sankcionirao zakonske članke, koje je zapravo sam redigirao, a onda zaključi sabor uz običajne ceremonije. Još pred zaključak saborski ogorčio je i Magjare i Hrvate time, što je Srbima dao obećanu „ilirsku dvorsku kancelariju“ (5. marta 1791.), te joj stavi na čelo Hrvatima tako mrskoga grofa Franju Balassu. Ovo je kralj Srbima samo zato dao, da ih održi u odanosti, no ono drugo, važnije obećanje, da će im dati posebni teritorij, riješi tako, da je Banat zakonskim člankom XXVIII. požunskoga sabora u tjelovio Ugarskoj (žup. Temes, Torontál i Krassó), pa tako Srbima posve oduzeo mogućnost, da steku posebni teritorij.

· Vrativši se kući u Zagreb ban Ivan Erdödy sazove sabor za 7. juna, na koji je došlo brojno plemstvo kao i velikaši. Ponajprije pročitan bi opširni izvještaj hrvatskih poslanika, sa zajedničkoga sabora, kojemu mnogi uzeše prigovarati. Županije križevačka (podžupan Ludovik Marić i bilježnik Josip Mračić) i va ra ždinska (podžupan Ivan Jurinić i Baltazar Bedeković) dadoše prva 25. maja, a druga 30. maja svojim poslanicima instrukcije, u kojima se postaviše protiv zaključaka požunskoga sabora. Izrijekom istakoše,

da magjarski jezik nikad primit ne će kao zv anič ni, da se moraju hrvatski poslanici pobrinuti, da na budućem saboru budu članci LVIII. i LIX. dopunjeni prema zaključku hrvatskoga sabora od 12. maja 1790., to jest, da se izrijekom navede, da će županije hrvatske ostati pod namjesničkim vijećem, sve dok se ne proširi teritorij Hrvatske i da se u Hrvatskoj samo polovica ratne daće plaća od onoga, što se za Ugarsku odredi po pojedinoj porti. No već sada traži županija križevačka, da se na svim školama njeguje ilirski jezik. Ovim se željama svi ostali pridružiše. Medjutim pored svega toga plemstvo je dobro znalo, do kolike se moći opet dovinuo dvor, odnosno kralj, pa kako je on baš svojom rukom činio ispravke na hrvatskim propozicijama. U tom raspoloženju stvori sabor i zaključak, da se imade uvesti magjarski jezik na pučkim i srednjim školama u Hrvatskoj i Slavoniji kao ne obligatan predmet, to jest, da se omogući učenje onomu, koji misli, da će od toga imati koristi. Prvi učitelj magjarskoga jezika na pučkoj školi Ferdo Schüller stiže već u oktobru 1791. u Zagreb, a naredne godine nalazimo magjarskih učitelja još i u Varažninu i u Požegi. Na gimnazijama pak predavao se po dva puta na tjedan, a ujedno je izdana i gramatika magjarskoga jezika pisana kajkavskim dijalektom.

I tako se konačno dovrši politički rad, što se skupio oko sabora od 1790/91., za koji reče jedan savremeni Magjar, da on nije bio posao od devet mjeseci, već od čitavoga stoljeća. Ako te riječi vrijede za Magjare, a ono za Hrvate za

cijelo još više. Ovaj je sabor budimsko-požunski ponajprije Hrvate pokazao kao zavisne od saborske većine magjarske, pa se zato i tuže hrvatski poslanici u svom izvještaju, da ih je većina vazda nadglašavala. Dakle taj je sabor pokazao u tako zvanim zajedničkim poslovima prevlast magjarsku. Medjutim to nije možda posljedica popustljivoga držanja ondašnjih hrvatskih poslanika, jer vidjesmo, da su sve uradili, što su mogli, dok konačno ne bjehu od jače sile slomljeni. Kod toga je igrao bitnu ulogu sam Leopold II., koji je izmirivši se s Magjarima volio njima popuštati, negoli Hrvatima učiniti nešto, što se onima nije svidjelo. Dašto, kao što Srba poslije temešvarskoga sabora, tako ni Hrvata poslije krunisanja nije više trebao. U toj pak nevolji hrvatsko plemstvo, u to doba još prisno sprijateljeno s magjarskim, učini sudbonosni korak predavši se člancima LVIII. i LIX. Magjarima u ruke, žacajući se većma bečkoga centralizma i apsolutizma. Medjutim valja ipak istaknuti, da Hrvati tim člancima u stvari ne učiniše ništa novo, već samo u zakoniše (inartikuliraše) djelo Marije Terezije od godine 1779. U prvi mah odgovornomu plemstvu kao da se nije činilo, da je uradilo nešto pogibeljno za budućnost naroda hrvatskoga. jer se ono, kako vidjesmo, pouzdano nadalo, da će se sve još i popraviti dati, no ubrzo se odista poka zaše prave posljedice : Onim člancima zadan bijaše upravo smrtan udarac hrvatskoj samostalnosti kao posebnom kraljevstvu i to stoga, što je ods a da dalje po sh va ć a nju Ma gjar a nestalo ra vön op r a vnosti izmedju

Ugarske i Hrvatske, koju Hrvati još u deklaraciji od 1. septembra 1790. onako krepko ističu. Hrvatska dakle postade dio Ugarske u pravom smislu, naime u službenoj praksi i u političkom životu, a ne tek u prenesenom. Udarac bješe tim teži, što je ugarsko namjesničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu političku vlast, tako da je hrvatski sabor bio sasvim zališan i bez vrijednosti. I odista odsada unaprijed sastajao se hrvatski sabor samo uoči zajedničkoga na nekoliko dana, da izabere poslanike (ablegate ili nuncije) i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Drugim riječima : od s a da dalje za historiju naroda hrvatskoga od veće je v a žnosti i bitnosti ono, što se dogadja na dugotrajnim požunskim sa borima, negoli ono, što se u dan dva stvorilo u tijesnom djelokrug u s a bora hrvatskog a. Taj je odnošaj konačno rodio godinu 1848. Razumije se, da je padom vlasti sabora pala i vlast ba na hrvatskoga, predsjednika saborskoga, ali i izvršujućega organa namjesničkoga vijeća. On postaje sve to više zavisan, dapače odan Magjarima, tako da se smatrao magjarskim pouzdanikom, a ne (kao nekoč) podkraljem (prorex) ili kraljevskim zamjenikom u Hrvatskoj.

Dogodjaji na budimko-požunskom saboru nadjoše bolna odziva ne samo u županijskim skupštinama, kako vidjesmo, nego i u širim društvenim slojevima. Sačuvala nam se u rukopisu latinska

« ПретходнаНастави »