Turcima slobodan prolaz u Italiju, bolje reći na mletački teritorij, jer su oni u taj par bili s republikom u ratu radi otoka Kandije. Dašto, pored ovoga direktnoga povoda nezadovoljstvu bilo je razlogom još i nekoliko starijih uzroka. Prvo i prvo treba istaknuti centralističku težnju bečkoga dvora, da od Ugarske i Hrvatske učini austrijske provincije, podvrgavajući ih svojim centralnim njemačkim dvorskim uredima, Hrvate i Magjare nadalje osobito je vrijedjalo, što su se u njihovoj zemlji nalazile nebrojene nje m a č k e čete s njemačkim časnicima, a naročito na K r ajini i po svim tvrdjavama ugarskim; općenito se držalo, da je ta vojska u zemlji samo na uštrb slobode Magjara i Hrvata. Kako dvor nije ove njemačke čete uredno plaćao, stale su one krasti i otimati, a pored toga još su (naročito časnici) nemoralan život provodili. Tome bi mogli pomoći sabori, ali dvor ih nikako nije htio redovito sazivati, odgadjajući ih neprestano. Konačno treba i to spomenuti, da je dvorsko vijeće u mržnji svojoj protiv Magjara i Hrvata vrebalo na svaku priliku, da im upropasti glavne velikaše u korist političke centralizacije. Kad nezadovoljni Magjari i Hrvati uvidješe, da Beč ne će da napusti vašvarski mir, odluče sebi pomoći na drugi način. Nezadovoljnicima stade na čelo ban hrvatski Nikola Zrinski; uz njega bijahu kao glavne kolovodje: palatin Franjo Wess elényi, nadbiskup ostrogonski Gjuro Lippa y, a docnije i državni sudac Franjo Nádasdy, te banov brat Petar Zrinski sa ženom K a tarinom i bratom joj Franjom Krstom Fra nk opanom. Odmah u početku zaključe nezadovoljnici, inače glavni dostojanstvenici ugarski i hrvatski, skinuti Leopolda1 s ugar.-hrv. prijestola i sebi izabrati novoga kralja, „jer Magjari i Hrvati slobodni od Beča lakše će domovinu svoju osloboditi od Turaka". Dašto, time bi se podjedno riješili njemačke vojničke prevlasti u zemlji, a i ustav im ne bi bio više u pogibli. Pošto je Nikola Zrinski odbio ponudjenu mu krunu, odluče se nezadovoljnici za Ludovika XIV., odnosno kojega francuskoga princa, te uzmu u to ime od njega tražiti vojne i novčane pomoći za bunu. U to pogibe iznenada na tugu čitave Evrope ban Nikola Zrinski u lovu nedaleko Čakovca, razderan od nastrijeljena vepra (18. nov. 1664.)2 Na banskoj časti naslijedi ga brat Petar Zrinski koji nastavi pregovore s francuskim kraljem, a sa palatinom Franjo Wesselényijem sklopi poslije udaje svoje kćeri Jelene za kneza Franju Rákóczyja u Stubničkim Toplicama u sjevernoj Ugarskoj (5. apr. 1666.) ugovor na spas Ugarske i Hrvatske,,na kaki mu drago dozvoljeni način“,3 no palatin brzo poslije toga umre (27. marta 1667.), a time zadesi nezadovoljnike drugi teški udarac. 1 U to doba jedinog a austrijskoga Habsburgovca. 2 Vijest, da je mučke ubijen od nekoga lovca, nije istinita. Mnogobrojni pouzdani spisi jasno pokazuju pravi tečaj stvari. • Upirući se na,,Zlatnu bulu" od 1222. velikaši ugarski i hrvatski smatrali su bunu svoju zakonitom i dozvoljenom. Po smrti palatinovoj nezadovoljnici se raspršiše, jer Petar Zrinski radi sam za sebe u Hrvatskoj, ne mareći mnogo za Nádasdyja i Ugre. Pošto je Štajerska graničila s Hrvatskom, to je Petar veoma ojačao, kad mu se pridruži u savez bogati južnoštajerski (celjski) vlastelin i onovremeni štajerski upravitelj. E razmo Tattenbach (9. sept. 1667.), ali ga zato snadje najteži udarac, kad mu nakon dugotrajnoga šaranja javi Ludovik XIV. (u septembru 1668. i ponovno u julu 1669.), da mu ne će pomoći i da ga ostavlja ,,Zauvijek" (pour tousiours). Jedina mu utjeha u taj kobni čas bijaše, što ga je dvor napokon dao dne 5. novembra 1668. svečano ustoličiti za bana, dok mu ne htjede predati časti karlovačkoga generala, za kojom se toliko otimao. Ostavljen od Francuske, Petar Zrinski obrati se na Poljsku, ali mu bečki dvor i ovdje pomuti osnove, dok ga Venecija iza mnogogodišnjih obećanja takodjer konačno odbije. Medjutim saznade bečki dvor s raznih strana za radnju glavnih nezadodovoljnika, no ipak ne učini ništa. Istodobno pošalje Petar Zrinski potajno porti kao poslanika svoga kapetana Franju Bukovačkoga, da sklopi ondje ugovor. Budući da je ban već prije toga sa znanjem i odobrenjem dvora dopisivao s Turčinom, ne bi li štogodj od njega ispipao, to se nadao, da mu ovaj korak ne će tako za zlo uzeti, pošto se mogao izgovoriti, da je kapetana poslao u Tursku jedino kao uhodu. Bukovački bješe u Solunu od sultana i njegova vijeća dobro primljen, tako da je držao, e je savez s Turčinom uz vrlo povoljne uvjete go tova stvar, ali veliki vezir u Kandiji, kuda mu je trebalo iz Soluna poći, otpremi ga kući, i ne pustivši ga preda se, s uputom, da će ban dobiti odgovor preko bosanskoga paše. Uvjerenje Bukovačkovo, naime, da je s Turčinom sklopio povoljan savez, prešlo je na Zrinskoga, njegovu ženu i brata joj Krstu Frankopana, pa tako se oni uzeže spremati na oružje. Ali Turčin je ostavio Petra Zrinskoga na cjedilu, pa budući da je dvor za sve znao po svom poslaniku kod porte Ivanu Casanovi, bijaše katastrofa neizbježiva. Dok se ban nadao još zamoljenom oproštenju, provali ujedared carska vojska u Medjumurje pod generalom Spankauom. Petar Zrinski i Krsto Frankopan podju sada u Beč, da od kralja lično izmole milost, no kad stigoše tamo, budu uhićeni i utamničeni ponajprije u Beču, a onda u Wiener-Neustadtu. Protiv jasnih ustanova hrvatskoga ustava staviše ih pred njemački sud u njemačkoj zemlji, koji ih pored svega protesta i sjajne samoobrane, naročito Petrove, odsudi na smrt radi veleizdaje; za Petra kaže odsuda, da je,,sagriješio više od ostalih, jer je htio, da bude ono, što je Nj. Veličanstvo, to jest ne zavisni kralj hrvatski, te je stoga doista vrijedan, da dobije na glavu mjesto krune krvnički mač“. Dne 30. aprila 1671. izgubiše oba velikaša glave u Wiener-Neustadtu, a kasnije i pristaše njihove Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Podjedno bi i Katarina Frankopanka utamničena u Gracu, gdje doskora poludi i umre (16. nov. 1673.) u najvećoj bijedi. Sav imetak obiju porodica bi zaplijenjen i razgrabljen. Ovom katastrofom, kojom biše zatrte ove dvije hrvatske slavne i stare porodice, uspe se prevlast njemačka u Hrvatskoj do svoga vrška. Dvor dapače, posluživši se izlikom, da su se Magjari i Hrvati kao narod pobunili, a ne kao pojedinci, obustavi za kaznu za neko vrijeme ustav. Sve je bilo zaplašeno i potlačeno. Hrvatsko kraljevstvo smatralo se austrijskom provincijom.1 V. Vladanje tursko i rat za oslobodjenje. Dok je manji dio naroda hrvatskoga dospio pod prevlast njemačku, najveći je dio već kroz više od po vijeka stenjao pod igom osmanlijskim. Prije negoli bude govora o velikom ratu, za kojega se Hrvati djelomično oslobodiše, treba da se upoznamo s vladanjem turskim po hrvatskim zemljama. Poznato je, da je stari turski ustav mješavina neke čudne društvene jednakosti, dakle demokracije, i najstrašnijega despotizma. Svi su Turci jednaki po vjeri, pred zakonom i u običajima; i najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir. Kod njih ne odlučuje porod (kao u onovremenoj zapadnoj Evropi), nego sreća, sposobnost i spretnost pojedinaca; dapače u XVI. i 1 Prilike bijahu u taj čas mnogo gore, nego li za Josipa II. |