jer oni i onako nijesu imali nego vrlo pomućene pojmove o našoj veličini“. Svi veći gradovi, a medju njima Dubrovnik, Rijeka, Zadar, Kotor i Karlovac, kao i sve provincije, pak šest krajiških hrvatskih regimenata poslaše svoje zastupnike pred Napoleona, koji ih 15. augusta vrlo ljubazno primi, a neke članove deputacije obdari i visokim ordenima. Ali deputacija je ova za svoga šestmjesečnoga boravka u Parizu (do decembra) još i češće dolazila u dodir s carem i ministrima vijećajući o konačnoj organizaciji Ilirije. U tome je dao i savjeta sam maršal Marmont, kad je u februaru 1811. došao u Paris. Tom prilikom zatraži otpust, te podje u Španiju i Portugal kao potkralj, gdje ostade do pada Napoleonova. Poslije se povuče u mir, te umre u Veneciji god. 1852. Gubernatorom u Iliriji pak imenovan bi (25. marta 1811.) general baron Bertrand, koga zamijeni u martu 1813. maršal Junot, a već u julu Fouché, vojvoda od Otranta i glasoviti policist, posljednji ilirski gubernator, koji ostavi pred pobjedonosnim austrijskim oružjem Iliriju početkom oktobra iste godine.

Medjutim izišao je 15. aprila 1811. Na poleonov dekret o organizaciji Ilirije (Decret sur l'organisation de l'Illirie).

Ilirija je razdijeljena na šest civilnih provincija : Kranjsku, Korušku, İstru, civilnu Hrvatsku, Dalmaciju i Dubrovnik, te vojničku Hrvatsku. Civilne provincije raspadale su se na 20 okružja (Districts), i to Kranjska s glavnim mjestom Ljubljanom na tri (Ljubljana, Novo Mjesto i Postojna), Koruška s Beljakom na dva (Beljak i Lientz), Istra s Trstom

na četiri (Trst, Gorica, Kopar i Rovinj), civilna Hrvatska s Karlovcem na tri (Karlovac, Rijeka i Senj), Dalmacija sa Zadrom na pet (Zadar, Spljet, Šibenik, Makarska i Hvar) i Dubrovnik na tri (Dubrovnik, Kotor i Korčula). Okružja pak sačinjavali su kotari (cantons), njih 96, a ova opet gradske i seoske općine. Od ovih provincija sačinjavao je civilnu Hrvatsku sav prostor nekadašnje austrijske Istre s Pazinom, Primorje od Mošćenica do uključivo Senja, te otoci Krk, Rab, Cres i Lošinj pored sve ostale zemlje do Save. Vojnička se Hrvatska raspadala kao i prije na regimente: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku i obje banske.

Vladi ilirskoj (le gouvernement general des provinces d' Illyrie) sa središtem u Ljubljani stajali su na čelu pored generalnoga gubernatora još i generalni intendant financija i povjerenik za pravosudje (le commissaire de justice). Gubernatoru bijaše podčinjena sva vojska u Iliriji, kao i državno redarstvo (žandarmerija), pa cjelokupna uprava; nadalje mu je povjereno utvrdjenje gradova, gradnja cesta i predlaganje za imenovanje viših činovnika, kao i oficira, dok je niže činovnike imenovao on sam. Ipak je tim dekretom stegnuta vlast gubernatorova spram položaja Marmontova, jer je odsada trebao da bude gotovo u svim poslovima u tješnjoj vezi s centralnim francuskim ministrima. Glavne poslove uprave same, a naročito zemaljski proračun, imao je u rukama generalni intendant financija, u čijim se rukama s toga razloga i sastajala čitava službena korespondencija, dakako sve to u sporazumu sa samim gubernatorom. Povje

reniku za pravosudje, podčinjenomu jedino gubernatoru, bjehu predani svi pravosudni poslovi. Ova trojica, pa još dva suca apelacijonoga sudišta ljubljanskoga sačinjavali su mal o vijeće (petit conseil) ilirskih provincija, kojemu je predsjedao gubernator, a koje je koncentrovalo u svojim rukama sve pravosudne i upravne poslove. Kompetencija bila mu je trojaka i u nekim je civilno-sudbenim raspravama bila najviša instancija, dakle kasacioni dvor, onda vrhovno upravno sudište i povrh toga još je odredjivalo smjer unutrašnje politike izdavajući naročite odredbe. Ovo je bila centralna vlada, Inače je svakoj provinciji stajao na čelu posebni intendant, okružjima i kotarima podintendanti (subdelegué), gradskim općinama načelnici (maire). a seoskim starješine. Kompetencija bijaše u malom svakom od ovih glavara ista kao i ona glavnog intendanta, komu su bili podredjeni provincijalni intendanti, ovima podintendanti, a ovima opet načelnici i starješine. Uz svakoga od ovih glavara nalazilo se vijeće sastavljeno od poglavitih upravnih činovnika, a u općinama od gradjana, odnosno seljana .Izuzetak čini vojnička Hrvatske, u kojoj je ostala netaknuta bivša krajiška uprava, tek joj je na čelu stavljen viši oficir s naslovom vojničkoga intendanta sa sjedištem u Karlovcu, kojemu je o bok stavljeno centralno ravnateljstvo (direction centrale) kao vijeće za upravne, a naročito za financijalne poslove. Inače bješe vojnički intendant izravno podčinjen gubernatoru. Uredovalo se poglavito francuskim jezikom, no domaće činovništvo (a po dekretu trebalo je uzimati u službe što više domaćih si

nova), služilo se još i talijanskim, njemačkim i hrvatskim.

Sudstvo je bilo u Iliriji uredjeno nalik na ono, kako ga je uredio u Dalmaciji Dandolo. Ono bješe posve emancipirano od uprave, a sasastavljeno od triju kategorija. U svakom kotaru smješten je pomirbeni sud s jednim sucem (juge de paix), dok su u gradovima Ljubljani, Beljaku, Novom Mjestu, Lienzu, Rijeci, Karlovcu, Gorici, Zadru, Spljetu, Dubrovniku i Kotoru osnovani sudbeni stolovi prvoga stepena (tribunal de première instance) za sve civilne i kriminalne parnice s predsjednikom, dva suca, tri pristava i državnim odvjetnikom. U gradovima Ljubljani, Trstu, Rijeci i Dubrovniku kreirani su trgovački sudovi (tribunal de commerce) s predsjednikom, četiri suca i dva pristava za trgovačke parnice; suci bit će imenovani izmedju trgovaca, kupaca ili novčara. Nadalje su osnovana tri prizivna sudišta (cours d'appel) u Ljubljani, Zadru i Dubrovniku; pod prvo potpadale su Kranjska, Koruška, Istra i civilna Hrvatska, pod drugo Dalmacija, a pod treće Dubrovnik i Boka. Kod ljubljanskoga sudišta bilo je pored prvoga predsjednika još i drugi predsjednik, osam sudaca, četiri pristava i državni odvjetnik, te se dijelilo na dva odsjeka (section), dok je kod sudova u Zadru i Dubrovniku bilo pored predsjednika samo četiri suca, dva pristava i državni odvjetnik. U vojničkoj Hrvatskoj dakako ostadoše i nadalje kapetanski i regementski sudovi, od kojih se moglo apelirati na vrhovni

vojni sud u Karlovcu bez daljega priziva. Na čelu pak cjelokupnoga ilirskoga pravosudja stajao je spomenuti povjerenik za pravosudje, koji je nadzirao sve sudove i rješavao pritužbe na pojedine suce. Razumije se, sada su svi slojevi pučanstva izjednačeni pred zakonima, koji su svi bili identični s onima francuskoga carstva (Code Napoleon i drugi).

U vojničkom obziru uredjene su tri divizije ; prva je bila Dalmacija sa sjedištem u Zadru, drugo Koruška, Kranjska i Istra s Ljubljanom, a treće Hrvatska s Karlovcem. Ove su provincije imale davati 18.000 momaka, dok je vojnička Hrvatska sama davala 16.000. Uz ovo još je uredjena po francuskom uzoru i narodna garda, u kojoj su imali služiti svi gradjani od 18. do 50. godine. Ilirske vojnike, a napose Hrvate i Dalmatince, Napoleon je visoko cijenio još pred bitkom kod Wagrama, dne 28. juna 1809. pisao je car Marmontu:,,Vi imate najbolji zbor (corps) moje armade".

U financijalnom pogledu bila je Ilirija samostalna, jer je Napoleon želio, da se sama od svojih dohodaka uzdržaje. Tim su poslovima upravljala dva činovnika, podčinjena generalnom intendantu financija, i to vrhovni primalac (receveur général) i blagajnik (tresorier); prvi je upravljao zemaljskim prihodima, a drugi je opravljao sve isplate. Prihode je sačinjavala u prvo vrijeme samo desetina od priroda, no docnije su uvedeni brojni porezi direktni (kućarina, zemljarina i glavarina) i indirektni (biljegovina, pri