No Leopold poruči još iz Toskane, da će započeti svoje vladanje krunisanjem i da će odmah sazvati sabor, što je duhove malko primirilo. Novi vladar stigao je u Beč 12. marta. Treći dan potom (14. marta) izdade na Ugre i Hrvate proglas, u kojem im najavi, da je po smrti bratovoj na osnovu zak. čl. I. i II. od 1723. (to jest pragmatičke sankcije) zauzeo prijesto ugarsko-hrvatski, te da će staleže ostaviti u njihovim pravima i slobodi, što im ih daju ustav i zakoni, pa poradi toga da potvrdjuje Josipov proglas od 28. januara, ali s tim dodatkom, da će se glede onih reforama, kojih car nije povukao, a to su bili edikt o toleranciji i onaj o odnošaju izmedju gospodara i kmetova, napose raspravljati na saboru. Nekoliko dana docnije, 29. marta, odista sazove Leopold sabor za 6. juna u Budim na opću želju, budući da ondje nije bilo njemačke vojske. U sazivu izloži kao zadaću sabora izbor palatina, sastav inauguralne diplome, kraljevsku prisegu i krunisanje, te konačno istaknu, da će sam lično na nj doći. Uza sve to nije ogorčenosti na netom minuli sistem Josipov posve nestalo, što najjasnije dokazuje mnijenje Hrvata baruna Ignjata Magdalenića, da je neustavnim vladanjem Josipovim prestala zakonska moć pragmatičke sankcije i da je tako prekinut vez izmedju dinastije te Ugarske i Hrvatske, pa tako da su Magjari i Hrvati u pravu, da biraju sebi novu dinastiju, ili da uglave s Leopoldom nov ugovor i novu inauguralnu diplomu, u kojoj će biti ustav i suverenost države, kao i prava staleža jasnije i izrazitije istaknuta negoli dosada.

Još na proglas Josipov od 28. januara odmah se sastadoše, iza višegodišnje stanke, županijske skupštine, da rasprave o svojim tegobama. Ove su skupštine protekle ponajviše veoma bučno, a neke dapače i vrlo burno. Ni u Hrvatskoj nije bilo raspoloženje bolje negoli u Ugarskoj.

Čim je Josip II. povukao svoje reforme, te narodu povratio stari mu ustav (28. jan. 1790.), nastade posvuda živahno protivunjemačko gibanje; carevi zemljomjeri (geometri) i ostalo njemačko činovništvo spase se bijegom u Kranjsku i Štajersku, dapače i sam ban-komesar grof Franjo Balassa, po pričanju savremenoga grofa Adama Oršića, uteče ispred bijesa mladeži ponesavši sa sobom sav arkiv svoga banovanja.1 Istodobno vraćala se (privolom Josipovom od 18. febr.) kruna sv. Stjepana iz Beča u Budim. Osjećaje naroda hrvatskoga u to doba, najbolje karakteriše jedna anonimna pjesma, spjevana po načinu fra. Andrije Kačića štokavsko-ikavskim dijalektom. Nepoznati stihotvorac opisuje jato sokolova, vitezova i mladih plemića, a izrijekom spominje baruna Ignjata Magdalenića, grofove Franju Vojkffyja, Adama i Ivu Oršića, kako polaze u Budim, gdje ih dočekaše djevojke, koje se u kolo uhvatiše, te one,,od Ilira dike vilovite, izvedoše pisne glasovite. Slovinkinja divno kolo vodi, pak pripiva slovinskoj gospodi, - a najposlije svoj zemlji hrvatskoj, oh da

2

za

1 Danas se nalazi u narod. muzeju u Budimpešti. 2,,Pisma od plemenite čete Horvata u Budim pohodit svetu krunu odlazećih. Ispisana po G. K. u Zagrebu 1790."

rečem bolje iliričkoj“. U tom kolu djevojke Budimkinje srdačno pozdravljaju „,gospodu virne stražare svete krune, od Hrvata d a ne“, želeći im vazda sreću na oružju i dobro zdravlje od Boga. U Budim stiže kruna sv. Stjepana 21. februara, dakle dan poslije Josipove smrti.

Malo dana potom sastadoše se i hrvatske županije na generalnu skupštinu. Od svih je najzanimljivija županija zagrebačka, koja se sastala 2. marta. U taj se čas već saznalo za smrt carevu, pa se pod dojmom toga dogadjaja i kretao smjer raspravljanja. Kako je dokinućem županija još od 1784. i odrekom Nikole Škrlca od časti velikoga župana bilo to mjesto prazno, predsjedao je prvi podžupan Ivan Jurinić, koji je u taj čas već bio u položaju, da javi skupštini, da je dopisom ugarskoga namjesničkoga vijeća (to jest ugarske vlade) Nikola Škrlec opet uspostavljen na osnovu Josipova reskripta od 28. januara, što bi burnim oduševljenjem pozdravljeno. Iza toga je županijska skupština upravila na ugarsko namjesničko vijeće predstavku, u kojoj uznositim riječima izriče beskrajnu radost svoju, što je pokojni vladar svojom posljednjom voljom vratio,, Ugarsku samoj sebi i što je to htio da zasvjedoči pred nama, našim potomcima i pred čitavom Evropom." No beskrajnu radost njezinu smućuje misao, da joj sreća nije potpuna. „Još pale one rane, što nam ih kroz pet godina zadade grof Franjo Balassa, koji nije poštivao ni vjere, ni poštenja, ni države, niti povjerene mu domovine. Dapače nedavno, još prije no je stigla vijest o carevoj smrti, požurio se u Beč,

da Leopolda II., koga svatko hvali, ispuni sumnjom spram najboljih rodoljuba, a osobito protiv nas. Njegovi su grijesi tako teški, da naš vapaj: trebamo novog bana, dopire do zvijezda, a to samo s tim više, što su dosele dobivali plemići ovu čast jedino na preporuku staleža i redova hrvatskoga sabora, a ožive li nam stara prava, bit će grof Balassa i onako kao uzurpator nezakonit". Sada se nabraja duga čitulja Balassinih nasilja i zlodjela, a onda se nastavlja: „Ali nama ne treba samo ban, nama treba i protonotar, pa zbog toga treba da

se

sastane hrvatski sabor još prije ugarskoga“. Za bana pak preporuča županija zagrebačka, medju ostalima i grofa Ivana Erdödyja. No istodobno se i neke ugarske županije zabaviše hrvatskim poslovima. Tako je županija Arva, ispod Tatre, razaslala cirkular, u kojem se kaže medju ostalim, da je nužno, da bude o dnošaj s Hrvatskom što tješnji, pa stoga, neka ona ne šalje samo poslanike svoje na sabor (zajednički), već neka daje na njemu i sanirati svoje povrede, dok je vesprimska stvorila zaključak, da treba u sve urede uvesti magjarski jezik po uzoru kulturnih naroda;,,u Hrv a tskoj, Slavoniji i Dalmaciji neka ostane latinski, dok ne nauče magjarski. Kad su nam mogli nametnuti tudji jezik, ne može se ni nama kratiti to naše pravo; jedino kod suda i u crkvi neka ostane latinski jezik.

Malo potom primi Leopold ostavku grofa Franje Balasse (21. marta), s motivacijom, da Hrvatskoj treba vojnička ličnost kao ban, pa imenova po

predlogu zagrebačke županije i na privatnu preporuku biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca, i zagrebačkoga župana Nikole Škrlca2, tada vodje hrvatskoga plemstva, dne 31. marta grofa Ivana Erdödyja banom (1790-1806). Skoro potom imenova Leopold biskupa Vrhovca svojim komesarom (12. aprila), te ga podjedno ovlasti, da sazove hrvatski sabor za 12. maja i da na njemu instalira novoga bana.

3

Još prije negoli je taj kraljev otpis stigao u Zagreb, sastala se ponovno županija zagrebačka na glavnu skupštinu (15. aprila), kojoj je prvi puta opet predsjedao Nikola Škrlec kao obnovljeni

1 Maksimilijan Vrhovac rodio se 23. nov. 1752. u Karlovcu. Ponajprije posveti se vojničkom staležu kao i otac mu, no onda ga ostavi, te podje u sjemenište zagrebačko, bečko i bolognsko, te se 1774. vrati u Zagreb kao doktor teologije. G. 1775. bješe zaredjen, te postade rektor u sjemeništu u Zagrebu, a radi slobodoumnih ide ja imenova ga car Josip II. 21. aug. 1787. biskupom zagrebačkim. Umr'o je 16. dec. 1827.

2 Nikola Škrlec rodio se od oca Sigismunda, predsj. sudb. stola, god. 1731., valjda u Zagrebu, kao potomak još 1608. nobilizirane turopoljske porodice. Prve nauke učio je u Zagrebu, a onda nastavi nauke u Beču, gdje mu učitelj bješe kanonik Balt. Krčelić, Bologni i ugarskom Jegru (Eger). God. 1755. stupi u službu županije zagrebačke, te bi iza raznih služba imenovan njezinim vel. županom 1782., te je kao takav izuzevši jozefinsko doba od 1784. do 1790. i umr’o u Zagrebu 29. jan. 1799.

3 Ivan

Erdödy, sin Gjure Erdödyja, rodio se god. 1760.; postade car. kr. komornikom, onda pravim tajnikom savjetnikom i vijećnikom ugar. namjesničkoga vijeća, te vel. župan Zvolenskim. Banom ostade od 1790. do smrti 23. marta 1806. Ostavio je sinove Aleksandra, Petra i Žigmunda.