IV. Franjo 1. kao kralj ugarski i hrvatski. Poznato nam je, da je Franjo naslijedio od oca rat s Francuskom. Razumije se, u takovim prilikama trebalo se što prije obratiti na staleže ugarske i hrvatske, da dadu regruta i dopuste kontribuciju, a pogotovo kad se novi kralj tek krunisati trebao. Stoga novi kralj Franjo I. odmah po nastupu na prijestolje sazove zajednički sabor u Budim za 20. maja. Čim banu stiže kraljev otpis o sazivu budimskoga sabora i podjedno poziv, da se sastane hrvatski, Ivan Erdödy sazove za 20. aprila hrvatski sabor, koji izabere kao svoje poslanike Matiju Bornemiszu za gornju, a Josipa Koczo-a i Adama Škrlca za dolnju kuću. Kao zadatak sabora istaknuo je kralj u prvom redu krunisanje svoje i svoje žene, a onda votiranje ovećega broja regruta, budući da mu je francuska zakonodavna skupština još 20. aprila navijestila rat. Da predobije staleže, kralj ih uze uvjeravati, da će biti najrevniji čuvar ustava, da će njegovom voljom vazda ravnati zakon, a srcem povjerenje spram naroda. Sabor je potom 6. juna uobičajenim sjajem okrunio Franju, a 10. juna njegovu ženu Mariju Tereziju, a onda je pored redovitoga poreza, votirao još četiri milijuna forinti, izvanredne ratne pripomoći, 5.000 regruta i 1000 konja. Kralja je ova darežljivost staleža veoma zadovoljila, pa je u tom raspoloženju i obećao, da će češće i na dulje vremena dolaziti u Ugarsku, dapače svečano izjavi, kako želi vazda, da,,svoju sudbinu tijesno spoji s udesom ugarskoga naroda“. Medjutim sva ta susretljivost ima prirodno tumačenje u francuskom ratu, poradi čega bješe dvor upućen u prvom redu na Ugarsku i Hrvatsku. Upravo zbog rata sabor nije mogao uzeti u opširniju raspravu pitanje o modernim reforma m a, što ih je navijestio i odredio još Leopold II. na prošlom saboru, dapače sabor je i izabrao posebne stručne odbore, koji su trebali da izrade pojedine predloge, pa tako je već 26. juna zaključen. Ali uza sve to, Magjari ipak uhvatiše priliku i vremena, da povedu riječ o tom, kako bi se magjarski jezik trebao da uvede kao obligatni predmet u sve škole, ne samo u Ugarskoj, nego i u Hrvatskoj. Tomu se usprotiviše hrvatski poslanici izjavivši, da je sabor hrvatski već stvorio zaključak, t- j., da se u hrvatskim školama magjarski jezik uvede kao neobligatni. Poradi toga stvori sabor zaključak, kojim se uvodi u ugarske škole magjarski jezik kao obligatni, a u hrvatske kao neobligatni (zak. čl. VII.). Ovo onda primi do znanja hrvatski sabor u Zagrebu dne 11. augusta. Već nam je poznato doba francuskih ratova (1792.-1815.). Sasvim je prirodno, da su kroz čitavo ovo dugo vrijeme prevladavala u javnom životu vojnička stajališta i njihove potrebe. Zbog toga bilo je dakako i pitanje modernih reforama, koje su se trebale i Hrvatske upravo bitno ticati, potisnuto u pozadinu, pa tako je odnošaj hrvatsko-magjarski kroz to vrijeme došao u blažu struju. No poradi neprekid nih ratova izostalo je i ono, što je obećao Leopold II. i zakonskim člancima zagarantirao, šta više, sin njegov Franjo I., nije nikad ozbiljno ni pomišljao na to, da se državopravni zakonski članci od 1790./91. o samostalnosti Ugarske i Hrvatske, kao i o tom, da se u tim kraljevinama ne može i ne smije vladati naredbama, temeljito i valjano provedu. Poradi toga potpala je ugarska i hrvatska vlada opet pod neograničeni utjecaj Beča, dosljedno tome, Hrvatska kao i Ugarska opet su se uzele smatrati austrijskim provincijama. Tome pomože uvelike pojava, što se plemstvo opet povelo za dvorskim duhom, dapače u istim su županijama prevladali konzervativni staleški elementi. Uza sve to kralj Franjo ipak nije rado sazivao sabora, u čem mu je pomagao ugarski kancelar grof Pállffy uvjeravajući kralja (očito pod dojmom istodobnih užasnih dogadjaja u Francuskoj), da bi sabor mogao lako dovesti do provale revolucije. Uplašeni je kralj na to kazao, da se voli izmiriti s Francuzima, nego li sazivati sabor, da od njega zatraži pomoći za rat. Sada je on navijestio borbu do istrage protiv svih onih, za koje se doznalo, da se zanose za francuske ideje ili da slobodoumnije misle prema duhu vremena, jer je držao, da od njih prijeti pogibao revolucije. Budući da je ognjište takih ideja bila literatura, postavio je uplašeni kralj Franjo sebi glavnim ciljem, da ušutka onodobne pisce i književnike po cijeloj svojoj državi. Na taki ga je korak poglavito nagovarao Josip Izdenczy, koji je u bečkom državnom vijeću vršio u rješavanju ugarskih i hrvatskih posala odlučan utjecaj ; otvoreno je kudio zakone od 1790/1, a najtežim objedama okrivio sve one, koji su kralja Leopolda II. svjetovali, da ih potvrdi, dapače zakonski članak, koji radi o zločinu uvrede veličanstva, kvalificirao je izravno atentatom protiv prava krune. Kralj Franjo opet rado je u svom tjeskobnom raspoloženju slušao takova došapćivanja i brzo zaboravio na obećanja, što ih je zadao budimskom saboru godine 1792., pa je inaugurirao hajku protiv obrazovanih ljudi natrunjenih mode rnim idejama. Htio je da hermetički zatvori svoje zemlje od ideja i struja, što su dolazile iz tudjine, a naročito iz Francuske, te nije samo zamrzio literaturu, već je uzeo smatrati upravo ličnim protivnicima sve pisce. Već godine 1793. započeo je bezobzirnu borbu protiv njih uspostavio je cenzuru u svoj strogosti, a strane knjige dao je plijeniti upravo hrpimice, tako da je već 1794. bilo 4.476 zabranjenih knjiga u službenom popisu. Ovaj su kraljev postupak plemići većim dijelom primili sa zanosom, a pojedine županije išle su i dalje, jer su ga smatrale preblagim. Sada se opet podiže duh feudalni i klerikalni do potpune prevlasti u javnom životu stalo se zahtijevati, da se zabrani svaka knjiga napisana od pisca nekatolika, jer da je pristrana i da ulijeva čitaocima otrov u dušu, od čega valja narod obraniti. Kako su na taj način bila posve onemogućena raspravljanja o savremenim idejama, njihove su se pristaše našle primoranima, da se sakriju očima javnosti osnivajući taj na društva, no ne zato, Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest. 8 da tobože pokrenu revoluciju, već da uzmognu slobodno izmjenjivati svoje misli. Osnivanje tajnih društava bijaše u to doba nešto obično u čitavoj Evropi, naročito slobodno zidarstvo, koje je prvi osnovao u Hrvatskoj grof Ivan Drašković, a odavle se onda proširilo i u Ugarsku. Medju slobodne zidare brojili su se tako najodličniji članovi društva, dapače i crkveni dostojanstvenici, kao zagrebački biskup Vrhovac. Medjutim za vladanja Franjina već su odličnici ostavili lože, tako da su ih stvarali u prvom redu k njiževnici. Sada se o, njima stalo šaputati, da su odreda pravi Jakobinci, dapače da su otrovali Leopolda II. Ovake glasine dolazile su na dvor naročito iz krugova visokoga plemstva, zastrašena za svoj položaj povodom dogadjaja u Francuskoj, dapače denunciralo se i tako, kao da slobodni zidari hoće da podignu bunu u zemlji. Uistinu pak ovi su „,jakobimci" bili sasvim nedužna čeljad: mnogi su doduše u Ugarskoj i u Hrvatskoj raspravljali o francuskim dogadjajima, neki ćak počeli su kratko šišati kosu, dapače nasadjivati tako zvano drvo slobode (arbor libertatis), kao primjerice bivši krajiški oficir Siegfried Tauferer u Zagrebu, otkuda nam se već početkom 1794. javlja, da ima mnogo njih, koji su pokušali, da,,prošire sanjarski duh slobode i jednakosti". Medjutim sve je to bilo zapravo mladenačko pregnuće bez ozbiljnijega, a kamoli pogibeljna značaja. Uza sve to vlada se bečka uplašila, i da umišljenoj pogibli predusretne, napunila je zemlju mnoštvom pouzdanika svojih, koji su primali tajne naputke, ali i šiljali nebrojene izvještaje, da je „zlo“. |