jer je ubrzo uglavljeno poznato nam primirje u Ljubnu (18. aprila), a onda i definitivni mir u Čampoformiju (18. okt.). Na ovaj sabor izabrao je hrvatski sabor u Zagrebu 23. oktobra 1796. kao svoje poslanike za gornju kuću Matiju Bornemiszu, a za donju Petra Komaromyja i Ludovika Petkovića, dok mu je zaključke primio do znanja 23. januara 1797. Medjutim da raspravi pitanje o plemićkom ustanku, sastao se sabor hrvatski još i 22. aprila 1797., te 15. septembra 1798.

Tek poslije drugoga francuskoga rata (1799.— 1801.) i mira uglavljena u Luneville-u (9. febr. 1801.), koji je suspendirao ratovanje na pet godina, sjeti se kralj, da sazove sabor, jer se spremao na nov rat trebajući novaca i vojske. Nije dakle mogao da mimoidje staleža, pa je za 2. maja 1802. sazvao sabor u Požun, na koji su u tudjini kao i kod kuće s mnogo očekivanja gledali, jer ih je mnogo bilo, koji su se stalno nadali, da će pružiti lijeka ranama, što su ih u Ugarskoj i Hrvatskoj zadali mnogogodišnji ratovi. No niti kralj a niti sabor nijesu na to pomišljali. Kralju je trebalo samo novaca i vojske. Da predobije staleže, on, a osobito kraljica Marija Terezija, odlikovali su članove sabora najvećom pažnjom i susretljivošću. Blještave dvorske svečanosti slijedile su jedna za drugom, a velikaši razvijali su bajoslovni sjaj. Uz takove prilike gospoda su bezuvjetno podupirala želje dvora, dapače bilo ih je medju njima i takovih, koji su bili spremni, da sabor liše dosadašnjega najvećega prava njegova, to jest votiranja poreza i regruta. Kralj Franjo želio je, da ubuduće može sam dopunjavati vojsku i

dati ubirati potrebni ratni porez. U tom slučaju kralj bi bio morao jedino sazivati krunidbeni sabor. Bilo je dakle govora o temeljnom pravu staleža, pa ipak ih je bilo, koji su ga htjeli da poruše, samo da se dodvore kralju. Medjutim osnova propade na otporu većine zastupnika, u prvom redu donje kuće. Za odmazdu gornja kuća potom osujeti želju donje kuće, da vlada podastre iskaz o brojnoj snazi ugarskih i hrvatskih regimenta i da se spram toga uzmogne utvrditi financijalna potreba. Isto su se tako velikaši usprotivili zaključku donje kuće, da u ugarskim i hrvatskim regimentama može samo domaći sin kao vojnik i časnik služiti. Kralj pak otklonio je predlog saborski, da se osnuje posebna vojnička akademija za ugarske i hrvatske mladiće, kao i predlog, da se novo stečena Dalmacija sjedini s Hrvatskom. Ove, kao i još neke druge predloge, dvor je hladno odbijao, jer je znao, da ima većinu, a i onako mu drugo nije trebalo osim vojnika i novaca. To je i dobio, pa tako bi sabor 31. oktobra zaključen.

Skoro potom nastupila je vrlo važna promjena u kraljevskom naslovu. Kralj Franjo uzeo je, budući da je Njemačka sveviše dolazila pod francuski utjecaj, nasljedni carski naslov austrijski (10. aug. 1804.), a nešto poslije konačno se odreče izbornoga naslova rimskog a cara, čime je zauvijek prekinuto s tom titulom (6. aug. 1806.). Prije ove promjene u naslovu bile su duge i povjerljive konferencije, na kojima je izbila i ideja, da Franjo uzme naslov cara Panonije ili Ugarske, protiv čega nije ni Napoleon ništa

imao, pa i ugledni dvorski ljudi direktno su Franji preporučivali, da prenese težište svoje države u Budim. Medjutim kralj Franjo to odbije, te naredbom od 17. augusta 1804. javi Ugarskoj i Hrvatskoj, da novi naslov služi samo na uvećanje sjaja i dostojanstva čitave monarkije, i da ne dira u integritet, prava, zakone i ustave,,vazda ljubljene kraljevine Ugarske i njoj pripojenih dijelova“. U Ugarskoj i Hrvatskoj primili su ravnodušno novi carski naslov, tek su se obdržavale vojničke i crkvene svečanosti prigodom proglašenja. Uistinu pak nastala je tim naslovom znamenita promjena; s njime se rodila austrijska carevina, koja je naslijedila stare težnje centralizma nastojeći ih od sada novom i svježom snagom o ži

votvoriti.

Naredni sabor sastao se u Požunu dne 17. oktobra 1805., upravo u doba teških oluja novoga i nesrećnoga rata. Stoga je zasjedanje bilo kratko. Sabor je stvorio osam zakonskih članaka, u kojima je poglavito votirao teške terete za puk, te plemićki ustanak, a onda obratio pažnju svoju još i na neke druge poslove. U prvom redu staleži su prosvjedovali protiv postojaloga policajnoga, uhodarskog i doušničkog sistema, a onda su nastojali, da utru nov put magjarskom jeziku u službenom životu. Zaključili su, da se predstavke saborske odsele šalju kralju napola magjarski, a napola latinski pisane, a oblasti da mogu isto tako upravljati svoje predsavke dvorskoj kancelariji. Nasuprot s ugarskom se vladom, ili namjesničkim vijećem, smije samo

magjarski dopisivati, a i kod sudova valja se služiti jedino magjarskim jezikom, izuzevši najvišu instanciju, kuriju kraljevsku, koja još sada nije dužna magjarski suditi". Iza toga zapodjenu staleži debatu o učenju magjarskoga jezika u školama, i to s težnjom, da se on uvede i u Hrvatskoj. Dašto, sada je i opet došlo do sukoba izmedju Hrvata i Magjara. Hrvati su odgovarali na predloge Magjara, ,,da kraljevina Hrvatska imade glede svoga narodnoga jezika ista prava kao i Ugarska.“, Što više, veliki župan zagrebački, Antun A m a de doviknuo je u gornjoj kući Magjarima: „Mi Hrvati ne ćemo nikad ovaj zakon prihvatiti, već ćemo mu protusloviti do vijeka", a kad mu jedan Magjar dobaci, da je to malo i da im to ne će pomoći, dodade: „Pa ćemo m u se usprotiviti!" Biskup Vrhovac pak izjavi, da će se i Hrvati povesti za primjerom Magjara, pa uvesti u Hrvatskoj svoj jezik ilirski. u upravne poslove. Odrješitim otporom svojim Hrvati i uspješe odnosni zakonski članak izrijekom je istaknuo, da se on tiče jedino Ugarske, a ne Hrvatske (infra fines regni Hungariae). Kad se iza toga razišao sabor požunski (7. nov.), sastao se hrvatski sabor u Varaždinu (28. nov.), koji na referat svojih poslanika na požunskom saboru zaključi, ,,da u ovim kraljevinama i u njihovim poslovima juridičkim i političkim nikad ni u jedno doba nema biti jezik magjarski, niti ikaki drugi, nego samo latinski

1 Pod tim,,ilirski" biskup je imao na umu štokavštinu, a nipošto ne kajkavštinu.

službenim, jer su na ovom jeziku, koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, svi zakoni i zapisnici napisani, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumijevao svojih prava i zakona.‘

66

Dvije godine potom opet se sastao sabor u Budimu (5. aprila 1807.), na kojem i opet iskoči briga Magjara oko njihova jezika. Taj je sabor provijavao u donjoj kući sasvim nov duh. Staleži magjarski konačno se ovdje listom probudiše u osjećanju spram magjarskoga jezika, pa je Pavao Nagy od Felsö Bükka izrekao važnu riječ, da je materinji jezik znatniji i od samoga ustava i od samoga staleštva,

kojoj se misli vaskoliko magjarstvo radosno odazvalo, dok su se Hrvati još uvijek grčevito držali,,staroga i posvećenoga jezika latinskoga“. Dvor pak upravo se od riječi Nagyovih prepao, te je smjeloga govornika uzeo smatrati revolucionarcem, a naročito kad je stao zahtijevati, da se u ugarske regimente uvede magjarski službeni i komandovni jezik. Medjutim staleži prihvatiše taj predlog, te su u njegovo obrazloženje iznijeli, da je broj dobrovoljaca stoga tako malen, što Magjari ne mogu da stupe u vojsku radi neznanja njemačkoga jezika. No sve se to nastojanje slomilo na otporu dvora i gornje kuće. Razumije se, i Hrvati ustali su protiv toga, ali ne u interesu hrvatskoga jezika, već latinskoga, istaknuvši, da je to neprovedivo, jer za to, da nauče savršeno magjarski, trebala bi čitava generacija; uvedenjem magjarskoga jezika, kane Magjari samo istisnuti Hrvate iz službi. Sabor se razišao 15. decembra, da ga već ubrzo naslijedi novi.