vatsku, jer ona da s Ugarskom čini jedno tijelo; dok je Ragalyi (boršod. župan.) kazao: „Ponovno sam danas čuo iz ustiju hrvatskih poslanika riječi,,regna socia"; to se ne smije dopustiti, jer mi se u današnjoj sjednici pričinilo, kao da se kod toga radi o nekoj pogubnoj tendenciji. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija integrirani su dio Ugarske, a nipošto savezne kraljevine. Već su u prvašnjim saborima hrvatski zastupnici isticali ovaj princip; ja zahtijevam dakle, da se te riječi promijene u predlozima, što dolaze pred sabor". Sada nadoveže predsjednik Gjuro Majláth:,,Pa stavimo,,partes adnexae", što bi i prihvaćeno i sjednica dovršena. Konačno bi pitanje o posjedovnom pravu protestanata u Hrvatskoj odgodjeno na budući sabor, jer je ovaj bio 18. decembra zaključen. Kad su potom hrvatski poslanici izvijestili hrvatski sabor u januaru 1831. o raspravama na požunskom saboru rekoše: „Magjari navališe na municipalna prava Hrvatske velikom žestinom; za ovaj puta obranismo još naše zakone, no ozbiljno se bojimo, da to na budućem saboru više ne će biti možno".

Svi se ovi dogadjaji na požunskom saboru veoma bolno dojmiše široke javnosti, a naročito inteligencije, kako nam dokazuje pjesma svećenika Pavla Stoos a ,,Kip domovine", spjevana krajem 1830. ili početkom 1831., u kojoj se,,majka domovina" Hrvatska prikazuje kao u crno odjevena žena ostavljena od sviju, a nekoć urešena krasnom krunom i biserom, te joj se u usta meću riječi: „Narod se drugi sebi raduje (t. j. Magjari), A z menom sinko moj se sramuje, Vre i svoj Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

10

jezik zabit

Horvati

drugi narod postati!"1

Hote, ter

Medjutim upravo u taj najkobniji čas, kad se prema izvještaju javnih spisa čini, kao da je Hrvatska potpuno popustila Magjarima, dapače njima u ruke dala najsnažnije orudje sigurne i uspješne magjarizacije budućih svojih generacija, baš u taj najkobniji čas nastade na oko iznebuha preokret,,,ar se zdižu mladi, posluju marljivo, ter podžižu v stareh, kaj bilo vgasliv o," kako lijepo kaže klerik Josip Kundek, pjesnik omladinac toga vremena.

VI.

U oči ilirskoga pokreta.

(1830.—1836.)

Vjera u pravo na samostalni politički život svakoga naroda, kao i vjera u činjenicu, da je svaki narod sam kovač svoje sreće, najbitnije su osebine političkoga shvaćanja sa da šnjosti. Danas se općenito drži, da se narod, koji je izgubio svijest svoju, i sam izgubio, propao. Nadalje računamo sa spoljašnjim učincima te svijesti, a u prvom redu s pojačanom formom narodnoga ponosa kod svih

1 U smislu gore pomenutih saborskih zaključaka izdade kralj Franjo 11. aprila 1833. naredbu, kojom se uvodi magjarski jezik u sve gimnazije u Hrvatskoj od 1. oktobra 1833. kao ,,ordinarium studium" za sve učenike bez izuzetka. Ovu kraljevsku naredbu još je i od svoje strane proglasilo 18. juna iste godine i kr. ugar. namjes. vijeće (br. 4979).

promjena u dogadjajima. Ali tako nije oduvijek bilo, kako to i sam pojam narodne svijesti pokazuje; jer šta je narodna svijest drugo, negoli historički razvijen sklad kod svih pripadnika nekoga naroda u bitnim pitanjima, kako sopstvene, tako i cjelokupne eksistencije? U tom obliku dakle živi ona u predodžbama i osjećaćima ne samo pojedinaca, već i cjeline, stvarajući tako jednu moć, koja diže, oduševljava i sa sobom povlači. Ali najjasnije se ona ipak manifestuje u glavnoj svojoj posljedici, u narodnom jedinstvu, odnosno u nacionalnoj državi.

Medjutim sve je to, ma kako nam se činilo logičnim i prirodnim, ipak novijega postanja, plod političkoga i naučnoga rada XIX. vijeka. Ogledamo li se unatrag po narodnoj prošlosti našoj, a naročito u početke njezine, opazit ćemo baš protivno, naime negaciju principa nacionalnoga jedinstva i države. U ono je doba narod naš gledao politički napredak svoj u sasvim drugim pravcima, a u prvom redu u rascjepkanim plemenskim političkim jedinicama (oblastima), dapače i sinovi dijele ove male oblasti po smrti oca vladara na još manje dijelove, to jest na nove političke jedinice. Eto, izmedju ovih dviju oprečnih točaka, tako reći protivnih polova, naime izmedju svijesno razvijene moderne nacionalne države i svijesno razvijene težnje za političkim cjepkanjem naroda i njegova teritorija, razvija se kroz više stoljeća narodna hrvatska povijest proživljujući više različitih faza.

u

Ovo cjepkanje, prirodjeno mišljenju ne samo slavenskih naroda onoga vremena, nego i germanskih, bješe obilno poduprto u prvom redu geografskim prilikama, biva geografske jedinice ili cjeline, omedjene prirodnim medjama, kao što su to u prvom redu visoke planine, stvarale bi i političke jedinice ili cjeline, onako kako je to bilo i u drevnoj Grčkoj. Poradi toga prevladavaju u nas odmah od iskona, od doseljenja na balkansko poluostrvo, geografski lokalni nazivi potiskujući pozadinu nacionalni, a samo je dalja posljedica, da se proširenjem jedne političko-geografske jedinice nad drugom uzeo širiti i naziv one, koja je održala pobjedu, dakle one, koja se proširila. Tako eto imamo ime hrvatsko (,,Hrvati") u neko doba ograničeno na teritorij izmedju Cetine i Raše; ime,,Slovinci“ na zemlju izmedju Kupe, Drave i Save; ime Bosna, Bošnjani na vrelište rijeke Bosne; Neretljani na donju Neretvu; Zahumljani na gornju i srednju Neretvu oko planine Huma, i slično.

Ovo narodno shvaćanje još su podupirale kroz sav srednji vijek a i novi vijek, sve do nadomak XIX. vijeka, onodobni neki općeniti principi. Nacionalna ideja, odnosno ideja narodnoga jedinstva, mogla se tek roditi, nakon što su bili odstranjeni ovi mnogovjekovni principi čovječanstva. U prvom redu bilo je to shvaćanje kršćanstva o jednakosti svih ljudi, dašto, samo koliko su bili istoga vjero zakona. U to se doba ne pita toliko, da li je netko Hrvat, Talijan, Magjar ili Nijemac, već da li je katolik. Tako su hrvatski i magjarski plemići jedan drugome mnogo bliži upravo

u svemu, negoli primjerice hrvatski plemić bosanskomu bogomilu, ili istočno-pravoslavnom Srbinu, a da i ne govorimo o docnijem bosanskom muslimanu. Stoga je dakle nacionalna ideja mogla tek onda nastati, kad je kod ljudi nestalo vjerske gorljivosti. Nadalje trebalo je ljudstvo da promijeni svoje mišljenje o politici i o državnom pravu. U ono pomenuto doba važio je kao princip, da su narodi vlasništvo nji hovih vladara. Poradi toga prelazili bi podanici kao materijalna baština od oca na 'sina, dapače vladar ih je mogao i prodati, založiti ili uvjetno darovati, kome je htio. Zbog toga dakako sasvim je prirodna stvar, da su se sredovječne kao i novovjeke države stvarale tako, da se granice jednoga istoga naroda gotovo nikad ne podudarahu podjedno još i s državnim granicama. Nacionalna ideja opet traži, da se je dan isti narod okupi u jednoj istoj državnoj tvorbi, pa tako dakle u nekim slučajevima ćak da se teritorija, koja inače pripadaju raznim vladarima, ujedine u jedan. Da se taki zahtjev samo i staviti uzmogne, trebalo je dašto u prvom redu posve napustiti onaj drevni princip, te izreći nov: da država postoji poradi naroda koji ima pravo, da sebi uredi vladu kakovu hoće i treba. Prema tome dakle, ideja nacionalna mogla se roditi tek poslije pada ideje legitimiteta. Nadalje ne da se ni zamisliti postanak nacionalne ideje ondje, gdje je jedan isti narod još sasvim zaokupljen lokalnim običajima, interesima i razlikama, jer upravo ove razlike onemogu