ćiše narodno jedinstvo. Stoga je tek živahan saobraćaj izmedju svih dijelova jednoga naroda od potrebe, da ovakove opreke izmedju pojedinih općina, gradova ili pokrajina sasvim izjednači. Konačno dobila je nacionalna ideja možnu potporu još i u demokraciji, jer narodnom jedinstvu pravi su dušmani svi strogo zasebni staleži, u prvom redu plemstvo, kojemu je bilo većma do staleške razlike negoli do narodnoga jedinstva. Poznato je, kako se evropsko ukupno plemstvo smatralo tako reći kao jedan narod spram neplemenitih podanika i sugradjana svojih, s kojima ne htjede ništa zajedničko da ima. Pa tako je dakle pobjeda demokracije, odnosno pad staleških razlika tek omogućila oživotvorenje ideje narodnosti.

Spoznaje o narodnom jedinstvu bilo je kod inteligencije hrvatske već davno prije XIX. vijeka. Prvi poticaj dali su tudjinci, u prvom redu Bizantinci i Italijanci, koji su nazivali svaku zemlju, u kojoj obitavahu Slaveni imenom,,Sclavonia", ne mareći mnogo za njihove domaće i narodne nazive. Od njih prihvatiše u književnosti taj naziv i naši obrazovani ljudi, zovući sebe Slavenima, a jezik slavenskim. No od polovice XV. vijeka nastade u tome važna promjena. To je doba ranoga humanizma, čije se djelovanje najizrazitije pokazivalo baš u tom, što se išlo za tim, da se svemu podade oblik i naziv staro-klasički. Naročito se u tom pravcu radilo u geografiji, i to pod dojmom glasovitoga Ptolomejeva djela (iz II. vijeka naše ere), koje je od godine 1438. dalje sve do XVIII. vijeka bilo jedinim i isključivim geografskim priruč

nikom. Sada uzeše učeni ljudi onih vremena uskrisivati stara geografska i etnografska imena grčka i rimska namećući ih onim narodima, koji su tada gospodovali ili bar prebivali u nekadanjim rimskim provincijama. Ovako eto budu prozvane zemlje u kojima je naš narod stanovao jednim imenom Ilirija, a narod Iliri. Prvi jasni trag tome nalazimo u geografsko-historičkom djelu „De Europa" čuvenoga humanista Eneje Silvije Piccolominija, docnijega pape Pije II. (1458.-1464.). U XVI. glavi piše on:,,Iza Arbanije dolaze ilirska plemena (Illyricae gentes); taj soj ljudski naziva naše doba Slavenima (Sclavos) i Bošnjanima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima". Nešto kasnije oko 1460., napisao je bizantinski historik Laonikos Chalkondyles u svojoj turskoj historiji za bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II. Tvrtkovića (1421.-1443.), da je,,vladar Ilira".

Odsada od pod kraj XV. vijeka dalje ne samo da se ime Ilirije i Ilira stalo i kod naših učenih ljudi širiti i upotrebljavati, a naročito medju katoličkim klerom, već je, šta više, uzelo maha uzimati tvrdo uvjerenje, kao da smo mi autohtoni na našoj zemlji, pa tako ne samo da su stari Iliri bili naši predji, već da su i svi oni rimski vladari, koji su rodjeni na našem teritoriju (kao Konstantin Vel., Dioklecijan i Probo) takodjer bili sinovi našega naroda. Pod dojmom ovoga mišljenja i uvjerenja stade se sada razvijati ne samo narodni ponos, već i pojam (i to prvi puta od vijekova) n arodnoga jedinstva, ali još ne sa političkom

težnjom nacionalne države, već samo u etnografskom smislu. Ali pored toga nije se zaboravilo ni na stariji širi slavenski naziv, dapače ni na uži hrvatski. Potom se pošlo za korak dalje i stalo se identifikovati ilirskim imenom sve Slavene, a neki su dapače, budući da im je Ilir bio koliko Slaven, a Hrvat opet koliko Slaven, uzeli nazivati sve Slavene Hrvatima. Tome su najizrazitiji predstavnici Senjanin P a va o Ritter (Vitezović* 1652. † 1713.) i Zagorac ježovit Andrija Jambrešić (* 1706. † 1758.), koji je godine 1742. izdao u Zagrebu latinsko-hrvatsko-njemačko-magjarski rječnik za učeničku porabu. Pod riječju Illyricum kaže Jambrešić ovo:,,Illirianska zemlja, država iliti veliko slovensko carstvo, kraljevstvo, koje vu sebi več (više) kraljevstvih kakti Horvatsko, Da lmatinsko, Bosansko, Bogarsko, Serblinsko, sadašnje slovensko (= Slavonija) etc. zadržava“. Iza toga piše u opširnom latinskom članku ono, što zna iz prošlosti ove Ilirije od najstarijih vremena. Najprije govori o razdiobi staroga rimskoga Ilirika, a onda prelazi na podrijetlo Slavena, koje identifikuje s Ilirima, te ponosno ističe, da je slavenski ili ilirski jezik najprostraniji na svijetu, jer se govori od davnine sve do njegova vremena u Hrvatskoj, Dalmaciji, Arbaniji, Traciji, Bosni, Srbiji, Bugarskoj, Slavoniji, Istri, Kranjskoj, Koruškoj, donjoj Štajerskoj, Moravskoj, Češkoj, u velikom dijelu Ugarske, Poljskoj, Litavskoj, Moskovskoj, Rusiji i drugdje još, dapače i kod istih je Turaka počašćen kao

dvorski jezik. A pod riječju Krapina kaže najprije hrvatski :,,Krapina varoš i grad slovenski vu sadašnji Horvatski zemlji ležeći, koj vu starih negda vremenih kruto zmožen i glasovit je bil",

pak onda nastavlja latinski:,,Taj grad (ako nijesmo voljni starim predajama ljudskim poricati svaku vjerodostojnost), cvao je već prije Kristova rodjenja, te je postojao slavno kroz mnogo stoljeća. Kaže se naime, da je bio stolica ilirskoga cara, i tako središte čitavoga prostranoga Ilirika. Iz njega potekoše i slavni kraljevići Čeh i Leh, koji su osnovali kraljevstvo češko i poljsko. Neki spominju još i trećega kraljevića, po imenu Moska (= Meh), prvoga vojvodu moskovskoga puka. Pa zaista i poslije tolikih zgoda i nezgoda za mnogih minulih stoljeća, i danas još iste ruševine krapinske odišu nekom svetinjom i veličanstvom, te nukaju i same strane došljake, da ih preko svoje volje poštivaju“.

Spisi ove dvojice književnika hrvatskih posta

doše pravi rasadnici, popularizatori ideje ilirske u etnografskom smislu medju hrvatskom inteligencijom, a naročito rječnik Jambrešićev, jer ne valja smetnuti s uma, da je on služio kao školsko, dakle obukovno pomagalo mladeži našoj duboko još u prvu polovicu XIX. vijeka. Tako nastupi potpuni i pravi kontinuitet ideje ilirske sve do neposredno u dane ilirskoga preporoda. Prema tome dakle nije je trebalo tek otkriti, izmudriti, ili joj se domisliti, već je gotovu kao poznatu samo priudesiti duhu vremena.

Medjutim uze, kako već spomenusmo, od početka XVIII. vijeka dalje, i medju srpskom inteli

gencijom u Ugarskoj i Srijemu dobivati ime ilirsko neko narodno značenje, jer su dvor i njegovi uredi redovito pod tim imenom nazivali doseljene Srbe, te im tako i izdavali diplome. Konačno podade Napoléon konkretnu teritorijalnu formu imenu ilirskom, a naročito upozna njime narod slovenački. Spomenuli smo još na drugom mjestu, kako je uredjenjem Napoleonove Ilirije to ime postalo našim gradjanskim narodnim slojevima simpatično, i to politički simpatično, jer je Ilirija djelomično oživotvorila pred očima naših djedova jednu političku narodnu cjelinu, a povrh toga podigla je narodni jezik na do onda nepoznati ugled i poštovanje.

S ovim dojmovima uze podjedno druge nazore o narodu i njegovom jeziku, kao i o prošlosti, književnosti i ponosu pobudjivati kod naših djedova rad onovremenih njemačkih pisaca, učenika tako zvane romantičke škole. Još 1792. objelodanio je Herder posljednju (četvrtu) svesku svoga djela,,Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit", u kojoj se napose zabavi Slavenima istaknuvši. da oni nastavaju najljepše i najprostranije zemljište u Evropi, pa kako su osobito marljivi i radeni, proreče im sjajnu budućnost,,,kad se jednom od sna probude" i,,oslobode ropskih lanaca", na čitavom teritoriju „,od Jadranskoga mora do Karpatskoga gorja, od Dona do Mulde"

Nadalje bijahu od važnoga dojma pjesnik Arndt, filozof Fichte, a naročito estetik i kritik Friedrich Schlegel sa svojim