-

više porasla, kompromitirao, nego ne bi nimalo povoljnih posljedica za sobom povukao po interese cjelokupne monarhije".

Koncem maja stigao je Gaj u Beč, te odmah potražio ministra grofa Sedlnitzkoga kao i njegova tajnika. Gajeva je molba odmah uzeta u raspravu, te onda kralju, odnosno Metternichu predan spis, u kojem se Gajeva molba prosudjuje s političke strane (2. juna). U tom se veoma značajnom spisu ponajprije kaže, kako je Gaj god. 1834. dobio dozvolu za izdavanje hrvatskih novina, a onda nastavlja doslovno ovako: „Ova je dozvola izdana s više važnih političkih obzira, a naročito u nakani, da se Hrvate i Slavonce predobije protiv zamišljene samostalnosti Ugarske na osnovu magjarskoga jezika, te da se i ojača njihova privrženost previšnjem c. kr. prijestolu, a onda još i u toj nakani, da se preko njih predobiju i privuku k Austriji susjedni slavenski puci kao što su Srbi, Bošnjaci, Hercegovci, Crnogorci i Turska Hrvatska, koji kao da većma mare za Rusiju i njezin blagotvorni utjecaj. I odista se u kratko vrijeme, kroz rečene hrvatske novine, u oba smjera pokazao povoljan rezultat po monarhiju, jer je s jedne strane proisteklim političkim entuziazmom Hrvata stavljen snažan nasa p protiv magjarskih težnja, a s druge stali su se posredovanjem ovih novina oni pomenuti puci u književnim poslovima zbližavati, pa tako gledaju sada većim interesom u ovu monarhiju negoli ikuda drugud, kako se sve to vidi iz,,Danice" i njenih dopisa". Stoga preporuča grof Sedl

nitzky Gajevu molbu kao eminentno političku i probitačnu po previšnje interese na blagohotno rješenje, a to još stim više,,,što Hrvatima treba dati vidljiv znak, da u odnošaju s Magjarima mogu rač unati na previšnju potporu".

svom

Iz ovoga se službenoga ministarskoga spisa sasvim jasno razbiraju tadašnji ciljevi dvorske politike s obzirom na Hrvate : oni imadu s jedne strane da budu zaprekom i protutežom napredovanju Magjara, a s druge treba da neopazice uvuku susjedne Hrvate i Srbe izvan granica monarhije u okvir njene interesne sfere.

Razumije se, da Gaj nije poznavao ovoga spisa, ali nema i ne može biti sumnje, da je u svom usmenom saobraćaju s grofom Sedlnitzkim i ostalim mjerodavnim ličnostima prodr❜o u temeljne intencije i smjerove tadašnje dvorske politike. U to nas upućuje njegovo pismo iz Beča od 10. juna što ga je pisao Antunu Mažuraniću i ostaloj svojoj,,milenoj braći" u Zagreb: ,,Važnost moga putovanja jeste mnogo veća, nego smo se nadali, kaže Gaj. Naš posal poradi štamparije jest već in thesi kod kr. vis. dvorske (ugar.) kancelarije protiv mene dokončan bio, a da ja ovamo ne dojdoh, sve bi zgubljeno,

veoma

al' sada će se u kabinetu (carskom) nasopet pretresti. Car boi dvornici nam nagnuti jesu i sa svega vidjeti se može, da ovi naši oci jedino čekaju, da ih djeca razlogom za nešto oprose. Mi bismo lagahno sada dobili naš Consilium (t. j. samostalnu od Ugarske nezavisnu vladu), da samo prosimo. . .

Magjari, dušmani sve dobrote, milosti i kreposti, dušmani naše krvi, duš mani dobrostivoga cara i kralja našega, teda negda u svojih gnjezdih popadjeni su nekoliko ih je već ufaćeno, a drugi će slediti u tamnice... Mi slobodno pišemo i govorimo što hoćemo i što mislimo, jerbo ništa zla ne ćemo, a ništa lukavoga ne mislimo. Samo on Horvat bit će u napredak sumnjiv, koji bude za Magjarim stajao, jer je Magjarija gotovo kovarstvo (= veleizdaja), ali već sada, hvala Bogu, otkrita stvar. Mi pako dužni smo sve zmir polag pelde naših pradjedova za mislostivu kuću naših pravednih carova stati. i ak' će potrebno biti i krv prolijati... Ova kuća nas veže s braćom našom, a sjedinjena moć čuva nas od nasilja istočnoga i sjevernoga (t. j. od tur skoga i magjarskoga). Zato samo pravim putem naprvo. Ej da vidite kako mi ugadja horvatska savjest, kada magjarske kovare gledam !... Inače nemojte se za ništa do tuge brinuti, ¡er se može mo za stalno ufati, da će našoj Iliriji pod zavjećem austrijanskih gospodara svanuti sunce o d ra

dosti."

Pun pouzdanja i nada vrati se Gaj u Zagreb. Računajući s time, da će doskora dobiti zatraženi privilegij za svoju štampariju, zače pomišljati i na produkciju književnu. Za tu svrhu uze u svojim novinama zagovarati misao, da bi se osnovalo kulturno društvo zvano:,,Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske". Ta mu je misao si

nula još godine 1829., kad je u Gracu kao djak upoznao veliku korist ondjašnjega,,Joanneuma", što ga je osnovao nadvojvoda Ivan. A i Széchenyjev magjarski narodni muzej kao i biblioteka u Pešti uvjeriše ga o potrebi sličnoga zavoda u Zagrebu. Ali na provedenje svoje ideje nije sve dosada mogao pomišljati. Sada kad se uvjerio u Beču, da će nastojanja hrvatska ondje naći nužne potpore, on se rijesi, da pristupi tome poslu. Već 30. jula napisao je u tom smislu prvi svoj članak u „Danici“ pod natpisom,,Nekoja društva slavjanska kao sredstva narodne izobraženosti“, u kojem reče, kako „sva naša slavjanska braća napredujų na veleslavnoj stazi narodne izobraženosti, samo mi Iliri nemamo osim naše,,Matice" (naime srpske) u Pešti jošte nijednoga narodnoga društva. Što bi se pako u tom prizrenju za Veliku Iliriju urediti imalo, o tom ćemo se u slijedećem listu razgovarati." Odmah poslije toga, 13. augusta, dakle u doba kad je sabor hrvatski bio na okupu (od 4. do 17. augusta) objelodanio je Gaj članak:,,Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske", u kojem zagovaraše ideju narodnoga ilirskoga društva, a onda je nastavio,,Cilj ovoga narodne ilirske izobraženosti društva jest već u nazočnom naslovu dosta naznačen. Sredstva, kojím bi se prava, naravska, zakonita izobraženost kod našeg ilirskog naroda utemeljiti i rasprostraniti mogla, jesu dvovrsna. Na prvu vrst sredstva spadat će duhovna zabava iliti radnja učenih sukotriga (= članova). Najpače nastojmo poslovanje u

s v ih

znanosti (izvan politike i teologije) u n a rodnom jeziku ilirskom, dakle pred svim potrebno izobraženje istoga narodnoga jezika. Na drugu pako vrst potrebnih sredstava spadat će pribavljenje knjiga i rukopisov, najpače takovih, što se kakvim god načinom našega naroda i otačestva tiču. Zatim marljivo sabiranje i sakupljanje svakojakih stvari, koje se na opredijeljene znanosti protežu, odkuda bi se složnom voljom i moćom svih prijatelja narodne izobraženosti ilirske velika obćinska knjižnica i narodni muzej podignuo".

Kad je Gaj ovo napisao, već je bilo poznato, da su se sve županije hrvatske i slavonske, kao i svi kr. slob. gradovi, dapače i većina visokoga plemstva izjavili, da se ima osnovati društvo prijatelja ilirske prosvjete, ter su u tom smislu izdali svojim zastupnicima potrebne instrukcije. Inicijativu u tom poslu preuzela je županija varaždinska, kad je na njenoj skupštini uoči hrvatskoga sabora iznio u tom smislu predlog veliki sudac Ivan Čegel, koji ne samo da je bio jednoglasno primljen, nego je i ostalim županijama i gradovima razaslan, da bi ga prihvatili kao svoj. Medjutim se doskora nadjoše tri muža, inače zanesene pristaše Magjara, koji stadoše u tom poslu smetati; to su bili Aleksandar grof Drašković, Levin barun Rauchi Pavao Kereszt ury, osnivači magjarske stranke u Hrvatskoj. Ovaj posljednji, a s njime i braća Gjuro i Antun Danijel Josipović, koji se odmah u početku pridružiše magjarskoj stranci, uzeše nagovarati F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

14