da ga prepusti sasvim nesmetanom vijećanju. Rasprava o novoj kraljevskoj zavjernici otegla se već kroz punih šest tjedana, a da po običaju sabor nije pozvao kralja, da lično dodje i zakonito otvori sabor. Htjelo se naime najprije dovršiti i redigirati tekst ove diplome, a onda dozvati kralja, da ga primi. O toj su diplomi vijećale najprije cirkularne sjednice, a onda je trebao posebni odbor da izradi jedinstvenu redakciju za plenarnu saborsku sjednicu. U cirkularnim sjednicama s desne obale Dunava, gdje su pored Hrvata sjedjeli upravo konzervativni elementi toga sabora, medju ostalim bi prihvaćeno, dakako na predlog Hrvata prema njihovoj instrukciji, da protestantima nema u Hrvatskoj mjesta (na osnovu zak. čl. 46: 1741.) i da se mora osnovati mjesto namjesničkoga vijeća,,s enatus regni nationalis" s palatinom na čelu, onda s banom hrvatskim i sa dva nadbiskupa, četiri biskupa, vojvodom erdeljskim, tavernikom, čuvarima krune, i sa 40 županijskih zastupnika ugarskih i hrvatsko-slavonskih, izabranih u saborima, pa sa dvadesetak tajnika. O tom su drugom predlogu glede senata raspravljale i ostale okružne sjednice, te takodjer pristale listom na nj. Kako se na saboru držao ban Erdödy, svjedoče riječi u jednom pismu grofa Franje Széchenyija od 11. jula : ,,Ban kao dobar papist, koji ne zna magjarski, razbija sebi glavu o tom, kako će biti i docnije možno tjerati protestante iz Hrvatske, i kako da spriječi napredovanje magjarskoga jezika". Nikoli Škrlcu pak povjerio je odbor, da izradi jedinstvenu adresu; u

njoj on predloži, prema instrukciji, da ugarska redovita i hrvatska krajiška vojska polažu prisegu, prva ugarskom kralju i narodu, a druga hrvatskom narodu i kroz to sv. kruni Stjepanovoj, a onda još i to, da ugarska i hrvatska vojska bude podredjena kapetanu, koji mora da se još na ovom saboru izabere, te koji bi bio isto ono, što je bečko ratno vijeće, ali od njega da je taj kapetan nezavisan. No Magjari zabaciše ove Škrlčeve točke, jer da je ,,više isticao interese do mo v i n e, nego li staleža“.

Podjedno dospješe u Hrvatsku razne glasine o nenadanom postupanju Magjara s Hrvatima, a naročito sve prenera zi glas, da se kani uvesti u sve urede mag jarski jezik kao zvanični; sve se užurba i smuti, te se uze obraćati na bana, da to svakako spriječi. Prva zamoli bana županija križevačka (20. jula) posebnom predstavkom, koju podjedno kao cirkular pošlje i ostalim hrvatskim županijama i hrvatskim zastupnicima na budimskom saboru. Plemstvo križevačke županije kaže, da bi uvedenje magjarskoga jezika kao službenoga bio atentat na čitav prastari narod ilirski (in antiquissimae gentis et nationis Illiricae opressionem tendere reputamus), te neka ban stoga utječe na zastupnike, da se založe za latinski jezik. Kod toga ih najviše boli, kažu, što se takova šta sprema baš u čas,,,kad smo zaželjeli, da se s braćom, susjedima i prijateljima, naime staležima ugarskim, intimno svežemo poradi uprave javnih posala“, a to stim više,,što nikad ne ćemo pristati na predlog, da se službeno služimo ma gjarskim jezikom, te jednom zauvijek izjavljujemo, da

ćemo na to odgovoriti Magjarima, na šim materinjim jezikom hrvatskim (croatica nativo videlicet idiomate ad haec respondere velimus). Ako bi se ipak koji poslanik našao, koji bi na to pristao, ima se smjesta odazvati i ne priznavati više takovim. Konačno predlažu banu, da dade po podbanu sazvati hrvatski sabor, koji će izreći svoj sud u tim pitanjima. Protest županije križevačke našao je odziva u cijeloj zemlji; zagrebački potajni dopisnik bivšega bana Balasse javlja 31. augusta sa parcijalne skupštine županije zagrebačke, da se ondje općenito očekivao predlog za sazov hrvatskoga sa bora, koji bi imao zaključiti odruženje od Ugarske, te zamoliti kralja, da uspostavi u Hrvatskoj posebnu vladu (vijeće, consilium), koje će izravno općiti s kralj. ugarskim kancelarom u Beču. Za taj su predlog bili svi nazočni, no na skupštini ipak nije o tom nitko progovorio, jer da su uvidjeli, da tako važne stvari ne mogu zaključiti bez bana.

Uto se dvor, koji je nekadašnji drug bana Balasse Karlo Bujanović, dvorski agent i zastupnik odsutnoga hrvatskoga velikaša Karla Erdödy-a, dnevno izvješćivao o svemu, što se na saboru dogadja i govori, odlučio na odlučan istup protiv sabora, a to s tim lakše, što se već znalo, da će se Leopold zastalno izmiriti s Pruskom i Turskom. Dne 20. jula upravi ugarski kancelar grof Pálffy na predsjednika gornje kuće pismo, u kojem mu saopći, da kralj nipošto ne će druge konstitucije da prihvati, nego onakovu, kakova je

bila za vladanja Karla III. i Marije Terezije, a kojoj je za osnov uzeta pragmatička sankcija od 1723. Stoga ne će kralj dulje dopuštati, da sabor trati vrijeme kojekakvim zališnim vijećanjem. I na predsjednika donje kuće takodjer upravi kancelar grof Pálffy drugo pismo, u kojem istaknu pored istih misli još i to, da narod trpi veliku štetu ne samo plaćajući zastupnicima dnevnice, nego i otale, što je za trajanja sabora svako sudovanje u zemlji obustavljeno.

No dopis ovaj nije nikako djelovao, pa tako su obje kuće nastavile svoja vijećanja o inauguralnoj diplomi. Kad je bila dovršena, odaslana bi u Beč posebna deputacija, da je predade Leopoldu, te da ga pozove, da dodje na sabor, da se kruniše. Od Hrvata bijahu u ovoj svečanoj deputaciji : Franjo Bedeković i Adam Škrlec, požeški zastupnik Ivan Janković i križevački načelnik Josip Ferbarić. Kralj Leopold primi deputaciju vrlo hladno 2. augusta, a onda joj pošalje pismeni odgovor, ali ne s vlastoručnim potpisom, već u formi na red be od strane dvorske kancelarije, što je deputaciju teško uvrijedilo. Ali sadržaj odgovora bješe još veće iznenadjenje: Kralj rado prima poziv, da dodje na sabor i da se kruniše, no ne prihvaća nikakove druge zavjernice, nego ili onu Karla III. ili onu Marije Terezije. Na taj se odgovor kraljev sabor ozbiljno zabrinu, pa bojeći se oštrijih mjera od strane dvora zaključi, da će uznastojati sastaviti takovu diplomu, koja će biti redigirana prema Karlovoj, Marija-Terezijinoj i sadašnjoj odborovoj.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

3

Dok su se odbori zabavili izradbom ove diplome, Leopold učini istodobno dalje korake, da sabor budimski smekša. Ponajprije napuni Ugarsku i njen glavni grad vojskom, što je osobito djelovalo na sve krugove.,,Budim i Pešta, kaže savremenik, bili su puni hrvatskih vojnika, a magjarska su gospoda bila tako potištena, kao da im iz nosa curi krv. Sjaja je sve više nestajalo, a narodne boje zamijeni crna dlakava vrpca, dapače mnogi svukoše magjarske surke i obukoše kapute.“

No mnogo je važniji korak Leopoldov, što ga učini u Temišvaru.

U Ugarskoj, Slavoniji i Hrvatskoj doseljeni istočno-pravoslavni Srbi sastajali su se od početka XVIII. vijeka češće na sabore, gdje su se isključivo bavili crkvenim svojim poslovima, a naročito izborom mitropolita i ostalih episkopa (tako 1707., 1710., 1713., 1731., 1744., 1748., 1749., 1769., 1774., 1780., 1786.). No sabor od 1790. od eminentno je političkoga značaja. Poznato je, da su isprva gotovo svi Srbi živjeli u Vojnoj Krajini, pa tako bili podvrgnuti direktno Beču, no kad se god. 1745. obrazovaše u Slavoniji ž upanije virovitička, srijemska i požeška, a u Ugarskoj bačka, čongradska, aradska, čanadska i zarandska, potpadoše u tim županijama stanujući Srbi pod županijske oblasti, dosljedno, privilegija njima dana od Leopolda I. i Josipa I. suziše se isključivo na slobodu vršenja vjeroispovijesti. Kako je poznato, Leopold II. raspisao je 29. marta sabor u Budim za 6. juna. Medjutim još dan prije toga, dne 22. marta, predao je metropolit Mojsije