rad. U Beču su pak nastojali još u februaru i martu 1844., da predobiju vladu za hrvatsku stvar poslanik Karlo Klobučarić, i naročito Karlovčanin Ambroz Vraniczany. O tom on sam obavješćuje Gaja dne 1. marta ovako: „Ovdi sam bio s Klobučarićem kod sve velike i najviše gospode, nego još k svima dospiti nismo mogli. Bili smo kod arkihercega Franz Karla, Kolovrata, Sedlnitzkija". Dne 2. marta bio je Klobučarić kod kneza Metternicha čitav sat, te mu razlagao, kako Turopoljce nikako ne patri pojedinačno pravo glasa. Nato mu knez odgovori: „I ban mi je izjavio istu želju, da se Turopoljcima reducira broj glasova, još prije negoli se održi restauracija (županije zagrebačke). Ja prihvaćam njegovo mnijenje, te ću stvar dobro promozgati. To se mora urediti“. Kad mu je pak Klobučarić napomenuo nezadovoljstvo Hrvata poradi magjarski napisanih zakonskih članaka, reče Metternich:,,Ne spominjite nikad Hrvatske i Slavonije napose, već kažite uvijek,,partes adnexae". Ja kao Metternich dajem vam riječ, da ćete dobiti zakone latinskim jezikom i s kraljevim potpisom". Medjutim približi se kraj ovomu neplodnom saboru, koji je za punih dvadeset mjeseci stvorio tek trinaest zakonskih članaka, medju kojima se ističu pored nama već poznatoga o općoj porabi magjarskoga jezika (zak. čl. II.), kojim bješe kako rekosmo konačno sav službeni život u Ugarskoj sasvim pomagjaren, još i zak. čl. IV. iV. Njima bješe dozvoljeno, da ljudi neplemenita staleža mogu stjecati plemićke posjede, te stupiti u svaku javnu službu budi na osnovu dekreta (imenovanja), budi izborom. Sve ostale zakonske osnove, kao i predstavku o ilirizmu, te molbu o sjedinjenju Erdelja s Ugarskom, ostavi bečka vlada neriješene. Poradi toga obuze stalešku kuću tolika uzbudjenost, da je tik do pred razlaz sabora votirala vladi nepovjerenje. Sabor zaključi uobičajenom ceremonijom 13. novembra nadvojvoda Karlo, kraljev stric, čuveni vojskovodja iz napoleonskih ratova, u pratnji kancelara kneza Metternicha. IX. Borba za županiju zagrebačku. Preporod Evrope, doba duševnoga i materijalnoga napretka, jesu četrdesete godine XIX. vijeka. Na zapadu, naročito u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, kao i po brojnim njemačkim državama i državicama, propagirali su nove ideje odlični umovi, naučenjaci, političari, novinari i pjesnici boreći se za ustavnost, dok su prirodne i tehničke nauke u tim zemljama podigle opći boljitak na dotle nevidjenu visinu učinivši podjedno povoljnijima i ekonomske prilike nižih slojeva pučanstva, te ojačavši im istodobno samosvijest kao i sve kulturne instinkte njihove. Kroz to se, dašto, reformirala i opća civilizacija dobivši nov sadržaj i nove smjerove, iz kojih se u prvom redu ispoljiše ustavno i nacionalno načelo, koje je nastojalo, da zakonitim putem (prema prilikama i na monarhičnom osnovu), dopre do konačnoga svoga cilja: preu desiti državu i pravo, te gospodarski i politički organiza m u interesu širih narodnih slojeva. Iz nove civilizacije strujao je dah blage ljubavi bližnjega, koji je utjecao na izmirenje društvenih protimbi te na premošćivanje jazova izmedju politike i zakonâ morala, davši onoj moralni, a ovima političku sadržinu. U procjenjivanju ljudi i njihovih djela došla su do izražaja nova gledišta i nove metode, pa je individualizam pobjedonosno kročio naprijed s težnjom, da svaki pojedinac dodje do svoje cijene, dok su puci i narodi pokušavali, da se probiju iz dobe autoriteta i tradicija u svijet slobodnoga samoodredjenja. Taj se pravac manifestovao tolikom snagom, da je i najveći dio vladâ zapadne Evrope povukao sa sobom, te ih stavio u službu napretka. Jedino je Metternichov sistem, premda je već pucao te se lomio i premda mu je evropski ugled naglo padao, još uvijek nepomirljiv stajao spram novoga duha vremena, od kojega je htio da odijeli habsburške zemlje kineskim zidom. Kad se pak pokazalo, da to nikako ne ide, onda je Metternich pokušavao, da ušutka i uguši pristaše napretka krvlju i mačem. Medjutim pored svega toga nasilja nove su zapadno-evropske ideje veoma brzo ne samo po Ugarskoj i Hrvatskoj, nego i u istoj Austriji uhvatile čvrsta korijena, šta više, magjarski prvaci, Széchenyi, Déak i Kossuth izdaše parolu, da valja i u austrijske na sljedne zemlje uvesti blagotvorni ustavni život, da onda i Ugarska i Austrija uzmognu rukom o ruku ustati protiv samovolje vladine, a na što krepču obranu ustavnosti. I u nasljednim ovim zemljama literarura je takodjer propagirala misao nove civilizacije, te je unatoč svim zaprekama, što joj ih je stavljala nesnosna cenzura, polagano probudjivala gradjanski stalež iz dugogodišnjega mrtvila i letargije ere Franje I., a čitav roj pjesnika progovorio je u njegovo ime o želji za slobodom. U Beču i po velikim gradovima, a naročito u Pragu, objavila se politička samosvijest u jednakoj mjeri medju Nijemcima kao i medju Slavenima, u prvom redu medju Česima. Ovaj je gradjanski stalež uzeo zahtijevati dokinuće kmetstva, a za gradjanstvo, omladinu i radništvo ravnopravnost i sudjelovanje u političkim pravima nastojeći, da apsolutistički organizam Austrije preudesi prema narodnim idealima, dok su se talijanske pokrajine (Lombardija i Venecija) zanosile uskrsnućem jedinstvene Italije. No svega toga vlada Metternichova nije uzimala u obzir, već je i dalje išla svojim putem služeći se kod toga starim svojim već otrcanim oružjem u vjeri, da će njime uzmoći da zaustavi brze točkove duha vremena. Sasvim je dakle prirodna stvar, da je Metternichova vlada bila nezadovoljna s tokom i rezultatom posljednjega požunskoga sabora od 1843./14. Nezadovoljstvo njezino bilo je i sada upereno u prvom redu protiv reformista-opozicionalaca stavivši ih upravo pojedinački pod tajnu policajnu pasku. Samu su stvar zapravo samo još pogoršali mnogobrojni ministarski pouzdanici, medju kojima se pored veoma poštenih i savjesnih muževa nalazilo i dosta hulja, koje su dojavljivale upravo najgore stvari. Tako su nazivali grofa Kazimira Batthyányja,,najlopovskijim revolucionarcem", jer je javno tražio potpunu slobodu štampe, administrativnu centralizaciju Ugarske i odgovornu vladu, a grofa Josipa Pálffyja,,najpogibeljnijim demagogom", jer se,,drznuo napasti prava Njeg. car. kr. visosti nadvojvode palatina". Slično su pisali i o ostalim velikašima, koji se staviše na demokratsko stajalište, dapače ni žena njihovih nijesu poštedjeli. Prva je posljedica bila, da su ti velikaši zajedno sa ženama bili isključeni od svih dvorskih svečanosti i zabava, a doskora pošlo se i dalje, jer je u Beču zavladalo mišljenje, kao da Ugarska stoji na pragu revolucije.,,Ugarska se već nalazi u pretpaklu (Vorhölle) revolucije, pisao je krajem 1844. knez Metternich. Ondje gdje je staro već presahlo, a novo još nije oživjelo, nastupaju prilike, koje dovode do rezultata, što su u stvari isti, premda su u formi različiti;,,stvar“ je onaj prijelaz od jednoga poretka prilika na drugi bolji; zbudne li se taj prijelaz putem grube sile, onda se zove revolucijom, a podje li sav posao zakonskim načinom, onda je to reforma". Stoga knez najodlučnije zagovara stari poredak i staru formu ustava u Ugarskoj, jer samo se tako daje spriječiti sam požai revolucije. No magjarska inteligencija mislila je drugačije. Vidjesmo, kako je sabor poglavito svojom krivnjom tratio vrijeme na ,,turopoljsku tužbu“ i „ilirsku |