ČETVRTO DOBA.

(OD GODINE 1790. DO DANAS.)

Kraljevi iz kuće Habsburško-lotarinške.

I.

Leopold II. i sabori od 1790. i 1791. Prvi sukobi izmedju Hrvata i Magjara.*

(1790.-1792.)

Najnovije doba hrvatske historije, koje teče od smrti cara Josipa II. (20. februara 1790.) dalje sve do danas, ispunjava u bitnosti svojoj pored provedbe modernih reforama, te probudjenja političke narodne svijesti, kao i preporoda moderne književnosti hrvatske, zapravo neprekidni niz sada slabijih, a sada opet snažnijih sporova izmedju naroda hrvatskoga i naroda

*Pored sveukupne meni pristupne štampane gradje i literature o tom predmetu poslužio sam se poglavito još i obilnom arkivalnom gradjom iz zagrebačkih arkiva (zemaljskoga, županijskoga, akademičkoga, nadbiskupskoga i kaptolskoga), te budimpeštanskih (zemaljski i muzealni) i bečkih (tajni državni i naročito policajni kod nutarnjega ministarstva). Razumije se s obzirom na opseg knjige upotrebljeno je tek ono, što mi se činilo, da je bitno i odlučno po dalji razvoj stvari. Ovo vrijedi za sva poglavlja ove moje knjige, u koliko nijesam gdjegdje dodao i još koji arkiv napose ili koju štampanu radnju s razloga, da na njih upozorim čitatelje.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest.

1

magjarskoga. Bilo je doduše već i prije toga oštrih sukoba izmedju oba naroda, što je djelomično ležalo zapravo u naravi same ugarskohrvatske državne veze, a djelomično i u nacionalnoj opreci; no to se tek izuzetno dogadjalo, tako da se s punim pravom moglo krajem XVIII. vijeka govoriti o sedamstogodišnjem hrvatsko-magjarskom prisnom prijateljstvu i savezništvu.

Potrebno je stoga, da se, prije negoli progovorimo o hrvatsko-magjarskom gloženju, točno upoznamo i s razlozima ove sedamstogodišnje pojave.1

Hrvate i Magjare spajala je u prvom redu vjera katolička. I Hrvatska i Ugarska postavši kršćanskim državama dugo su kolebale izmedju istočne i zapadne crkve. Nadbiskup spljetski i njegovi sufragani po dalmatinskim otocima i gradovima priznavali su, možda sve do prve četvrti X. vijeka, carigradskoga patrijara svojom crkvenom glavom, dakle su bili u raskolu s Rimom; poslije toga vremena pak smatrali su latinski (dalmatinski) popovi rad svete braće Čirila i Metoda, a i hrvatsku glagolašku crkvu i njen istočni obred heretičnim sve do Zvonimira (1076. do 1089.). Prvo krštenje Magjara opet uslijedilo

1 Gledaj o tom umni sastavak prof. V je k. Klaića u,,Hrvatskoj" 1906. br. 75, 82, 83.

2 25. jan. 1075. piše papa Grgur VII. očito o državi Hrvatskoj:,,Est enim non longe a nobis provincia quaedam opulentissima iuxta mare, quam viles et ignavi heretici tenent..." (Gl. Vjest. arheol. hrv. društva Nova Serija 1903-4. Zgrb 1904. str. 156. Svako drugo tumačenje

je iz Carigrada, a tek sv. Stjepan provede uz političko državno još i jedinstvo zapadne crkve. Da je Ugarska konačno pristala uz istočno-pravoslavnu crkvu, bila bi se tijekom stoljeća nesumnjivo prometnula u slavensku državu, baš onako, kako se to zbilo u Bugarskoj; da se opet Hrvatska priklonila istoj crkvi, ne bi se možda nikad izgradila bila razlika izmedju Hrvata i Srba, već bi se oba plemena valjada još pred kraj XI. vijeka stopila u jedan politički narod s jednim etničkim imenom, bilo hrvatskim, bilo srpskim. Ali Ugarska i Hrvatska odlučile su se nakon definitivnoga raskola u kršćanskoj crkvi (1054.) zauvijek za zapadnu crkvu i Rim, a time bješe i za čitavo docnije vrijeme jasno označen pravac i put, kojim je morala poći historija njihova ; magjarstvo spaslo se od poslavenjenja, dok se hrvatstvo kroz vijekove znatno udaljilo od najbliže im susjedne braće Srba.

Tim, što su hrvatski kralj Dmitar Zvonimir i ugarski kralj Ladislav I. odlučno pristali uz Rim i papu, nijesu samo svoje države priveli u kolo zapadno-evropskih naroda i u sferu latinske kulture, već su zapravo omogućili docniju zajednicu izmedju njih, a čini se, da je kod toga čina igrala posredujuću ulogu sama sveta stolica, koja se baš u ono vrijeme, za velikoga pape Grgura VII., podigla kao treća vlast izmedju zapadno-rimskoga

je po mom sudu pogrješno). Toma arcidjakon spljetski piše još oko 1266. za sv. Metoda : Dicebant enim (latinski dalmatinski popovi) goticas literas (= glagolica, ili kako drugi hoće ćirilica) a quodam Methodio heretico fuisse repertas". O. c. 154.

(njemačkoga) i istočno-rimskoga (bizantinskoga) carstva. Rimske pape naime nastojale su u namjeri, kako bi osujetile svako zbliženje izmedju oba imperija, da urede neke vrste obrambeni savez od onih manjih naroda i država, što su se medju oba carstva nalazile, a kojima je prijetila pogibao, da podlegnu budi jednom budi drugom. Pridruženjem zapadno-evropskoj kulturnoj sferi Hrvatska i Ugarska prigrliše i latinski jezik, koji je druga spona, što je čvrsto vezala oba kraljevstva, dapače latinski je jezik sve to većma preotimao maha ne samo u javnom službenom životu, nego i u privatnom općenju inteligencije kako hrvatske tako i magjarske. Već ta dva faktora, zajednička vjera i zajednički zvanični jezik, bili su sami po sebi podobni, da održe u skladu dva inače tako inorodna naroda, kao što su to bili slavenski Hrvati i uralo-altajski Magjari.

Medjutim kroz stoljeća pridošla su još i dva nova osobito važna faktora, koji još većma izgradiše hrvatsko-magjarsku zajednicu. To su u prvom redu staleški interesi plemstva i svećenstva, naročito višega. Upravo kod toga nam se najjasnije prikazuje bit hrvatsko-magjarske državne veze. Plemstvo hrvatsko naime imalo je pored svih onih prava i privilegija, što ih je posjedov a lo ugarsko, još i svojih posebnih. Od tih posebnih prava i privilegija, kasnije prozvanih ,,municipalnih prava" (municipalia iura et statuta regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae) nastao je neki, da tako kažemo, viš a k, po kojemu je