ivanski (Moravčani i Šašinovčani bili su takodjer u njemu), kojim i svrši oko osam sati na veče glasanje toga dana s rezultatom, da je Žuvić dobio sto i dva glasa više od Lentulaja (532 i 430). Uza sve to stranke se mirno razidjoše svojim kućama, pa se sjutradan 29. jula opet vrate na svoja mjesta, kad je u osam sati nastavljeno glasanje ostalih kotara, medju njima i prekosavskoga, koji je sam davao magjaronima 570 turopoljskih glasova. Sve do tri sata po podne teklo je sve u miru i redu, kad ali ujedared navali u glasačkom odboru Rikard Jelačić surovim riječima na Hermana Bužana, dapače ga i pograbi za prsa. Nato grof Haller, koji je oba dana kroz čitavo vrijeme glasanja sjedio u svom županskom stolcu pod onim svodom medju obim dvorištima, smjesta odstrani napadača iz odbora, te mjesto njega imenova baruna Rukavinu, a onda se mirno produži glasanje do sedam sati u veče, kad je nakon opravljena skrutinija ban i župan grof Haller, očito veoma uzbudjen, proglasio rezultat za Lentulaja predana su 974 glasa, za Žuvića 1289, dok 102 plemića nije glasovalo. Prema tome proglašenje i od župana odmah i potvrdjen prvim podžupanom Josip Zuvić većinom od 315 glasova. Ovaj rezultat popratiše magjaroni burnim,,vivat“, dok su narodnjaci vikali,,pfuj“ i zazviždali,,na način ljutih guja". Odmah potom ostavi grof Haller biralište u pratnji nekih magjaronskih odličnika i podje gore u stan, a onda se i stranke uzeše spremati na odlazak. Kao ludi od radosti magjaroni prvi ostaviše svoje dvorište, i to na pokrajna vrata

s izlazom u Bansku ulicu (danas Kazališnu), otkuda su noseći na ramenima izabrana kandidata, prošli kroz Kapucinsku ulicu pod vodstvom Josipovića i svoje glazbe u kazinu.

Medjutim izišli su i narodnjaci sa svojom glazbom iz zemaljske kuće na Markov trg, te se prolazeći uz sjevernu i istočnu stranu njegovu, dakle pored župnoga dvora kao i pored županijske zgrade, uzeše približavati Kamenitoj ulici, da se onda njome i Dugom ulicom spuste u donji grad. Već su neki od njih, kao i mnoštvo drugoga radoznaloga svijeta ostavili Markov trg, kad li se jedna hrpa većim dijelom mladih ljudi odruži od stražnjih redova povorke i stane na početku Markove ulice, kojom se dolazilo ravno do obližnje kazine. Kako su ovi mladići bili uzrujani i ogorčeni, pokušaše da prodru ondje postavljeni vojnički kordon s namjerom, da magjaronima padnu iza ledja, pa da im se osvete. Kad ih vojska u toj namjeri spriječi, uzeše bijesno vikati i zviždati grozeći se udaljenim magjaronima štapovima, a neki i sabljama. U taj tren puče s tavanskoga prozora kuće magjarona Tadije Ferića hitac iz puške ili pištolja „kao top“, našto se ondje skupljeno mnoštvo još većma raspali. Taj su hitac, koji u ostalom nije nikoga ranio, jedni shvatili kao porugu, a drugi opet napadajem. U tren oka mnoštvo se baci na kuću, polupa prozore i već pokuša da provali zaključana i zamandaljena vrata, kad li pristupi oveće vojničko odjeljenje, te uze ljude golim bajonetama tjerati, odnosno potiskivati na istok prema županijskoj zgradi, dapače i sam ih je pridošli potpukovnik

Sartori pozivao, da odu dalje. Čuvši medjutim hitac ban pogleda na prozor, pa kad vidje pred Ferićevom kućom onaj metež, odmah odasla potpukovniku svoga adjutanta s porukom, da gleda da što prije Markov trg isprazni, a onda neka sve ulice što do njega vode, vojničkim kordonom zatvori. Kad se ban pojavio na prozoru, stade ondje skupljeno mnoštvo vikati pokazujući na Ferićevu kuću i zahtijevajući od bana, da krivca uhvati, dok je podjedno sam gradski sudac Josip Štajdaher službeno pošao k banu, te od njega kao od kraljevskog komesara za uščuvanje reda i mira energički zatražio, da s mjesta izdade nalog, da se Ferićeva kuća po vojnicima pretraži, a krivac još za vremena otkrije. Utom potisnuše vojnici bajonetama ljudstvo od Markove ulice i Ferićeve kuće na istok, pa tako se ono opet složi u povorku i podje istočnom stranom Markova trga prema Kamenitoj ulici. Kad su došli sučelice banskoj palači, stanu za čas, okrenu se onamo grozeći se sabljama i štapovima i bijesno vičući: „Balassa, Balassa“, „Izdajica“ i slično. Malo potom najveći ih dio zajedno s glazbom ostavi Markov trg, te se uze spuštati Kamenitom ulicom. Manji pak dio ove povorke, s Karlom Štajdaherom i Ivanom Seljanom odvoji se sada na početku Kamenite ulice od ostalih narodnjaka, pa požuri Gospodskom ulicom do Vijećničke ulice i opet s namjerom, da onda Kapucinskom i Markovom ulicom stignu magjarone. Ali došavši do Vijećničke ulice, nadjoše je zatvorenu od vojnika, pa tako se uzeše vraćati natrag na trg, kuda u taj čas pristup

na Markov trg još nije bio zatvoren, premda je jedno odjeljenje vojnika stajalo ispred stupa B. D. Marije, postavljeno licem prema Gospodskoj ulici, a drugo opet na ulazu u Bansku ulicu i pred samom banskom palačom, dok su u oba dvorišta takodjer stajale dvije čete, a tako i jedna kod Markove ulice, a druga pred ulazom u Pivarsku i Županijsku ulicu. U taj par, nakon što je daleko najveći dio narodnjaka već ostavio Markov trg, a čas prije negoli će vojska povući kordon, bilo je mnogo više ljudi u Gospodskoj ulici, nego li na trgu, jer ga je vojska bajonetama nastojala da isprazni; no i ovih na oba mjesta nije bilo ukupno više od stotine, većim dijelom mladića i raznih zvedljivih gledača. Čas prije negoli će vojska zatvoriti Markov trg, udje u Gospodsku ulicu poznati prvak magjaronski grof Ivan Nep. Erdödy, no jedna ga hrpa ljudi prepozna, te mu se uze prijetiti. Grof na to okrene natrag, da će opet na Markov trg, ali oštre bajonete ga zaustaviše. U taj čas priskoče k njemu Karlo Štajdaher i Ivan Seljan s riječima, neka se sklone u gradsku vijećnicu; Štajdaher pak izrijekom dodade, da nikako ne može da dozvoli, da toliki udare na jednoga, pa stoga da će ga on braniti. Grof Erdödy udje u vijećnicu i spase se, dok se Seljan i Štajdaher vratiše natrag u smrt. Zatvorenje trga sa svih strana, tako da nitko nije mogao ni van ni unutra, veoma ogorči sve one, koji su se nalazili na tom prostoru, pa tako započe na više mjesta

1 Taj je stup stajao južnije od takozvanog Gupčeva kamenja, a uklonjen je sa svoga mjesta god. 1869., kad je kralj Franjo Josip došao u Zagreb.

svadja izmedju vojske i gradjanstva, za koje uzeše vojnici one čete, što je stajala ispred stupa B. D. Marije bajonetama goniti ljudstvo, kod čega bi jedan čovjek teško ranjen. Medju onima, koji su htjeli da prodru kordon, bio je i Mirko B ogović, mladić žestoke ćudi i oduševljeni Ilir, koji je kao budući zet Benka Lentulaja osobito teško osjećao poraz njegov. Kad vidje kako je onaj vojnik ranio čovjeka, priskoči u općem metežu, viki i kavgi i on do one čete ispred stupa B. D. Marije s namjerom, da se probije prema banskoj palači, ali mu put spriječi osornim glasom i izvučenom sabljom zapovjednik iste čete, natporučnik barun Adelsheim. Zbog toga došlo je do kavge izmedju njega i natporučnika, a malo zatim, kad je i Bogović izvukao sablju, te njome u velikom uzbudjenju navalio na časnika, zametne se medju njima pravo mačevanje, u kojem bi Bogović teško ranjen po vratu. Sada on uzmakne i teturajući još nekoliko koračaja pade blizu županijske zgrade i tako se spase. U isti hip, kad je časnik udario Bogovića, plane puška onoga kaprala, koji je stajao uz natporučnika, i rani nekoga mirnoga gledača. Držeći da se radi o tvornom napadaju na vojsku, izda sada potpukovnik Sartori, sjedeći na konju kod pomenutoga stupa, glasnom vikom nalog Adelsheimovoj četi, da puca.1

1 To priznaje i sam Sartori u svojem službenom,,Beschreibungu" ovako:,,Auf diesen offenen Angriff von Seite des Civils mit Waffen gegen die Truppen. sah ich mich genöthiget diesen Rotten (t. j. samo četi bar. Adelsheima) den Befehl zum Feuern zu geben.“