Stoga je pogrješno mišljenje, da je vlast toga jezika bila samo poradi toga tako dugotrajna, što je podjedno bio i crkvenim. No ne stoji ni to, da je latinski jezik toliku premoć dobio za to, što je magjarski bio zanemarivan i slabo kultiviran. Proširenjem kalvinizma naime proširila se i uporaba magjarskoga jezika; njime su se služili u županijama i u nekim gradovima, dok je latinski ostao jezikom javnih, dakle državnih posala. Treba stoga priznati, da postoji neki jači razlog, koji sve do danas govori za nj.

Iza ovoga uvoda Hrvati prelaze na historičko polje. Kad su Magjari došli u Ugarsku, kažu oni, jedva ih je bilo oko 300.000 ljudi. U doba njihovih razbojničkih vojna nijesu se mogli za mnogo umnožiti, dakle su svi skupa imali dosta mjesta u nekoliko županija. Poradi toga morali su ostaviti onim narodima, što su ih zatekli u Ugarskoj, gradjansko pravo i nastojati, da primame što više doseljenika u praznu Ugarsku. Čuvena izreka sv. Stjepana, da je ,,kraljevstvo jednoga jezika (naroda) i jednih običaja slabo i mlohavo", dokazuje važnost doseljenika. Zbog toga jedva da ima koji narod evropski, te ne bi imao svoje djece u Ugarskoj, tako da pravi Magjari jedva da su ikad činili više od jedne četvrtine pučanstva. I tako Magjari nijesu mogli svojih pokrajina učiniti provincijama u rimskom smislu (to jest pomagjariti ih), već im ostaviše jezik i uredbe. Poradi toga baš je latinski i postao službenim i gospodujućim. Stoga treba, prije negoli se mijenja ova drevna institucija, dobro razmisliti, što zahtijeva odnos,

zemlje spram kralja i spram pridruženih dijelova njezinih (naime Hrvatske i drugih).

Od sadanjega kralja (Leopolda II.) ne može se više nitko nadati, da će naučiti magjarski. Nije pak od koristi po javne državne poslove, ako kralj ne razumije saborskih zaključaka i adresa ili ako mu je vazda potreban tumač, od čije bi volje zapravo onda bilo sve zavisno. Ali se teško i nadati od prijestolonasljednika (Franje), da će bar on naučiti magjarski, pa tako bi i njemu trebao tumač. Nadalje valja istaknuti, da se bez obzira na Hrvatsku u samoj Ugarskoj govori više jezika, tako da jedva jedna trećina razumije magjarski; ne može se opet jednim udarcem mijenjati jezik većine. Kažu doduše, da u tom pitanju nije broj pučanstva odlučan. To može da vrijedi za seljake, ali ne još i za gradove i županijske oblasti, u kojima se magjarski jezik ne natječe s njemačkim ili sa slavenskim, već poglavito s latinskim. Neka samo izbroje one izmedju sebe, koji znadu latinski, a koji znadu magjarski čitati i pisati, pa će se brzo uvjeriti, da je drugih jedva jedna trećina. Nadalje nije dovoljno za službeni jezik samo poznavanje pučkoga govora, već se kod toga hoće i učenja i čitanja, kao i razumijevanja dobrih naziva (termina). A da se to zadovolji, trebalo bi za jedan isti posao dva do tri sata, koji se sada na latinskom jeziku opravlja za jedan sat. Dakako tamo, gdje u državi vlada samo jedan jezik, lasno je to provesti, no u Ugarskoj nije to ni od koristi, niti svrsi shodno.

U Hrvatskoj žive čisti Slaveni, pa ni isti odličnici ne znadu ma

gjarski. Šta više, ovdje bi se mnogo lakše dalo uvesti francuski ili talijanski jezik kao službeni, jer te jezike bar razumiju gospoda i svećenstvo. Osim toga su francuski ili talijanski učeni jezici, dok magjarski to nije. Literatura magjarska većim je dijelom sastavljena od prijevoda i malo ima u njoj originalna i znamenita. Istina je, Hrvat bi mogao isto tako da nauči magjarski, no hrvatskougarski savez nije na tom osnovu uglavljen, već je Osnovan na zajedničkoj uporabi latinskoga j ezika. Ali to nije sve. Temelj taj ne smije se napuštati bez privole obiju stranaka, jer inače bi Hrvati bili isključeni od časti i službi na što imadu zakonito pravo. No nije ni to dosta, da samo u Hrvatskoj ostane i nadalje u porabi latinski jezik, jer ako se budu uvedenjem magjarskoga jezika u Ugarskoj zajednički poslovi rješavali na magjarskom jeziku, Hrvati ne bi više imali utjecaja u poslovima, koji zasijecaju u njihove interese; oni bi samo šutjeli. Trebala bi opet čitava generacija Hrvata, da nauči magjarski tako savršeno, da bi mogli na tom jeziku raspravljati. No budući da je ova narodnost (to jest slavenska) nesamo u Evrovi, nego i u Ugarskoj većma raširena od magjarske, tko bi je mogao na to prisiliti ? Prisiliti pak Hrvata na to uopće nije možno, jer tko se daje siliti na učenje ne poznata jezika, taj bjelodano dokazuje, da je rob. Sjetite se samo, što ste osjećali, kad je car Josip svojom samovoljom htio da vama nametne njemački jezik. I Hrvatska sada

osjeća tako. Njoj je svejedno, da li je netko sili, da primi njemački ili magjarski jezik, da li to čini kralj ili njezin saveznik. No mi smo dosada samo o Hrvatskoj govorili. Šta je s Bugarskom, Srbijom, Bosnom, Vlaškom, Moldavskom, Galicijom i Lodomerijom, koje su od reda slavenske zemlje, a u savezu s magjarskim narodom na osnovu latinskoga jezika, a opća je želja, da se opet povrate u stari odnošaj s Ugarskom.1 Galiciji i onako nudite pridruženje Ugarskoj; učinite to na osnovu magjarskoga jezika, pa ćete vidjeti, da vam se ona ne će odazvati. Isto tako misle i ostale pokrajine, koje bi se imale vratiti Ugarskoj.

Konačno ističu Hrvati ovako: Dalmacija, Hrvatska i Slavonija takodjer izjavljuju, da je u Ugarskoj ustavni jezik samo lat nski, a o dokinuću latinskoga jezika ne može biti ni govora bez jednoglasnoga sporazuma svih ugarskih županija i gradova. Ali sve kad bi i došlo tako daleko, da baš svi u Ugarskoj to hoće, moglo bi se to zgoditi i opet samo privolom pridruženih pokrajina, naime Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; u protivnom slučaju protestirat će njezini zastupnici na najshodniji način.

Eto, ovom umnom i dalekovidnom izjavom, kojoj je autor zacijelo Nikola Škrlec, naviješta se hrvatsko-magjarski spor, koji ni danas još nakon četiri ljudska vijeka nije svršen. Razlozi su isti:

1 U to su doba, osim Galicije i Lodomerije, koje su bile austrijske, odnosno djelomično još i poljske (do 1795.), sve ostale one zemlje bile turske.

s jedne se strane traži jedinstvena magjarska politička država, narod i jezik, dok se na drugoj strani ističe ravnopravnost politička i savezništvo, a jezik magjarski odbija ne samo od hrvatskoga političkoga teritorija, nego i osporava kao isključivi u zajedničkim poslovima.

Paralelno s ovom debatom o magjarskom jeziku sabor uze u pretres i pitanje o protestantima. Većina je magjarskih zastupnika silom htjela, da se dade protestantima pravo uživanja posjeda, dakle gradjansko pravo, i u Hrvatskoj i Slavoniji. Tome se Hrvati i opet jednoglasno opru, dapače sam je ban Ivan Erdödy dne 2. septembra uložio svečani protest rekavši, da protestantima nema u Hrvatskoj i Slavoniji mjesta na osnovu zakonskih članaka, pa ako Ugri hoće da protestantima dadu sve pogodnosti, onda to ima izrijekom u zakonskom članku biti rečeno, da vrijedi samo za Ugarsku (intra ambitum regni Hungariae). Sada dobace neki Magjari, da se ovi zakonski članci tiču samo Hrvatske, ali ne još i Slavonije, gdje tobože nema banske vlasti (od 1753.), što Hrvati odbiše, dokazujući, da je Slavonija od vajkada stajala pod banskom vlasti, dapače Nikola Škrlec opet izdade o tom pitanju štampom a s potpisom ,,poslanici (nuncii) kraljevine Hrvatske i Slavonije“ poseban spis, u kojem dokazuje, da je banske uprave vazda bilo u Slavoniji.1 Ovaj snažni istup,

1,,Fundamenta quibus ostenditur tres inferiores Slavoniae comitatus semper ad iurisdictionem regni et bani Slavoniae pertinuisse, 1790. Drugi puta 1832. Prvi puta dao štampati biskup Vrhovac.