kao i gore navedeni, napokon nekako primiri Magjare. U Hrvatskoj svi se tome obradovaše; županija zagrebačka izrijekom se zahvali banu pismom svojim od 17. septembra. No ubrzo nastupiše takove promjene, koje opet zbližiše Magjare i Hrvate. Pomenuti onaj odbor dovršio je kombiniranu diplomu, te je 20. septembra podastro lično Leopoldu, ali kralj mu je vrati, istaknuvši i opet izrijekom, da ne će nipošto druge diplome da prihvati, već ili onu Karla III., ili onu Marije Terezije, a tek poslije krunisanja da će se u saboru raspraviti pojedine želje i tužbe staleža. Nadalje reče, budući da će ponajprije poći na carsko krunisanje u Frankfurt, koje je već urečeno za 30. septembra, krunit će se za ugarsko-hrvatskoga kralja poradi odmakla vremena u Požunu, a ne u Budimu. Na tu vijest zaredjaše u saboru i opet vrlo živahne debate, no konačno staleži ipak popustiše i javiše to kralju. Potom kralj odredi krunisanje za 15. novembra u Požunu, gdje se staleži uzeše skupljati već početkom istoga mjeseca, da ondje onda nastave saborovanje. Dne 10. novembra otvori Leopold svečanim načinom sabor, te mu predade svoje kraljevske propozicije. Požun je doduše bio pun pravih Nijemaca i ostalih stranih vojnika, ali Leopold, kako reče, „nije došao u Požun kao kralj i gospodar, već kao otac u krug svoje porodice". Svom je snagom vršio svoj moćni utjecaj i pomoću svojih pristaša ubrzo je došlo do rješenja krize. Staleži naime već su treći dan, 12. novembra, a da nijesu ni otvorili kraljevski otpis, koji je sadržavao imena kandidata, jednoglasno izabrali palatinom četvrtoga Leopoldova sina Aleksandra, onoga istoga, koga su Srbi u Temišvaru htjeli imati za despota nove vojvodine. I u pitanju inauguralne diplome konačno se smiriše s voljom Leopoldovom, koji izabra onu Marije Terezije, pa tako bješe 15. novembra po starom običaju svečano okrunjen krunom sv. Stjepana. Krunisanje smatrali su i u Ugarskoj i u Hrvatskoj pobjedom nacionalne ideje, poradi čega je pozdravljeno velikom radošću i službom zahvalnicom za znak izmirenja dinastije s narodom. Iza krunisanja nastavi sabor u Požunu svoj rad oko pojedinih zakonskih članaka i njihove redakcije. Kralj je Leopold prije i poslije krunisanja izrekao svoju pripravnost, da je voljan izvršiti i uzakoniti sve opravdane želje naroda na polju državopravnom, kao i u pitanjima reforme, vjerske slobode, kmetskih odnošaja, službovne sposobnosti neplemića, onda i u pitanjima poreznim i pravosudnim, šta više obzirom na nutarnje reforme odlučno je zastupao sam kralj napredni duh novoga vremena spram sredovjekovnoga duha staleža ugarskih i hrvatskih. Tako se zbilo prvi put za vladanja Habsburgovca od 1527. dalje, da je kralj sam lično pokušao i nastojao, da ustavnim putem provede svoje reformne osnove. U pitanjima državo pravnim ubrzo se sporazumješe kralj i staleži, dapače ni sama tekstacija inače vrlo važnih državopravnih zakona nije nailazila na ozbiljnije zapreke, naprotiv na polju nutarnjega modernoga napretka pokazaše se već krupnije diferencije. Kralja naime vodila je misao, da se reforme i njihovi blagotvorni utjecaji po mogućnosti protegnu na cijelo pučanstvo, dok su staleži mislili, da je stari feudalni ustav zemlje sasvim dobar, te da se u njemu nalaze mudri zakoni za sve, samo da oni još nijesu provedeni. Razumije se, ta je tvrdnja bila tek napola istinita, jer primjerice baš o pravu magjarskoga jezika da bude službeni, stari zakoni ama baš ni slovca nijesu ustanovljivali, a jednako su se malo brinuli za neplemiće i široke mase. Isto tako nije se u njima moglo naći uporišta ni za savremeno, moderno uredjenje pravnoga položaja kmetova, pa tako treba naglasiti, da se za argumentacijom većine ugarskih i hrvatskih staleža toga doba skrivala prava staleška z asukanost. Prvi se državo-pravni zakonski članci sabora požunskoga od 1790/91. odnošahu na Leopoldovo krunisanje i baštinsko pravo njegovih nasljednika na temelju pragmatičke sankcije od 1723. (zak. čl. I. II.), onda na kraljevsku zavjernicu, prisegu i stalno odredjeni rok od šest mjeseci za novoga kralja po smrti njegova prešasnika, na izbor palatina Aleksandra, na čuvanje krune sv. Stjepana u Budimu od njenih čuvara, koja da se nikad više iz zemlje ne smije odnositi; no najvažniji je članak deseti (X.: 1790./91.), u kojem se kaže, da kralj priznaje, ter se obvezuje, Ugarsku i njoj pridružene dijelove, sve pored pragmatičke sankcije, koja ih veže s austrijskim zemljama, smatrati posve nezavisnom državom (ut regnum liberum), koja ne zavisi ni od koje druge države ni naroda, već ima svoju nezavisnost i svoj ustav, pa stoga vlada njome njezin okrunjeni baštinski kralj i njegovi nasljednici po njezinim sopstvenim zakonima i običajima, a ne po uzoru drugih provincija. Nadalje izjavljuje kralj Leopold (čl. XII.), da Ugarskoj i njoj pridruženim zemljama davati zakone, ili ih dokidavati i tumačiti, jedino može zakonito o krunjeni kralj zajedno sa staležima sabranima na sa boru, pa stoga se kralj obvezuje, da će ovo pravo staleža neoskvrnjeno poštovati, ter ga tako i predati nasljednicima svojima uvjeravajući podjedno staleže, da se Ugarskom i njoj pridruženim stranama nikad više ne će dvorskim nalozima ili patentima vladati, dapače da ovakove spise nijesu oblasti (ugarske ni hrvatske) dužne primati. Sabor se ima sastajati barem svake treće godine, no može se i prije, ako to opće dobro zahtijeva. Člankom XIV. odredjuje se, da u Ugarskoj ima da bude vrhovna politička oblast ugarsko namjesničko vijeće, koje je posve nezavisno od svih ostalih oblasti, te izravno kralju podloženo.1 Pored toga ostaju još i druge oblasti, naročito županije u kreposti. Tudjinski se nikaki jezik ne smije uvoditi kao službeni (čl. XVI.), dok se zasada odmah 1 Tim je hrvatski predlog o „senatus regni“, u svim cirkularnim sjednicama inače tako uspješno prihvaćen, sada propao, jer ga kralj ne htjede prihvatiti. uvodi magjarski jezik u gimnazije, __ akademije (pravne i filozofske) i na sveučilište. Kod oblasti pak neka se zasada još ureduje u latinskom jeziku (dicasterialia negotia autem idiomate latino nunc adhuc pertractanda venient.).1 Isto tako ne može kralj samovlasno tražiti za vojsku regruta, hrane i novaca, već se sve to ima izvršiti jedino u sporazumu sa staležima na saboru, a naročito se ratna daća (ili kontribucija) ima od sabora do sabora točno odrediti. Ovim člancima bješe osiguran, po mišljenju na saboru nazočnih Magjara i Hrvata ustav, pa se prešlo na nutarnje reforme. Kod toga se staleži žestoko zauzeše za svoje interese, pa su tek iza burnije debate primili medju zakonske članke onaj (čl. XXXV.), kojim se dopušta kmetovima i seljacima slobodno selenje. Tom prilikom dodjoše na red i Hrvati. Dne 3. decembra naime pročita hrvatski pronototar Lukavski u donjoj kući želje Hrvata, koje bijahu poglavito (osim manje važnih) u ovom:,,Budući da hrvatske županije nijesu bile god. 1723. onako uredjene, kao što je to zahtijevao ugarski ustav, nije se mogao djelokrug namjesničkoga vijeća ugarskoga, osnovana zakon. člankom XCVIII. iste godine, protegnuti još i na njih. Kad je potom slavne uspomene kraljica Marija Terezija po svojoj vlastitoj odluci dodijelila toj kraljevini posebnu političku oblast (1767.), pokazalo je dvanaestgodišnje iskustvo, da je posebni dikasterij (t. j. hrvatska vlada) bio suvišan. Poradi toga je blage 1 Tim su Hrvati, dakako pomoću velikaša, za sada pobijedili. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povijest. 4 |