uspomene pokojna kraljica Marija Terezija vlastitom odlukom poslove ove zemlje otputila na kr. ugar. namjesničko vijeće (naime 1779.), gdje se oni sve do dana današnjega rješavaju. Budući da stvaranje, dokidanje i sjedinjivanje ili odjeljivanje dikasterija pripada legislativnoj vlasti, dakle se mimo sabora ništa zakonita ne smije stvarati, staleži i redovi (hrvatski) ponizno mole (humillime petunt), da ove županije (zagreb., varažd. i križev.) i nadalje ostanu pod ugar. kralj. namjesničkim vijećem, a medju njegove vijećnike i niže članove neka se srazmjerno uzimlju i sinovi kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. I banu neka se takodjer dade mjesto i glas u njemu, dok se poslovi tičući se istoga kraljevstva i nadalje uredjuju na saborima kraljevine, koje će ban sazvati, kadgod se to njemu učini potrebnim, ili bi to županije kraljevina zatražile". Čim je protonotar Donat Lukavski ovaj prvi stavak hrvatskih želja (propositiones ex parte statuum et ordinum regnorum Dalm. Cr. et Sclav.) pročitao, nastade medju kivnim Magjarima poradi magjarskoga jezika i protestantizma opća vika, po kojem da zakonu banu pripada to pravo, da može mimo znanja kraljeva sazivati hrvatski sabor, našto Hrvati odgovoriše, da su svi bani sve do grofa Franje Nádasdyja, pretprešasnika Josipova komesara grofa Balasse ovako radili, pa sada oni samo žele, da se drevni ovaj običaj osigura. No Magjari na to, s pozivom da toga nigdje u zakonu nema, jednoglasno zaključiše, da se ova stavka iz protonotarova sastavka briše. Potom pročita protonotar drugu želju: „Pošto

je ratna daća (kontribucija) već uredjena po načinu ugarske manipulacije, to staleži i redovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije najponiznije mole, da se zaključi, da se ni unaprijed kontribucija kraljevine Hrvatske (t. j. županije zagreb., varažd. i križev.) ne može izvan sabora (zajedničkoga) i nigdje drugdje raspraviti, ali tako da se na osnovu brojnih starih zakonskih članaka županije oporežu po portama samo na polovicu one svote, koja je odredjena za ugarske". Opet nastade rasprava, te Magjari zaključe, da se izostavi sve ono o zakonskim člancima i o polovici plaćanja. Nadalje Lukavski zamoli u ime hrvatskih staleža, da banska čast ostane neokrnjena kao u staro doba i da joj se predade u upravu čitava Vojna Krajina hrvatska i slavonska, što Magjari prihvatiše, ali zato odbiše dalju stavku,,da se po starodrevnom običaju imenuje po kralju novi ban izmedju četvorice predloženika hrvatskoga sabora, koga će sazvati najstariji veliki župan kraljevine odmah bez ikakvoga oklijevanja". Ovako osakaćene želje Hrvata pošalje sabor na dvor već 6. decembra, doduše zajedno s magjarskima, ali ipak odjelito od njih. Kad se u Hrvatskoj začulo za ovaj postupak Magjara, nasta opće ogorčenje. Zagrebačka županija obrati se 15. decembra na bana, te mu se potuži, da ona nipošto ne može da dopusti vrijedjanje hrvatskih prava od strane Magjara izmjenjivanjem i ispravljanjem teksta, što su ga hrvatski poslanici predložili saboru. Stoga ga zamoli pouzdavajući se u nj posve, da prvo: budući da kraljevstvo kraljevstvu ne može zakona narivavati (regnum regno),

ubavijesti Magjare, da oni ne smiju toga činiti, već da treba da molbe i predloge Hrvata samo saslušaju, da u njima ne bi štogod protivu zakonito bilo, a odlučnu riječ da ima samo kruna,,,jer medju nama i ugarskim staležim a samo kralja priznajemo sucem".1 Stoga neka ugarski staleži hrvatskim željama stave (ako hoće) svoje primjedbe, ali teksta mijenjati ne smiju. Drugo, da je ban od vajkada imao pravo, da sabor sam po svojem sudu saziva, pa stoga neka dade iz arkiva dobaviti dokazne spise. Treće, da nikako ne izostanu kod plaćanja kontribucije oni zakonski članci i izrično naglašivanje polovice plaćanja, jer bi moglo doći vrijeme, kad će se to nepravedno po Hrvate tumačiti. Konačno četvrto, da se kod predloga hrvatskoga o podvrgnuću ugar. namjesničkom vijeću nipošto ne izostavi, da se to čini samo za vrijeme, dok nam se ne proširi domovina onim njezinim dijelovima, koje sada drže Turci i Mlečani.

Sada se odluče Hrvati poći u Beč do samoga kralja, da im on bude sudac. Podjoše ban Ivan Erdödy, Franjo Bedeković te Adam Škrlec, a kralj ih primi 16. januara 1791. u posebnu audijenciju, gdje ga oni zamoliše, da se njihove želje potpuno onako prihvate, kako su ih oni predložili. No kralj odbije Hrvate riječima: „Zahtjevi Hrvatske bili su veoma nezgrapni, a skrivali su u sebi još i mnoge (rdjave) posljedice" (Postulata Croatiae valde fuisse salebrosa et consequentias multas sub iis latuisse).

1

Quia inter inclytos status Hungariae et nos unice principem iudicem recognoscimus.“

Potištena srca vrate se Hrvati u Požun, gdje ban sazove 27. januara hrvatsku konferenciju, koja uza sav odgovor kraljev ipak zaključi, da se svakako ima još jednom tražiti ispravak, odnosno dodatak članku o podvrgnuću županija namjesničkom vijeću, a glede saziva sabora po banu da se dodade,,s predznanjem kraljevim" (cum praescitu regio). Isto se tako imalo u tekst staviti ono glede kontribucije. Budući da se i onako imao sastati posebni odbor, koji će u sporazumu s kraljem, odnosno s kraljevskom kancelarijom konačno redigirati tekst zakonskih članaka, to su Hrvati držali, da će tom prilikom iznijeti svoje želje. U odbor udjoše Franjo Bedeković i protonotar Donat Lukavski. Medjutim u odboru stvar je potekla drugim putem, jer se od kraljevske strane tražilo, da se stilizacija točno udesi spram njegovih riječi, pa tako Hrvati nikako ne mogoše da proturaju svojih ispravaka, i to rješenjem kraljevim. Poradi toga glasili su ovako člankom LVIII. u zakonjeno je, da hrvatske županije imadu primati svoje naredbe od namjesničkoga vijeća, te da kod toga vijeća bude namješten i razmjeran broj Hrvata, a i ban da imade prema svojoj časti dostojno sijelo i glas, kad dodje u to vijeće, no inače raspravlja on o autonomnim hrvatskim poslovima u skladu sa hrvatskim saborom, koji će sazivati privolom (annutu) kraljevom. 1 Člankom LIX. opet uzakonjeno je, da će se privolom kraljevom unaprijed kontribucija kraljevine Hrvatske

1 Ovu je riječ sam kralj vlastoručno dodao.

vazda raspraviti na saboru ugarskom, ali napose od kontribucije kraljevine Ugarske, te se nigdje osim na tom saboru ne može povisiti. Konačno bjehu odabrani odbori, da do narednoga sabora izrade elaborate o modernim potrebnim reformama. Stvorivši tako 74 zakonska članka sabor se konačno razišao. Dne 13. marta 1791. kralj je došao u Po žun, te sankcionirao zakonske članke, koje je zapravo sam redigirao, a onda zaključi sabor uz običajne ceremonije. Još pred zaključak saborski ogorčio je i Magjare i Hrvate time, što je Srbima dao obećanu „ilirsku dvorsku kancelariju" (5. marta 1791.), te joj stavi na čelo Hrvatima tako mrskoga grofa Franju Balassu. Ovo je kralj Srbima samo zato dao, da ih održi u odanosti, no ono drugo, važnije obećanje, da će im dati posebni teritorij, riješi tako, da je Banat zakonskim člankom XXVIII. požunskoga sabora utjelovio Ugarskoj (žup. Temes, Torontál i Krassó), pa tako Srbima posve oduzeo mogućnost, da steku posebni teritorij.

Vrativši se kući u Zagreb ban Ivan Erdödy sazove sabor za 7. juna, na koji je došlo brojno plemstvo kao i velikaši. Ponajprije pročitan bi opširni izvještaj hrvatskih poslanika, sa zajedničkoga sabora, kojemu mnogi uzeše prigovarati. Županije križevačka (podžupan Ludovik Marić i bilježnik Josip Mračić) i va raždinska (podžupan Ivan Jurinić i Baltazar Bedeković) dadoše prva 25. maja, a druga 30. maja svojim poslanicima instrukcije, u kojima se postaviše protiv zaključaka požunskoga sabora. Izrijekom istakoše,