Drugo doba (mletačko). Osvojenje Carigrada od Mlečana i francusko-lombardskih vitezova za tako zvane četvrte križarske vojne (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na istoku. Bizantinsko je carstvo osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija postade u taj par prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. U to se doba, god. 1205., Dubrovnik podloži republici mletačkoj priznavši dužda svojim vrhovnim gospodarom. Po tradiciji tlačio je knez Damjan Juda dubrovačke gradjane i vlastelu tako jako, da su oni tobože sami pozvali Veneciju, da ih spase. Odsada je stolovao u Dubrovniku mletački comes (hrv. knez), od god. 1237. počevši imenovan na dvije godine, no potknez i ostalo činovništvo bila su domaća vlastela; isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini. Nutarnja uprava uredjena bi posebnim statutom (1272.). Istodobno se od svoje volje podloži Dubrovniku otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i stonski rat (poluotok Pelješac) god. 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana za gotove novce. Trgovinu svoju pak proširili su po moru do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a trgovačke ugovore uglaviše ili obnoviše s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. Is Italijom bio je Dubrovnik u to doba u živahnom prometu, naročito s Ankonom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavniji dio trgovine dubrovačke bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijalnih produkata na istok. Za slobodno trgovanje po Srbiji plaćali su Dubrovčani od 1240. srpskim vladarima danak na dan sv. Dimitrije zvan,,srpski dohodak“, koji je vremenom dosegao visinu od današnjih 10.000 kruna. Još su se Dubrovčani u to doba uzeli živo zanimati procvalim rudarstvom u Bosni, Srbiji i Bugarskoj, a i grad sam se znatno povećao, te brojem žitelja porastao. Treće doba (samosvojnosti.) (1358.-1808.) Zadarskim mirom od 1358. izgubila je Venecija za po stoljeća sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora. I tako priznade Dubrovnik na osnovu posebnoga ugovora god. 1358. protektorat ugarsko-hrvatskoga kralja Ludovika I. Kralj ugarsko-hrvatski primao je od Dubrovčana godišnji danak od pet stotina dukata, a za slučaj rata imali su ga pomagati na moru, dok se u njihove nutarnje poslove nije nimalo miješao. U političkim poslovima općega državnoga interesa bio je Dubrovnik doduše podredjen hrvatsko-dalmatinskomu banu, ali samo prividno, jer zapravo bijaše sasvim slobodna republika, ravna svojim talijanskim družicama. U to se doba dogodiše znatne promjene u ustavu dubrovačkom. U početku bilo je vladanje u Dubrovniku u glavnom demokratsko, jer je skupština (concilium generale), na koju se sastajao sav narod, bila glavno zakonodavno tijelo. Tekar poslije sve je to više ojačavalo plemstvo, a plebs" bi konačno uklonjen od državne uprave ukinućem skupštine (oko 1395.); sve poslove njezine preuze vele vijeće, pa tako poprimi Dubrovnik značaj patricijske republike. Od sada sastajao se sav državni život dubrovački u kneževskom dvoru, sagradjenom koncem XIV. vijeka. Ovdje se skupljalo vele vijeće (consilium maius) sastavljeno od svih neporočnih gradskih plemića, starijih od 20 godina. Vele vijeće stvaralo je zakone i biralo obćinsko činovništvo, poglavito članove vijeća umoljenih (consilium rogatorum), u početku njih šest, kasnije dvadeset i četiri, napokon četrdeset i pet plemića i to doživotno. Vijeće umoljenih sastajalo se po dva puta na nedjelju vijećalo je o zakonima, što će ih predložiti velom vijeću i opravljalo je sudačke poslove. Kao izvršujuću vlast biralo je ovo vijeće umoljenih malo vieće (consilium minus), sastavljeno od sedam članova, koje bi sudilo činovništvu i izabiralo izmedju sebe kneza. : Knez (rector) birao se od god. 1358. samo na mjesec dana, a bijaše više reprezentant negoli pravi vlastodržac. Oblačio je na sebe manti crvenog damasta (togu), crvene čarape i cipele. Samo u zvaničnim poslovima mo vrijeme svoga kneževanja ostaviti dvor, a i onda u pratnji malog vijeća i posebne glazbe. Kneževska čast, kao i sve ostale, bile su besplatne, dakle počasne službe. Stalne vojske u Dubrovniku nije bilo; tek su kastelani pazili na pojedine utvrde s odredjenom četom stražarâ. Dašto za slučaj potrebe Dubrovnik se ispomogao plaćenicima. Za protektorata ugarsko-hrvatskih kraljeva, koji su svi redom, obično pri nastupu na prijesto, potvrdili ugovor, što ga je sklopio kralj Ludovik I. s Dubrovnikom, podiže se on do najvišega stepena snage i sjaja, naročito prvom polovicom XV. vijeka. U to je doba republika dubrovačka imala najširi teritorij te najvećma razgranjenu trgovinu i industriju. Grad sam brojio je oko 40.000 stanovnika, a imao je do trista trgovačkih brodova, koji su plovili do Španije i Engleske, dapače dubrovačkih mornara bilo je i na putovanjima Kolumbovim. U gradu su bile podignute državnom potporom tvornice sukna, boja i sapuna, a lijevala su se zvona i topovi; na glasu bijahu jošte radnje gvoždjem (,,dubrovačke brave"), pa od starine još čuveno zlatarstvo i kožarstvo. I znanosti su se gojile, a prvi čuveniji učitelj u gradu bijaše Filip de Diversis iz talijanske Luke, koji opisa god. 1440. Dubrovnik i život u njemu. Istodobno proširi se teritorij dubrovački novim stečevinama s jedne strane potpuno do Stona (1399.), a s druge strane po Konavlima do blizu Novoga na ulazu u Boku Kotorsku (1427.). Radi Konavala došlo je do rata s hercegom Stje panom Vukčićem Kosačom, a svrši se konačno sretno po Dubrovnik. U to doba stekli su Dubrovčani još i otok Mljet, na kojem se nalazio čuveni benediktinski manastir. Kad se Turci uzmu širiti po Balkanskom poluotoku, stadoše im se Dubrovčani vrlo oprezno i vješto približavati. Prvi ugovori padaju odmah u doba poslije nikopoljske bitke (1396.), a kad propade Srbija (1459.), Dubrovnik se obveže sultanu na godišnji danak od 1500 dukata. Skoro potom (1482.) postadoše Turci jedini susjedi dubrovački, našto bi godišnji danak povišen na 12.500 dukata, a tako ostade do pada republike. Za sve to vrijeme Dubrovčani su i nadalje slobodno trgovali po Balkanskom poluotoku imajući svojih trgovačkih kolonija ne samo po Bosni, Hercegovini, Srbiji i Albaniji, nego i u Sofiji, Trnovu, Plovdivu, Drinopolju i Carigradu. U takim je prilikama protektorat ugarsko-hrvatskoga kralja nad republikom dubrovačkom krajem vladanja Matijaša Korvina upravo prestao, dapače ni mohačka katastrofa ni malo se ne kosnu republike: ona je samo izmijenila prividnoga svoga,,vrhovnoga gospodara". Treba priznati, da su Dubrovčani u to doba vrlo vješto, ali i teško spasili slobodu svoju. Od rata s hercegom Stjepanom Kosačom sve do pada republike Dubrovnik ne vidje pod svojim zidinama dušmana. U doba onih velikih ratova s Turcima bijaše republika sv. Vlaha oaza mira, slobode i lične zaštite, kakove na daleko i široko nije bilo na Balkanskom poluotoku. To je vazda i bio ponos |