da magjarski jezik nikad primit ne će kao z v anični, da se moraju hrvatski poslanici pobrinuti, da na budućem saboru budu članci LVIII. i LIX. dopunjeni prema zaključku hrvatskoga sabora od 12. maja 1790., to jest, da se izrijekom navede, da će županije hrvatske ostati pod namjesničkim vijećem, sve dok se ne proširi teritorij Hrvatske i da se u Hrvatskoj samo polovica ratne daće plaća od onoga, što se za Ugarsku odredi po pojedinoj porti. No već sada traži županija križevačka, da se na svim školama njeguje ilirski jezik. Ovim se željama svi ostali pridružiše. Medjutim pored svega toga plemstvo je dobro znalo, do kolike se moći opet dovinuo dvor, odnosno kralj, pa kako je on baš svojom rukom činio ispravke na hrvatskim propozicijama. U tom raspoloženju stvori sabor i zaključak, da se imade uvesti magjarski jezik na pučkim i srednjim školama u Hrvatskoj i Slavoniji kao ne obligatan predmet, to jest, da se omogući učenje onomu, koji misli, da će od toga imati koristi. Prvi učitelj magjarskoga jezika na pučkoj školi Ferdo Schüller stiže već u oktobru 1791. u Zagreb, a naredne godine nalazimo magjarskih učitelja još i u Varažninu i u Požegi. Na gimnazijama pak predavao se po dva puta na tjedan, a ujedno je izdana i gramatika magjarskoga jezika pisana kajkavskim dijalektom.

I tako se konačno dovrši politički rad, što se skupio oko sabora od 1790/91., za koji reče jedan savremeni Magjar, da on nije bio posao od devet mjeseci, već od čitavoga stoljeća. Ako te riječi vrijede za Magjare, a ono za Hrvate za

cijelo još više. Ovaj je sabor budimsko-požunski ponajprije Hrvate pokazao kao zavisne od saborske većine magjarske, pa se zato i tuže hrvatski poslanici u svom izvještaju, da ih je većina vazda nadglašavala. Dakle taj je sabor pokazao u tako zvanim zajedničkim poslovima prevlast magjarsku. Medjutim to nije možda posljedica popustljivoga držanja ondašnjih hrvatskih poslanika, jer vidjesmo, da su sve uradili, što su mogli, dok konačno ne bjehu od jače sile slomljeni. Kod toga je igrao bitnu ulogu sam Leopold II., koji je izmirivši se s Magjarima volio njima popuštati, negoli Hrvatima učiniti nešto, što se onima nije svidjelo. Dašto, kao što Srba poslije temešvarskoga sabora, tako ni Hrvata poslije krunisanja nije više trebao. U toj pak nevolji hrvatsko plemstvo, u to doba još prisno sprijateljeno s magjarskim, učini sudbonosni korak predavši se člancima LVIII. i LIX. Magjarima u ruke, žacajući se većma bečkoga centralizma i apsolutizma. Medjutim valja ipak istaknuti, da Hrvati tim člancima u stvari ne učiniše ništa novo, već samo uzakoniše (inartikuliraše) djelo Marije Terezije od godine 1779. U prvi mah odgovornomu plemstvu kao da se nije činilo, da je uradilo nešto pogibeljno za budućnost naroda hrvatskoga. jer se ono, kako vidjesmo, pouzdano nadalo, da će se sve još i popraviti dati, no ubrzo se odista pokazaše prave posljedice: Onim člancima zadan bijaše upravo smrtan udarac hrvatskoj samostalnosti kao posebnom kraljevstvu i to stoga, što je odsada dalje po shvaćanju Magja ra nestalo ravnopravnosti izmedju

Ugarske i Hrvatske, koju Hrvati još u deklaraciji od 1. septembra 1790. onako krepko ističu. Hrvatska dakle postade dio Ugarske u pravom smislu, naime u službenoj praksi i u političkom životu, a ne tek u prenesenom. Udarac bješe tim teži, što je ugarsko namjesničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu političku vlast, tako da je hrvatski sabor bio sasvim zališan i bez vrijednosti. I odista odsada unaprijed sastajao se hrvatski sabor samo uoči zajedničkoga na nekoliko dana, da izabere poslanike (ablegate ili nuncije) i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Drugim riječima: odsada dalje za historiju naroda hrvatskoga od veće je važnosti i bitnosti ono, što se dogadja na dugotrajnim požunskim saborima, negoli ono, što se u dan dva stvorilo u tijesnom djelokrugu sabora hrvatskoga. Taj je odnošaj konačno rodio godinu 1848. Razumije se, da je padom vlasti sabora pala i vlast bana hrvatskoga, predsjednika saborskoga, ali i izvršujućega organa namjesničkoga vijeća. On postaje sve to više zavisan, dapače odan Magjarima, tako da se smatrao magjarskim pouzdanikom, a ne (kao nekoč) podkraljem (prorex) ili kraljevskim zamjenikom u Hrvatskoj.

Dogodjaji na budimko-požunskom saboru nadjoše bolna odziva ne samo u županijskim skupštinama, kako vidjesmo, nego i u širim društvenim slojevima. Sačuvala nam se u rukopisu latinska

pjesma drukčije nepoznata nam stihotvorca, a posvećena je banu Ivanu Erdödy-ju. Stihotvorac traži od bana, da spase trojednu kraljevinu njenom zakonitom vladaru, jer Magjar hoće da liši tri sestre (to jest Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju) njihovih zaručnika (naime krunâ, dakle slobode), dapače on hoće da im jezik zamijeni grubim,,skitskim". Nema nemilosrdnijega naroda na svijetu od Huna (to jest Magjara), kaže, jer je isti Nijemac milosrdniji. Bahati su, piše anonim, svak hoće da bude plemenitim knezom, ali kod općih dužnosti i tereta ne će nitko da sudjeluje. Jezik im je barbarski, te odbija svakoga izuzevši polarske Laplandeze. Potom se pita stihotvorac, zašto je srce hrvatsko vazda tako vjerno svom kralju, pa odgovara: to je posljedica jedino prave vjere (to jest katolicizma). Pisac konačno ističe:,,Slobodna smo kraljevstva, a ako je koga stid da bude Hrvat, neka služi kao rob divljim Hunima“, jer,,Ugri doduše slavan su narod, ali nijesu slavniji od ma kojega slave nskoga, kako nam to dokazuje povijest". I tako vidjamo gdje se odmah u početku hrvatsko-magjarskoga spora s hrvatske strane ističe još i lojalnost spram vladara, katolicizam i ponos na slavensko podrijetlo, sredstva, koja se do danas još ne istrošiše, naročito u pučkoj argumentaciji.

Medjutim se kralj Leopold nije dugo nauživao plodova svoje diplomatske vještine. Uglavivši s Turskom mir (4. aug. 1791.) u Svištovu na Dunavu u Bugarskoj, kojim vrati carstvu osmanlijskomu sva osvojenja, a pridrža samo Staru Oršavu

na Dunavu i Dvor na Uni, pa Drežnik, Petrovo Selo, Lapac i Srb, te sklopivši s Pruskom savez (u febr. 1792.) protiv revolucionarne Francuske u korist svoga šurjaka kralja Ludovika XVI. umrije nenadano u Beču 1. marta 1792. na kozicama. Prijestolje ostavi najstarijemu sinu Franji.

II.

Franjo I. Njegov značaj.

Leopolda II. naslijedi najstariji mu sin Franjc I. (1792-1835.).1

Sve do šesnaeste godine odgajali su ga uobičajenim načinom u roditeljskoj kući u Firenci. Kako stric njegov, car Josip II., nije imao djece, pozvao ga je (1784.) k sebi u Beč na dvor, da, kako je sam rekao,,,od razmažena, tašta, sebična i lijena djeteta, koje nije ništa ozbiljno uzimalo, već tratilo vrijeme u pukoj igrariji, učini čovjeka. Stoga bješe caru glavna briga, da u mladom Franji probudi volju za ozbiljan rad, što mu je (tako mu se bar činilo) i uspjelo, jer se docnije običavao mnogo povoljnije izjavljivati o njemu. Car ga uze upućivati naročito u vojničke poslove, dapače godine 1788. povede ga sa sobom u turski rat, u kojem Franjo ostade sve do pod kraj 1789. Uvjerivši se lično o teškom nezadovoljstvu Magjara i Hrvata poradi carevih reforama, kaže se s dosta temelja,

1 Rodio se 12. februara 1768. u Firenci (u Toskani) uz njega bilo je još devet sinova, Leopoldovih, koji utemeljiše današnje grane vladajuće porodice.