Hrvatska u opsegu zemalja krune sv. Stjepana postala nešto osobito, tako reći nešto više, nego li je bila sama Ugarska. Hrvatski staleži naime, a po njima i hrvatsko kraljevstvo, jer su ga u to doba jedino oni reprezentovali, a prema tome i činili,,regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae",

imali su sve što i ugarski, a povrh toga još i nešto svoga, nešto zasebnoga, čega ugarski nijesu posjedovali. To nam medju ostalim brojnim ranijim svjedočanstvima dokazuje i instrukcija, što ju je hrvatski sabor u Varaždinu 1. juna 1722. dao svojim poslanicima, kad su polazili na požunski sabor u poslu pragmatičke sankcije, a u kojoj se kaže: Vi ćete tražiti (od kralja) potvrdu svih prava, koja se tiču ovih kraljevina (Hrvatske i Slavonije), a suviše još i potvrdu javnih prava Ugarske, u koliko su podijeljena u prilog našim kraljevinama.1

Konačno četvrti faktor, koji je osobitom snagom podržavao i jačao sklad izmedju Hrvata i Magjara bješe zajednička obrana od spoljašnjih

1,,Libertates horum quoque regnorum (sc. Dalm., Croat. et Slav.), articulos et constitutiones approbatas atque diplomata regia quatenus emanata tenebunt et manutenebunt, ipsorumque observationem et effectuationem solicitabunt, neque se ab illis ullo puncto avelli patiantur, praeterea ut iura ecclesiastica iuxta horum regnorum etiam statuta et consuetudines protegantur, laesa autem reparentur, curam habebunt; publicis quoque regni Hungariae iuribus et libertatibus atque diplomatibus divorum regum in favorem etiam horum regnorum emanatis inhaerebunt. "Sabor. zapis. (Prothocolla) u hrv. zem. arkivu u Zagrebu.

zajedničkih dušmana. U starije vrijeme bila je to Venecija, koja je još od IX. vijeka osporavala Hrvatima vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima, ili bolje reći vlast nad Jadranskim morem. Medjutim još se jače istakla potreba zajedničke obrane, kad se Turci prikučiše ugarsko-hrvatskim medjama. U Beogradu i Jajcu bore se složnim silama hrvatski i ugarski, dapače i srpski junaci ; ,,Sibinjanin Janko" u narodnoj pjesmi prikazuje se kao sin jedne Srpkinje, dok ugarski Kisek brani Hrvat Nikola Jurišić, kao što je i za ugarski Siget izgubio glavu Hrvat Nikola Zrinski sa svojim hrvatskim drugovima. Kod Zrinskih nastaje kao pravilo, da su ih smatrali,,ambarum patriarum defensores", to jest dobrim sinovima obiju domovina, i Hrvatske i Ugarske, pa tako se i zgodi, da je Nikola Zrinski († 1664.) postao glavni stariji magjarski pjesnik, čije pak djelo prevodi na hrvatski brat mu Petar, ali tako, da ono,,magyar“ originala pretače u „Hrvat". Najjače se oprobalo tijesno prijateljstvo hrvatsko-magjarsko u borbi s Nijemcima, odnosno u borbi s Austrijom. Ta borba bješe najžešća i najdulja. Za nje postade veza hrvatsko-ugarska najtješnja, a sve poradi obrane zajedničkoga blaga, starodrevnoga u s t a va, od bečkoga centralizma i germanizacije. Ovo je zbliženje konačno urodilo i time, da su se Hrvati krajem XVIII. vijeka konačno sasvim tijesno svezali s Magjarima.

U to pak doba bile su opće prilike ne samo u Hrvatskoj, nego i u Ugarskoj, veoma nepovoljne. Nekoć tako jako, prostrano i ugledno kraljevstvo

hrvatsko bijaše sada ostatak jedne sredovječne od tisuću nevolja oslabljene zemlje, koja je živjela jedino od uspomena, jer joj je zakonitu samostalnost i stari ustav sve to jače gazio, kljaštrio i ugnjetavao austrijski apsolutizam. Narod sam bješe zapravo skupina od nekoliko hiljada privilegovanih ljudi (,,šljivara“), pored stotine tisuća bespravnoga i potisnutoga ljudstva, dok mu se visoko plemstvo potpuno otudjivalo jezikom i običajima.1 Gradjanstvo pak, ponajviše njemačkoga podrijetla, bijaše u svojim gradićima nesvjesno i naivno, jer u to doba nema lijepa i brojno napučena glavnoga grada, koji bi od svih bio priznat kao narodno središte. Oni spomenuti privilegovani Hrvati opet bijahu jedno društvo bez pravih uvjeta blagostanja, koje je sa svojim zastarjelim uredbama, neugladjenim i primitivnim navikama, nazadovalo i tako reći kretalo ususret propasti; oni bijahu jedno zaostalo i osiromašeno društvo, kojega su svikoliki materijalni, moralni i duševni interesi ostali na istoj visini, na kojoj su se nalazili još u XVII. stoljeću. Zemlja sama u rukama nekolicine tudjinskih velikaša, naročito u Slavoniji, a sputana feudalnim institucijama, slabo je davala prihoda,

2

1 Prema službenom popisu od god. 1805. brojila je civilna Hrvatska i Slavonija 762.172 žitelja, a od toga 19.740 plemića. Krajina brojila je 474.567 žitelja, dakle ukupno današnja Hrvatska i Slavonija 1,236.739 žitelja; (danas iza ravno sto godina broji 2,800.000 duša)i od toga ukupnoga broja bilo je (1805.) ukupno 1.129 svećenika svih konfesija.

2 God. 1805. brojio je Zagreb oko 8.000 žitelja (danas 80.000), a od toga do 3.000 plemića i svećenika.

ili je ležala neobradjena ; industrija i trgovina bijahu prepuštene potpunom zastoju; znanost i umjetnost drijemale su većim dijelom po gdjekojim svećeničkim kutovima, ili ih uopće još ni bilo nije, dok su škole bile ne rijetko mjesta za duševno zaglupljivanje. Dašto, kod svega toga igrao je latinski jezik prvu ulogu, jer je hrvatski u javnom životu bio u glavnom zanemaren; dapače kad bi tkogod u kućnom životu ili na društvenim sastancima govorio kajkavštinom, onda mu je svaka četvrta, peta riječ bila latinska, a u nekim krajevima kadšto i njemačka. Treba odista istaknuti u to je tužno doba narod hrvatski jedno besvijesno i uspavano društvo, kojemu je gusta pomrčina zastirala svaki duševni život, tako da je pored rijetkih izuzetaka sve bilo kao okamenjeno. Iz ovoga mrtvila probudiše ga političke težnje cara Josipa II. i istup preporodjenih Magjara.

Vladanje cara Josipa II. polazna je točka, kod koje se rastaju feudalna i moderna Habsburška monarhija. Jer teorije o ,,prosvijetljenom apsolutizmu", kojima bješe car Josip tako gorljivim apoštolom, bile su uzrokom političkom i nacionalnom pokretu, koji postade temeljnom idejom, što je odsada dalje pokretala sve zemlje i narode od Krkonoša do Save i mora, pa od Alpa do donjega Dunava i Karpata.

Kako Josip II. umre dne 20. februara 1790. ne ostavivši djece, naslijedi ga mladji brat Leopold II. (1790.—1792.), još od godine 1765. veliki vojvoda toskanski, te na dobru glasu kao mudar i za dobrobit narodnu zauzet vladar; šta više, zna se

pouzdano, da je brata Josipa zabrinuto svjetovao, da vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav. Medjutim bješe i Leopold, (općeno zvan,,filozof“), racionalist i slobodoumnik, pa je i on u Toskani provodio znatnih državnih i crkvenih reforama, no kod toga. nije se mašao one silovitosti, brzine i samovolje kao Josip II., već je sve to činio u sporazumu sa svojim narodom i glavnim mu predstavnicima. Vladanje samo u Habsburškoj monarkiji preuze u vrlo teškim prilikama. Rat s Turskom nije unatoč Laudonovim pobjedama davao povoljna izgleda, jer je Turska uglavila navalni savez s Pruskom (31. jan. 1790.), a obećale su sultanu pomoć još i Engleska i Holandija. Medjutim kud i kamo opasnije bješe nutarnje nezadovoljstvo naroda po isti opstanak monarkije, naročito pak nezadovoljstvo u Ugarskoj i Hrvatskoj, gdje je ono smrću carevom potpuno preotelo mah ne videći više pred sobom nikakih zapreka. Dapače ovdje je smrt Josipova pozdravljena velikim ushitom, jer se u prvi kraj općenito držalo, kao da je sada nestalo svake pogibli za ustav ugarski i hrvatski.,,Magjarsko plemstvo obuze ujedared neka patriotska vrtoglavica, pa su svi htjeli da budu patrioti, kaže savremeni Hrvat Adam grof Oršić; dali su sebi krojiti haljine po staro-magjarskom načinu, a i žene uzeše obla-čiti odijela magjarskoga kroja s krznom, a na glavu staviše čako; nitko ne htjede, da inače govori negoli magjarski, a u Hrvatskoj hrvatski". Pored toga općenito se tražilo, da se sa zove sabor, a ako toga Leopold ne bi htio da učini, onda neka ga županije same sa zovu na svoju ruku.