da je Franjo po povratku svom u Beč nagovorio Josipa na samrti, da vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav i krunu sv. Stjepana. Brat i nasljednik Josipov, Leopold II., učini po nastupu na prijestolje sina Franju zamjenikom svojim ustupivši mu podjedno širi djelokrug, ne bi li se tako što bolje uputio u buduće zvanje svoje, na koje bješe već nakon dvije godine dana nenadano pozvan. U dvadeset i četvrtoj godini sio je Franjo, nakon što ga svečano okruniše u Budimu dne 6. juna 1792., na ugarsko-hrvatski prijesto, a skoro potom još je primio i krunu rimsko-njemačkoga carstva (14. jula u Frankfurtu), i kraljevstva češkoga (9. augusta u Pragu), pa je vladao kroz pune četrdeset i tri godine. Vladanje njegovo pratili su veoma sudbonosni dogadjaji, koji su opće evropske prilike iz temelja promijenile. Naročito je prva pola njegova (od 1792. do 1815.) prohujala u krvavim ratovima, poradi kojih bješe ozbiljno u pogibli ne samo teritorijalni posjed Habsburgovaca, već i sam njihov moćni medjunarodni politički položaj. Kako je poznato, u Francuskoj dospio je kraljevski par na stratište, dok se istodobno srušiše stara država, a privremeno i sama crkva katolička. Iz njihovih ruševina izidje na površinu čudovište od vojskovodje, genijalni Napoleon Bonaparte, koji je kroz decenij i po pobjedonosnim vojnama stvorio francusko carstvo, prostranije od onoga Karla Velikoga. Svi ovi munjevitom brzinom i promjenom odigrani dogadjaji duboko su vrijedjali osjećaje i interese kralja Franje I., pa tako izvršili na izgradnju njegova značaja trajan dojam. Kao da nije bio sin liberalnoga Leopolda II. već konzervativnoga Leopolda I., Franjo bješe vazda u oštroj protivštini ne samo s duhom svoga vremena, nego i s istim modernim pravcem očevim. Ideja carskoga apsolutizma svega ga je prožela, kao nekoć što je prožimala habsburške pradjedove njegove, dok je od strica cara Josipa II. naučio još mrziti i politički utjecaj staleža. Taj se pak osjećaj pod dojmom krvavih dogadjaja francuske revolucije izrodio u krajnju ogorčenost spram svake novotarije i svakoga napretka. Politiku njegovu vodile su dosljedno tome samovolja i egoiza m. - Premda bijaše gorljiv katolik, ipak je dao i crkvi osjetiti moć svoju, onako kako su to imali osjećati kroz decenija staleži. Od svoga strica Josipa naslijedio je bio tako zvane jozefinske nazore, to jest, htio je da bude gos podarom crkve, pa je s toga ne samo strogo provodio onaj ius placeti, nego se nimalo nije žacao istim ubojitim oružjem u ruci napasti,,baštinu sv. Petra“ vječni Rim i papinsku državu (1798.). Još i poslije, na bečkom kongresu, protivio se tome, da bi papa opet natrag zadobio stari svoj teritorij. Medjutim pojava ova nije bila možda diktat slobodoumnih nazora ili osjećaja, da bi tobože trebalo skršiti premoć svećeničke vlasti, već naprosto posliedica njegove želje za osvajanjem i plod njegova nastojanja oko apsolutne vlasti. Uopće treba istaknuti, da je Franjo smatrao dobrim samo ono, što je bilo za nj od koristi, a nemoralnim i protivnim istom božjem pravu sve ono, što se kosilo s njegovim interesima. No ove težnje i nazore nije pratio duboko promišljeni i razborito sredjeni rad. Kao što je nekoć Leopold I. trošio vrijeme poglavito na sitnarije, tako je i Franjo vazda volio dangubiti neznatnim i mehaničkim poslovima, kod kojih nije trebalo ulagati većega umnoga napora. U tom je smislu sam sebe najbolje karakterizirao riječima: da bi od njega bio postao dobar dvorski savjetnik. Znati je vazda htio sve, no učinio nije nikad ništa, jer je bio u tolikoj mjeri sumnjičav, da se u težim pitanjima nije ni u sama sebe pouzdavao. Poradi toga se veoma često nalazilo na njegovu stolu na tisuće neriješenih vrlo važnih spisa. Isto tako bješe Franjo samo na oko neumorne marljivosti i veoma savjestan u državnim poslovima, jer je stalno davanje javnih audiencija, pregledavanje spisa i prekomjerno sjedjenje u kancelariji zapravo značilo igru i dangubu. Nitko živ nije od toga imao koristi; to su vazda bile prazne riječi i obećanja. Kako je u takim prilikama volio govoriti bečkim dijalektom, steče veliku simpatiju i popularnost medju Bečanima, a do toga bješe mu začudo mnogo stalo. Dosljedno tome trpio je u svom krugu samo talente nižega reda, koje možeš upotrijebiti u neku ruku kao dobre strojeve i od kojih je tražio jedino to, da ne počine kakih „budalaština" (Eselei). Prigodom boravka u Pragu, Celovcu i Ljubljani (1819.), reče ponovno deputacijama profesora viših škola: Ja ne trebam naučenjaka, već valjanih podanika". Uza sve to ti isti ljudi ipak su mu znali narinuti svoju volju i tako državu dovesti u vojničkim i financijalnim pitanjima do najstrašnijih kriza. Ali Franjo, i onako od prirode hladan i mrk, šutljiv i ozbiljan, a pored toga još i čovjek, koji nije poznavao nikake strasti, pa se tako nije umio ni za što ni zagrijati, niti štogodj odviše zamrziti, primaše sve vijesti o nesrećama i udarcima, što su ih njegovi ljudi izazivali, sasvim ravnodušno i nehajno, kao da se njega i ne tiču. U doba francuskih ratova gubio je jednu pokrajinu za drugom, pa ipak je na onom teritoriju, što mu je preostao, zadržao zastarjeli apsolutizam, iz kojega mu je nicao sav duševni svijet, ma da je zapravo baš taj apsolutizam bio otac svemu zlu. Stoga je sasvim prirodno, da je Franjo strepio pred svakom promjenom, te se zastrašen razuzdanostima pariske svjetine protivio svakoj novotariji, ili kako je sam docnije kazao, da nije vodio dvadesetgodišnje krvave ratove protiv Napoleona, već protiv,,revolucionarnih ideja", pod kojima je razumijevao novi duh vremena. Od prvoga časa istakao je sebi ciljem, da ustali prilike što postoje započevši podjedno progonom svih onih, koji su išli ma za kakovom mu drago reformom ili zakonitim napretkom. U očima njegovim bješe svaki onaj „revolucionarac“ ili,,buntovnik", koji je htio štogodj da promijeni na starim institucijama. Ovakove težnje za reformama nastojao je da uguši već u zametku smatrajući svojim idolom hladnu samovolju bez ikakvoga idejnoga sadržaja. Ali da i ova samovolja od njega traži vladalačkih dužnosti, na to nije nikad ni pomišljao. Sada procvate do nevidjena savršenstva javni, a još više tajni policajni sistem. Sloboda štampe, korespondencije i sastajanja skučena bido karikature, čega radi zavlada opće mrtvilo, grobni mir i tišina, što se na dvoru tumačilo kao zadovoljstvo naroda. Kralj se Franjo uvrgao i spoljašnošću u stare Habsburgovce. Pojava njegova niti je bila lijepa, niti snažna, a u naponu muške snage opisuje ga ruski car Aleksandar I. ovako:,,Car je ružan i nelijep ćelavac, bez volje i bez svake energije duha, satrven u tijelu i u shvaćanju s mnogih nesreća, što ih je prepatio. U tolikoj je mjeri bojažljiv, da se ne usudjuje kasom jahati, već daje konja za uzde vodati, kako sam svoje oči gledao za boja kod Slavkova (Austerlitz 1805.)". to na Taj je opis možda i pristran i pretjeran, ali izvan svake je sumnje, da novi vladar nije bio nikakova impozantna ličnost. U njegovu se licu nije zrcalila ni dražest, ni veličanstvenost, a pored sve toliko slavljene dobroćudnosti niti je u njega bilo dobrote, niti one ljubavi, što osvaja srca. Šta više, ni rodjene braće svoje nije volio; jednomu, nadvojvodi Karlu, zavidio je ratne uspjehe, a drugomu, palatinu nadvojvodi Josipu, popularnost, te je spram njih često vrlo neugodnim načinom izjavljivao ljubomor svoj. Naprotiv bijaše iskreno pobožan čovjek i uzoran otac porodice ; kroz dugi život četiri se puta ženio ne mogavši nikako da dulje vremena podnosi samotan život |