Dubrovčana (Gundulić u „,Dubravci“). Jedino je republika predala pred Mlečanima, jer su oni često bili u njihovu susjedstvu u ratu s Turcima šireći svoje gospodstvo po Dalmaciji, no ipak ih srećno mine svaka neprilika. Sa španjolskom monarhijom živjeli su Dubrovčani takodjer u dobroj slozi, dapače oni su joj, unatoč svojim svezama s Turcima, pomogli brojnim ladjama, kad je Karlo V. udario na Tunis (1535.). U to je doba Dubrovnik brojio oko 800 kuća, a na čitavom mu teritoriju bijaše do 50.000 žitelja. Boljitak, što ga pokrenuše živahni trgovački poslovi, pa trajni mir probudiše u Dubrovčana po uzoru talijanskom veliko zanimanje za književnost, naročito za pjesništvo na latinskom i hrvatskom jeziku. No od XVI. vijeka dalje počeše sve to jače padati trgovački poslovi, a razlog je toj pojavi isti, kao i kod Venecije i ostalih talijanskih primorskih gradova otkrićem Amerike i pomorskoga puta u Indiju, preneseno bi težište evropske trgovine na Atlanstki ocean. Ovo polako propadanje uvelike pospješi iznenada užasni potres dne 6. aprila 1667., za kojega pogibe u ruševinama gradskim do 4000 ljudi. Poslije te katastrofe grad se doduše opet pridignu, no nikad više do staroga sjaja ni u trgovini ni u književnosti. U takovim prilikama zadesi ga pad republike mletačke, okupacija austrijska i francuska. Francuzi primili su mirom požunskim (1805.) svu Dalmaciju i Boku Kotorsku; jedini teritorij republike dubrovačke prekidao je kopnenu svezu medju njima. Stoga naloži Napoleon svojim generalima, da bez pitanja posjednu Dubrovnik. I odista dne 25. maja 1806. udje general Lauriston u grad te podiže na gradskim zidinama francusku zastavu, a 31. januara 1808. proglasi car republiku dubrovačku ukinutom. Tim činom prestade mnogovjekovna sloboda republike dubrovačke. U francuskoj vlasti ostade Dubrovnik do 1814., kad udje u grad austrijski general Milutinović. Od toga je časa Dubrovnik sastavni dio kraljevine Dalmacije. SADRŽAJ. ČETVRTO DOBA. CD GODINE 1790. DO DANAS. Kraljevi iz kuće Habsburško-lotarinške. I. Leopold II. i sabori od 1790. i 1791. Prvi sukobi izmedju Hrvata i Magjara. (1790.—1792.) II. Franjo I. Njegov značaj III. Austrijska i francuska Dalmacija i Ilirija IV. Franjo I. kao kralj ugarski i hrvatski (1792.—1825.) 1825.-1830.) VI. U oči ilirskoga pokreta (1830.—1835.) . VIII. Ustavna borba (1843.—1844.) Strana 1 59 66 110 131 146 196 275 IX. Borba za županiju zagrebačku (1844.-1845.) 361 X. Pobjeda narodne svijesti (1845.-1847.) 432 DODATAK. Kratki pregled povijesti republike dubrovačke 501 |