Trajana između 105. i 107. po Hr. Granica među njima tekla je na današnjoj hrvatskoj zemlji otprilike pravcem povučenim od Moslavine na

Sl. 54. Ulomak Ptolemejeve karte (Rim, Vatikan).

Вулић, Октавијанов илирски рат (Глас Срп. Кр. Акад. књ. 72. Beograd 1907), 8-10. Za panonsko-dalmatinsku granicu up. Patsch u Glasniku 1895., 576 i Jelić u Glasniku 1898., 244-245. Zapadnu granicu Panonije spram Norika i Histrije (Italije), ispitao je Kos, Črtice o naši domovini pred prihodom Slovencev (Letopis Slovenske Matice za leto 1897., 1-5). Up. i Bulić, Stridon 80-81.

Dravi do blizu istočne obale Vrbasova ušća u Savu. Središta pak bila su Gornjoj Panoniji Carnuntum (Petronell na Dunavu nedaleko od Beča), a Donjoj Aquincum (Ó-Buda kod Budimpešte). Potom provede krajem III. vijeka car Dioklecijan novu promjenu, a ta se onda konačno ustalila za Konstantina Velikoga (oko 325.). Primjeri mnogobrojnih uzurpatora u rimskom carstvu navlastice između 235. i 285. jasno su pokazali, kako može da bude opasna jedinstvena civilna i vojnička vlast u rukama jednoga namjesnika; s druge strane zahtijevali su i neprekidni ratovi s varvarima, da vojno vodstvo ne sprečavaju građanski poslovi, a najzad trebalo je i zbog uspješnog rada i lakše kontrole nad carskim činovništvom umanjiti pojedine upravne jedinice. Stoga je car Dioklecijan oko 297. i proveo poznatu reorganizaciju čitavoga carstva razdijelivši ga u četiri prefekture (Orientis, Illyrici, Galliarum, Italiae), 13 dijeceza (dioecesis, dioixyoıç) i 118 znatno umanjenih provincija. Tada se raspadoše dotadanje obje Panonije na četiri odjelite provincije, od kojih su obrazovale na današnjoj hrvatskoj zemlji s desne obale Drave i Dunava, od dravskoga do savskoga ušća, Savia (Ripariensis, Interamnia) sa središtem u Sisciji jednu, a Pannonia II. (Secunda, Inferior, docnije Sirmiensis) sa središtem u Sirmiju drugu, dok su se Pannonia I. (Prima, Superior) sa središtem u Savariji (Szombathely) i Valeria 5 sa središtem u gradu Sopianae (Pečuh) sterale u današnjoj zapadnoj Ugarskoj. U isto je vrijeme Dioklecijan razdvojio i Dalmaciju na dvije provincije: na Dalmaciju, sastavljenu od Liburnije (od ušća Raše do Krke) i od prave Dalmacije (od Krke do blizu današnje Budve na jugu Boke Kotorske) sa središtem u Saloni, i na Praevalis (provincia Praevalitana) sa središtem u Skodri. Sve četiri Panonije i Dalmacija ušle su još s oba Norika (Noricus Ripensis i Noricus Mediterranea) u panonsku dijecezu (dioecesis Pannoniarum), koja se docnije zvala i Zapadni Ilirik (Illyricum occidentale), a podređena bješe prefekturi Italije, dok je Prevalitana ušla u mezijsku dijecezu (dioecesis Misiarum) podređenu najmanjoj prefekturi Iliriku, docnije prozvanoj — za razliku od gore pomenute dijeceze Istočni Ilirik (Illyricum orientale). Kad su najposlije po smrti cara Teodosija

Up. Mommsenov komentar u CIL III. pg. 415. Granicu između Gornje i Donje Panonije crta Ptolemej (II., 14), ali ne sasvim točno (Kuzsinszky o. c. CXXXIII.).

5 Tako prozvana u čast Valerije kćeri Dioklecijanove a žene cara Galerija: „Cuius (sc. Galerii) gratia provinciam uxoris nomine Valeriam appellavit" (Sextus Aurelius. Victor, Liber de Caesaribus 40, 10, edit. Pichlmayr. Leipzig 1911, 122).

• Ovo se ime učuvalo do druge pole XII. vijeka kao Privilit (kod Popa Dukljanina ed. Črnčić 6), pa i danas još nazivlju Bjelopavlići u Crnoj Gori neki kraj oko Skadarskoga jezera Prevala (Новаковић, Српске области. Гласник срп. учен. др. vol. 48. Beograd 1880, 16).

* Glavni izvor o Dioklecijanovoj razdiobi provincija i dijeceza jesu: Laterculus Veronensis od g. 297. i jedan vijek docnije (oko 425.) sastavljena Notitia dignitatum; oba izvora izdao je Seeck, Berlin 1876. Up. Mommsen, Verzeichniss der römischen Provinzen um 297 (Gesammelte Schriften, vol. V. Berlin 1908, 561–588); Jullian, De la réforme provinciale attribuée a Dioclétien (Revue historique, vol. XIX.

Velikoga (395.) njegovi sinovi Arkadije i Honorije podijelili očinsku baštinu na dva carstva, Istočno i Zapadno, koja se nikad više ne sastaše u jednoj ruci, pripadoše Dalmacija i sve četiri Panonije Zapadnom carstvu, a Prevalitana Istočnom; granica među oba carstva tekla je sada otprilike od današnje Budve sjeveroistočnim smjerom preko crnogorskih planina i spuštala se na gornju Drinu, kojom je polazila dalje prema njenom ušću u Savu. Ova je razdioba bila od presudnih posljedica ne samo političkih,

Sl. 55. Ulomak Tabule Peutingeriane (Beč, Narodna biblioteka). nego i vjerskih i kulturnih za sva docnija vremena; šta više, one se još i danas opažaju.

Paris 1882; o Panonijama i o Dalmaciji 352-354). O Dioklecijanovoj reorganizaciji uopće up. Schiller, Geschichte der römischen Kaiserzeit, vol. II. Gotha 1887, 44 i dalje; Seeck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt, vol. I. Berlin 1921 i vol. II. Berlin 1901. Tom su prigodom otpali od Gornje Panonije gradovi Emona ("Huwva, Ljubljana), Nauportus (Vrhnika) i Poetovio te uđoše u Noricum Mediterranea (Kos 1. c.).

8 Güldenpenning, Geschichte des oströmischen Reiches unter den Kaisern Arcadius und Theodosius II. Halle 1885, 3. Veoma je vjerojatno, da su krajevi istočno od Drine (u današnjoj zapadnoj Srbiji) otkinuti još za Dioklecijanove reorganizacije provincija od Dalmacije i dodijeljeni Prevalitani i Gornjoj Meziji (Moesia Superior).

Pored već pomenutih središta bile su u obje Panonije s desne obale Drave i Dunava još i ove varoši i važnija mjesta: Aqua Viva (Varaždin), Aquae Jasae (Varaždinske toplice), Andautonia (Ščitarjevo na Savi kod Zagreba), Aquae Balissae (Daruvar), Servitium (Bosanska Gradiška), Marsonia (Brod na Savi)10, Ad Basante (na ušću Bosne u Savu), Certissa (Dakovo ?), Mursa (Osijek donji grad), Cibalae (Vinkovci)11, Teutiburgium (Dalj), Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok), Malata docnije zvana Bononia (Banoštor)12, Cusum (Petrovaradin), Acumincum (Stari Slankamen), Burgenae (Novi Banovci), Rittium (Surduk), Taurunum (Zemun), Bassianae (Petrovci) i Saldae (Brčko ?), a u Dalmaciji i Prevalitani: Albona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka) 13, Ad Turres (Selce), Senia (Senj), Lopsica (Sveti Juraj), Ortopla (Stinice), Vegium (Karlobag), Argyruntum (Starigrad), Corinium (Karin), Aenona (Nin), Jader (Zadar), Tragurium (Trogir), Oneum (Omiš), Muicurum (Makarska), Epidaurum (Cavtat), Acruvium (možda docnije Asxáτspa, Kotor), Butua (Budva) i Olcinium (Ucinj) na moru, dok su u nutrašnjosti bili: Stridon (Zrinj kod Dvora nedaleko od Une?)1+, Avendo (Crkvina kod Brloga), Monetium (Brinje), Aru

⚫ Današnji Zagreb bio je jamačno neko selo (vicus) uz potok Medveščak, a pripadalo je municipiju Andautoniji, kako to dokazuju rimski novci (od I.—IV. v.) nađeni u koritu istoga potoka, pa i glava kipa, iskopana u današnjoj Petrinjskoj ulici. Gl. Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. IV., 1900, 217 i vol. VIII., 1907, 42. Današnja se Vlaška (nekoč Laška) ulica zvala u Srednjem vijeku Vicus Latinorum.

10 Neka se močvara tik Broda uz Savu još i danas zove Mrsunja.

11 Pažnje je vrijedno, da se južno od Vinkovaca (oko Morovića) još i danas neka poviša mjesta u polju nazivlju Cipale (up. specijalnu kartu 1:75.000 bivšega austr. vojnogeograf. instituta).

12 Fröhlich, Castellum Onagrinum (Archeol. Ertesitő, U. F. vol. II. Bpst. 1889, 2 i dalje) i Kuzsinszky o. c. CLXVIII.

=

13 Ime je učuvano u današnjem Trsatu; još na početku IX. vijeka kaže se: „in Liburnia iuxta Tharsaticam maritimam civitatem“ (Einhard, Vita Caroli M. Rački, Documenta 300). U Zborniku u čast prof. Hortisa (Miscellanea di Attilio Hortis. Trst 1910, vol. I., 203–220) napisao je Vassilich članak „Tarsatica“, u kojem iznosi mišljenje po mom sudu neispravno da Ptolemejeva Tapsatixa niti je Rijeka niti Trsat, ma da inače ne dolazi ni do kakova rezultata, gdje da se traži ovo „luogo misterioso". O liburnijskim nekim mjestima up. Premerstein, Bevorrechtete Gemeinden Liburniens in den Städtelisten des Plinius (Bulićev Zbornik 203-208).

=

14 O ubikaciji varoši Stridon, rodnoga mjesta crkvenoga oca Sv. Jerolima, up. Florschütz, Stridon i Zrin (Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. VI., 1902, 87-98, 226 do 227). Njegovo mišljenje kao da je najbliže istini. Inače glavna je monografija Bulić, Stridon (Grahovo polje u Bosni). Rodno mjesto Svetoga Jeronima (Vjesnik za arheolog. i historiju dalmat., vol. 43, 1920 Miscellanea Geronimiana. Rim 1920, 253-330). Prije svega Bulić je iznio sva dodanas izrečena mišljenja o tom pitanju, a onda obrazlaže svoje mišljenje tražeći Stridon na današnjem Grahovu polju u zapadnoj Bosni. Glavni dokaz ima da bude natpis: „... iudex datus a Flavio Valerio Constantio (viro clarissimo?), P(reside) P(rovinciae) Dalm(atiae), fines inter Salviatas et Stridonenses determinavit“ (Stridon 87-88). Ovaj je natpis tobože prepisao pok. Josip Alačević iz bilježaka pok. Stjepana Petkovića iz Knina, a jer je Petkovićev „materijalni“ prijepis bio

pium (Prozor kod Otočca), Raetinium (Golubić kod Bihaća), Clambetae (oko Obrovca na Zrmanji), Asseria (Podgrađe), Burnum (Šupljaja kod Kistanja), Varvaria (Bribir kod

Skradina) 15, Scardona (Skradin), Promona (Teplju kod Drniša), Magnum (Kljake kod Drniša), Riditae (Danilo kod Šibenika), Aequum (Čitluk kod Sinja) 16, Salviae (Grkovci na Livanjskom polju), Pons Tiluri ili Tilurium (Trilj na Cetini), Delminium (Županjac, u Srednjem vijeku Aльмно), Bigeste (Ljubuški), Narona (Vid kod Metkovića), Delontinum (Stolac ?)17, Novae (Runovići kod Imotskoga), Bistue Vetus (Varvara nad izvorom Rame), Bistue Nova (Zenica), Domavia (Gradina kod Srebrnice) i Doclea (Duklja kod Podgorice u Crnoj Gori). Od otoka ističu se: Absyrtides (Cres [Crexa] i Lošinj) s gradom Apsorus (Osor), Curictae (Krčki otok) s gradom Cuveoma loš, Alačević ga je „ispravio i dopunio". Inače sam je natpis propao, i nije ga tobože osim Petkovića nikad nitko vidio. Međutim više je nego samo vjerojatno, da je ovo lažan natpis (gl. Вулиh, Stridon. Belićev Zbornik. Beograd 1921, 30-32). Lažnim smatrali su ga i Mommsen i Hirschfeld, a danas i prof. Hoffiler i Dr. Abramić. Vulić se domišljava, kako je Alačević taj natpis udesio. „Aкo би се смело претпостаkaže on да је натпис, у ком се спомиње Стридон и који је Алачевић објавио, састављен у наше доба, онда би се могло помишљати и на то, на који је начин он састављен. Ми имамо два натписа који садрже све елементе из којих се он састоји. Требало је само узети први део натписа CIL III. 9938 и други део натписа CIL III. 9973, па их слепити. Оба ова натписа била су Алачевићу позната. Осим тога Алачевић је на годину дана пре но што је тај натпис објавио био већ мишљења, да Стридон треба тражити отприлике тамо, где га после ставља (Belićev Zbornik 32). „Premrou, Della patria di S. Girolamo (iz Scuola cattolica. Monza 1921) kao dobar Slovenac traži Stridon „a sud o a sud est di Lubiana, verso il già confine Dalmato-Pannonico". Šta više, čini se da Premrou misli, da je Sv. Jerolim po Sloven pa baš Slovenac!

Вити

narodnosti bio

15 Danas potpuno utvrđeno novonađenim natpisom u okolišu Bribira, a nalazi se u hrv. starinarskom muzeju u Kninu. O Varvariji up. Premerstein 1. c. i Kubitschek, Dalmatinische Notizen (Bulićev Zbornik 211-214). O imenu Varvaria Bribir up. Skok, Prilog k ispitivanju hrvatskih imena mjesta. II. (iz Nast. Vjes. 1913).

=

16 Mišura, Colonia Romana Aequum Claudium (Čitluk). Graz 1921 (natpis trebao

bi da glasi: Colonia Romana Claudia Aequum).

17 Up. o tom mjestu Alačević, Delminium (Bulletino 1897, 102-111).