vlasništvom rimskoga naroda (ager publicus, ager ili praedium populi Romani). Pokoreni prasjedioci, koliko su ostali na svojim baštinama, bili su samo užitnici, a plaćali su direktni porez (tributum) i indirektni (vectigal), od kojega je do Dioklecijanovih reforma bila oproštena jedino Italija. Razlika u tom pogledu bila je između nje i provincijâ toliko golema, da je i građanin Rima morao plaćati porez od zemlje, što ju je posjedovao u ma kojoj od provincija, a samo je veoma malo varoši u carstvu uživalo povlasticu oprosta od plaćanja poreza. Budući da je prihod od carskih provincija bio jedini, koji je ulazio u ranije doba u carsku, a Sl. 85. Nadgrobni spomenik iz Petrovaca (Zagrebački muzej). poslije Dioklecijanove reorganizacije, kad je nestalo svake razlike između provincija, u državnu blagajnicu, iz koje se onda podmirivahu troškovi za vojsku i carski dvor, bilo je u interesu države, da skrene pažnju na kupljenje poreza. Opći census strogo proveden, bijaše još od Augustovih vremena osnov rimskog poreznog sistema i zato je popisana ne samo imovina svih podanika u carstvu, nego je i učinjen spisak žiteljstva, inače potreban još i za novačenje. Taj je ogromni posao dovršen po svoj prilici u doba Trajanovo, a onda se započelo s procjenom zemljišta. Uz površinu označen bješe vazda i kvalitet zemljišta, dok je porez određen prema prihodu. U Panoniji bila su zemljišta u doba cara Trajana razvrstana (kako je pribilježio gromatik Higin) u pet razreda: oranice prvoga razreda (arvum primum), onda drugoga razreda (arvum secundum), pa livade (pra tum), žirorodne šume (silva glandifera) i obične šume za sječu i pašu (silva vulgaris pascuae). Značajno je, da su rimski činovnici kod popisi (Sarajevski muzej). vanja toliko strogo postupali, da je trebalo navesti čak i broj voćaka i čokota. Središte kod ubiranja poreza bila je varoška općina (kolonija il municipij), jer je ona imala da vodi oko toga svu brigu na čitavom svom području, to jest i po onim selima i posjedima, koji su ležali unutar njihove teritorije. Gdje nije bilo varoških općina, ondje su tu dužnost preuzimale plemenske organizacije (civitates, respublicae). Vlada je samo određivala svotu, ne brinući se za sve ostalo, jer su dekurioni ili varoško vijeće bili dužni, da tu svotu na osnovu cenzuralnih listina rasporezuju između zemljoposjednika (possessores), a osim toga bili su za ispravnu i potpunu provedbu zatražena poreza do određena roka i odgovorni svojom privatnom imovinom, zbog čega je s vremenom odnos između države i varoši postao upravo nesnosan utječući štetno na općinski život. Već su u III. vijeku građani na sve načine nastojali, kako bi se izmakli časti dekurionskoj, samo da se Sl. 86. Nadgrobna ploča iz Zenice spasu od materijalne propasti. Spiskove poreznika (fundi tributarii) čuvali su varoški činovnici, a revizija censusa vršila se u ranije vrijeme svake pete, a docnije svake petnaeste godine. Nadzor nad tim poslom vršio je carski namjesnik, a pomagali su mu prokura tori s naslovom ad census accipiendos ili censibus accipiendis. Revidirane listine bjehu potom položene u varoški arhiv (tabularium), dok su prepisi odaslani u Rim, jer je konačna odluka vazda pripadala caru. Glavni prihod od direktna poreza sačinjavala je zemljarina (tributum), a nju su posjednici morali plaćati u gotovu novcu ili (u žitorodnim krajevima) in natura. Ali porez plaćali su, i to dohodarinu, i obrtnici, kojima bješe poradi toga popisana ne samo sva nepokretni nego i pokretna imovina. Kmetovi (coloni) koji su obrađivali zemlju svojih gospodara (domini), a s koje se nijesu smjeli seliti (glebae adscripti), plaćali su glavarinu (tri butum capitis), no tu su zapravo podmirivali njihovi gospodari, pa su je onda od njih utjerivali.56 Dalji je prihod ulazio u državnu blagajnicu od 56 Pitanje o postanku kolonata (kmetstva) veoma je važno, jer po svojim posljedicama seže kolonat i u Srednji vijek, pa stoga treba da mu skrenemo osobitu pažnju. U prvom početku vrijedilo je: colonus est is, qui terram colit, dakle kolon (ewprós) značilo je koliko naše ratar, seljak. Sasvim je isto bilo, da li je obrađivao svoju zemlju ili kao zakupnik (conductor) tuđu; inače bješe kolon slobodan čovjek s pravom da može po volji seliti. Ali otkad su potkraj republike poradi nesnosna poreza sve to više stali iščezavati seljački posjedi u bogataškim latifundijama, a veliki posjednici nijesu sami mogli obrađivati tolike zemlje, riječ kolon stala je sve to više značiti onoga slobodnog čovjeka, koji je obrađivao tuđu zemlju, dakle zakupnika. zemljišta dana u zakup, jer nije sva zemlja bila razdijeljena među provincijale. Izvjesni dio pridržala je država sebi, a na njemu su bili Sl. 89. Osnova Dioklecijanove palače (po Niemannu). Od Augustovih vremena zakupništvo je u državi sve to više preuzimalo maha, tako da su najzad gotovo svi zemljišni posjedi u čitavom carstvu došli u ruke nekolicine imućnika, a obrađivali su ih koloni uz pomoć robova. U ranije doba plaćali su koloni svojim gospodarima zakupninu u gotovu novcu, no kako se s vremenom jako zadužiše, ušlo je u običaj, da više nijesu smjeli seliti, dok potpuno ne isplate dugove. I tako se kolonat, kao zakupništvo, malo po malo preobrazi iz pravnoga odnošaja u staleški, a plaćanje zakupnine u podavanje izvjesnoga dijela priroda. Tako postadoše koloni od III. vijeka dalje tobože slobodni ljudi, koji obrađuju tuđu zemlju, ali ne smiju seliti |