Str. 137 slika 88. Lampice iz Nina u zadarskom muzeju, ne u splitskom. Str. 149 slika 100. Ispravi „Plutej" u „Nadgrobna ploča“. Str. 152 redak 2 odozdo u tekstu ispravi ono „II. vijeku“ u VII. vijeku. Str. 227 redak 7 odozgo, ispravi „u Splitu“ u Saloni. Str. 233 slika 128. Car Heraklije. U novije vrijeme uzeše taj kip identifikovati s carem Teodosijem Vel. (gl. Wulff, Die altchristliche Kunst, Berlin 1914, 159; Diehl, Manuel d'art byzantin. Paris 1910, 263; Venturi, Storia dell'arte italiana. Milano 1901, 414) ili s carem Valentinijanom I. (Antike Denkmäler, herausgeg. vom kais. deutschen archeol. Institute vol. III. T. 20.; Delbrück, Bildnisse römischer Kaiser. Taf. XL, XLI.). Str. 278 redak 12 odgozgo. Etimologijom i značenjem Konstantinova imena Kocevins bavi se Ramovš, Praslovensko Kasęgь „Edling“ (Rasprave izdaja znanstveno društvo za humanističke vede v Ljubljani, vol. II. Ljubljana 1925, 306-307, 315–317). On ga dovodi u vezu sa slovenskim *Kasędžь, t. j. s osnovom „ki jo imamo v slov. krajevnih imenih Kosêze Kázaze; hrv. Kasezi v Liki kažejo na smer priselitve z juga“. Kosentzis je plemensko ime *Kosezi, Kasezi, i to bi bilo „eno izmed plemen, ki je s severne strani, iz Bele Hrvatske, prišlo s Hrvati v Dalmacijo“. I ime Xpóßatos Ramovšu je plemensko, to jest ime drugoga jednoga plemena. Ali Ramovšu ime Hrvat „ni slovansko“, već mu se čini, da se najlakše daje objasniti iz iranskoga jezika, a to „dovoljuje možnost, da so Hrvati sarmatsko pleme“. Str. 295 bilješka 61. Zaveden Jelićem (Vođa po Splitu) uzeo sam, da je kućni hram Dioklecijanov tek 1393. „posvećen bogoslužju". Međutim „krstionica“ poznata je već u XII. vijeku kao kapela Sv. Ivana „de fonte" (1144. Smičiklas, Cod. dipl. II., 56). Na to me upozorio g. Dr. Ljubo Karaman. Str. 334 redak 7 odozdo, ispravi godinu 860. u 850. Str. 355 redak 11 odozdo u tekstu ispravi „Lúdovika Njemačkoga“ u Karla Ćelavoga. Str. 427 slika 186, ispravi „peripter" u krstionica. Str. 431, druga alineja. Protiv mišljenja da su Tomislava naslijedili Trpimir II. i Kresimir I., iznio je Klaić (Prilozi hrvatskoj historiji za narodnih vladara. Nastavni Vjesnik vol. XXXIII., 1925, 275–277) mišljenje, „da je Konstantin imao na umu dva Kresimira, te da je jedan Kresimir s ocem Trpimirom živio u IX. stoljeću, a drugi Krešimir sa sinom Miroslavom u prvoj polovici X. stoljeća. Tako otpada i potreba, da se stvori imaginarni drugi Trpimir, kojemu ni u jednom spomeniku nema nikakva traga, i koji čini gotovo nemogućim, da bi se u 14-18 godine izmijenile tri vladarske generacije (djed, otac i sin, dotično unuk)“. Str. 434 slika 188. „Natpis nepoznata hrvatskoga kneza“ ispravi u Natpis velikoga kneza Držislava. Str. 435 slika 189. „Natpis velikoga kneza Držislava“ ispravi u Natpis nepoznata hrvatskog kneza. Str. 519 redak 9-10 odozdo teksta, ispravi „pradjed Mihajlo Kresimir I. (oko 935.-945.)" u pradjed Mihajlo Kresimir II. (oko 949.—969.). Str. 551 slika 228. „Kninska isprava“ ispravi u Ninska isprava. Str. 555 redak 1 odozgo, ispravi „u ime Zadra“ u ime Belgrada. Str. 557 redak 2 odozdo teksta, umetni između „crkve“ i „objavi“ riječcu i. Str. 577 bilješka 54, posljednji redak, umetni između „Ivana“ i onda": da je Zvonimir u to vrijeme ratovao s Karantancima —. Str. 621 redak 7 odozgo, ispravi godinu 1091 u 1096. Str. 673 redak 4 odozgo, umetni između „sa središtem u“ i „gradu Krbavi" Otočcu; Krbava sa središtem u gradu Krbavi. 1. O historiji i njenim izvorima uopće.' Historija ili književno hrvatski rečeno povijest nauka je o događajima i promjenama među ljudima.2 Ali se ona ne oba 1 O historijskoj metodici up. prije svega od domaćih radnja: Klaić, Nekoliko riječi o historiji, njezinoj zadaći i metodici (Rektorski govor). Zagreb 1902; Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije vol. I, t. 1. Zagreb 1914, 7–107 (gornji je tekst u glavnom kratak izvadak iz ovoga djela); Вулић, Историја као наука (Глас Срп. Краљ. Академије књ. 100 [други разред књ. 58]). Sremski Karlovci (resp. Beograd), 1922, 49-66. Od stranih autora navodim samo glavna djela, naročito ona, kojima sam se služio: Ed. Meyer, Zur Theorie und Methodik der Geschichte. Halle 1902; Ed. Meyer, Geschichte des Altertums vol. 1, t. 1 (treće izdanje). Stuttgart 1910, 184-233; Bernheim, Lehrbuch der historischen Methode und der Geschichtsphilosophie. Leipzig 1914 (šesto izdanje); Lamprecht, Moderne Geschichtswissenschaft. Berlin 1909 (drugo izdanje); Lamprecht, Einführung in das historische Denken. Leipzig 1912; Gust. Wolf, Einführung in das Studium der neueren Geschichte. Berlin 1910; Ries, Historik. Ein Organon geschichtlichen Denkens und Forschens. B. I. Berlin 1912; Meister, Methodik (Grundriss der Geschichtswissenschaft. B. I, A. 6). Leipzig 1913 (drugo izdanje), 1–34; Mehlis, Lehrbuch der Geschichtsphilosophie. Berlin 1915; Schulze-Soelde, Geschichte als Wissenschaft. Berlin 1917; Paul, Aufgabe und Methode der Geschichtswissenschaften. Berlin 1920; Wil. Bauer, Einführung in das Studium der Geschichte. Tübingen 1921. Rickert, Die Grenzen der naturwissenschaftlichen Begriffsbildung. Eine logische Einleitung in die historischen Wissenschaften. Berlin 1921 (četvrto i peto izdanje); Rickert, Die Probleme der Geschichtsphilosophie. Heidelberg 1924 (treće izdanje); LangloisSeignobos, Introduction aux études historiques. Paris 1910 (četvrto izdanje); Berr, La synthèse en histoire. Paris 1911; Xénopol, La théorie de l'histoire. Paris 1908; Monod, Histoire (De la méthode dans les sciences. Première série. Paris 1915, 367410); Hanotaux, De l'histoire et des historiens. Paris 1919; Freeman, The methods of historical studies. London 1886; Bury, The science of history. Cambridge 1903; De Michelis, Il problema delle scienze storiche. Torino 1915; Ben. Croce, Teoria e storia della storiografia. Bari 1917; Лаппо - Данилевскій, Методологія исторій. Вып. I-II. Petrograd 1910-1913; Шмурло, Введеніе въ русскую исторію. Prag 1924; Kornis, Történetfilozófia (A magyar történettudomány kézikönyve. Szerkeszti Hóman B. I K. 1. f.). Budimpešta 1924, 1-43. 2 Ovu je definiciju koja je danas u nauci prilično općeno prihvaćena - prvi izrekao Ed. Meyer (Theorie 35): „Alle Geschichte ist Darstellung von Vorgängen, oder schärfer formuliert, von Veränderungen die sich ... unter Menschen abgespielt haben“. Po njemu onda Meister (o. c. 1): „Wir verstehen somit unter Geschichtswissenschaft die Wissenschaft von den Vorgängen und Veränderungen unter den Menschen". I Francuz * zire na sve događaje i na sve promjene, već jedino na one, koje imadu izvjesni historijski značaj ili ih popratiše historijske posljedice. Historik stoga treba da iznosi samo ono, što je bitno, ili drugim riječima, samo ono, što je historijsko i što je od historijskoga interesa. U takovom smislu historija se jamačno od tolikih znanosti, što ih je duh ljudski privredio kroz mnoga stoljeća, najviše doima srca čovječijega. Razlog je ovoj pojavi u tome, što se ona bavi predmetom, koji odista i može čovjeku da bude najmiliji, to jest čovjekom samim. Ovo naročito vrijedi, kad se govori o prošlosti pojedinih naroda. Zato se od drevne davnine svi narodi toliko i bave proučavanjem prošlosti, a i vazda našlo se ljudi, koji su je bilježili baš s nakanom, da se potomstvu sačuva uspomena na djela djedova i pradjedova. Tako se gotovo kod svih naroda veoma rano pojavilo pisanje povijesti: ona postade ponos svega naroda, i seljaka i velikaša; šta više, u svako se doba poznavanje prošlosti tijesno vezalo uz pojam ozbiljna patriotizma. Već su u Starom Vijeku Tukidid i Polibije držali, da historija može državnicima da bude vod kod vladanja i upravljanja državom, smatrajući je neke ruke skladištem istinskih pouka i konkretnih primjeta, podobnih da razjasne političke i etičke maksime. Za njima poveo se i mudri Ciceron, nazvavši historiju „svjedokinjom vreménâ, svjetlošću istine, životom uspomenâ i učiteljicom života“, dok ju je njegov vršnjak, stoik Dionizije, označio „filozofijom u primjerima“. Ovo mišljenje, koje je historiji pripisivalo funkciju učiteljice državnikâ na osnovu analogije i nametalo joj dužnost moralne odgoje, prevlađivalo je uopće sve do prošloga stoljeća pa ni danas nije zaboravljeno. Zato i odsiječe Johannes Müller: „Tko obećaje da će sagraditi kuću pa joj udara temelje na pijesku, ili pravi kuću od karata, taj je varalica, a to je i politik bez poznavanja historije i statistike". I odista, historija upoznaje nas s krupnim političkim istinama, važnim za sve narode i za sva vremena. Osobito je u novije doba, više nego ikad ranije, duh ljudski shvatio njenu golemu vrijednost, pa ju je i stavio na odlično mjesto u pitanju moderne obrazovanosti. Historija naime proširuje u prvom redu u velikoj mjeri duševni horizont. Tek po njoj postaje jasnija sama sadašnjica s mnoštvom događaja, gomilom ideja, raznovrsnim zahtjevima i brojnim potrebama. Dalje oštri historija smisao za realnost, obogaćuje naše mišljenje o životu i poglede na nj, omogućuje poznavanje ljudi, pokazuje snagu idejâ, kao i važnost krepkog individua u cjelini, budi narodnoj budi ljudskoj. Samo historija daje razumijevanja za socijalni organizam učeći, kako u razvoju njegovu svaki uzrok slijede neumoljivom nuždom njegove posljedice, a ove potom postaju opet novim uzrocima. Berr (o. c. 1) služi se ovako kratkom definicijom historije, koja mu je „l'étude des faits humains du passé". Up. o definiciji historije W. Bauer o. c. 17-18. 3 "History is but past politics and politics is but present history" (historija samo je politika prošlosti, a politika samo historija sadašnjosti), kaže Freeman, o. c. 8. |