pravcem i ne mare, da izbliza okušaju snagu svojih protivnika, nego trče u šume, koje su im velika pomoć, jer se umiju vješto boriti u klancima. Često pak puštaju plijen, tobože od straha, i poteku u šume, a kad protivnici navale i rastrču se oko plijena, brzo ih napadnu i lako zatru. To činę na različite načine i rado, da protivnike smame na meku." Prokopije opet kaže: „Odlazeći u bitku većina navaljuje na neprijatelje pješke s malenim štitovima i kopljima u rukama, a nigda se ne štite oklopom. Neki nemaju ni košulje ni kabanica, nego navuku samo gaće do slabina i tako polaze u sukob s protivnicima. U ravnicu nijesu nikad rado silazili, već su se voljeli držati brda; lukavo su običavali neprijatelja domamljivati uzmicanjem, a onda bi ga opkolili i pobili.“ Inače su za provale na Balkansko poluostrvo Južni Sloveni često znali i veoma okrutno postupiti nabijajući protivnike na kolje i bacajući ih u vatru, a znali su, kako pripovijeda Prokopije, i svojim dušmanima „odirati remenje s leđa“. U roblje povlačili bi sve odrasle ljude koje bi sreli, grabeći imovinu njihovu. Ali Vizantince je najviše plašila lukavost njihova, pa stoga preporučuje car Maurikije zimsku vojnu protiv njih, kad su rijeke i močvare smrznute, a ogoljeno drveće ne može da ih krije, pa i sam snijeg odaje stope bjegunaca. Stari su Južni Sloveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su mislili, da imaju ljudsku priliku i ljudske osobine, samo mnogo savršenije od ljudi. U glavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila, ali nažalost znamo vrlo malo pouzdana o njoj.63 Najvažnije i najpouzdanije je ono, što kaže Prokopije: „Vjeruju samo u jednoga boga, tvorca strijela, gospodara svega, a žrtvuju mu goveda i svakojake žrtve; o udesu (siμxpμévŋ) ne znaju ništa, niti dopuštaju da ima moć kakovu nad ljudima, nego kadgod im zaprijeti pogibao smrti, bilo da obole ili polaze u boj, zavjetuju se, ako izmaknu, da će odmah žrtvovati bogu žrtvu za život, pa kad izmaknu žrtvuju, što su obrekli i drže, da su tom žrtvom kupili svoj spas. Poštivaju mimo to i rijeke i nimfe (vóupas vile) i druga neka božanstva (özμóvia), pa i njima svima prinose žrtve i kod tih žrtava vračaju (μxvteiaç molodvtai).“ Iz tih se riječi vidi, da se staro vjerovanje Južnih Slovena a suštini podudaralo s onim ostalih Indoevropljana, dakle da im postanak

=

63 Pitanje o starom vjerovanju Južnih Slovena ide u red najtežih i najslabije ispitanih. Nema sumnje da su one nekolike izreke Prokopijeve veoma dragocjene, no tako isto nema sumnje, da njima nije ni iz daleka iscrpano staro vjerovanje Južnih Slovena. Na osnovu narodnih pjesama, priča i govora napisao je opsežnu monografiju Nodilo, Religija Srba i Hrvata (Rad Jugosl. Akad., vol. 77, 79, 81, 84, 85, 89, 91, 94, 99, 101), ali su joj rezultati, pored nekih pouzdanih i prihvatljivih, ponajviše ipak nesigurni. U novije vrijeme pošao je dobrim putem profesor beogradskoga universiteta Čajkanović u već pomenutom djelu (gl. gore str. 193 bilj. 46). Bez vrijednosti je Gržetić, O vjeri starih Slovjena. Dio I. Zagreb 1900. Up. još Maretić, Studije iz pučkoga vjerovanja i pričanja u Hrvata i Srba (Rad, vol. 60 i 61). Pouzdane rezultate o starijoj vjeri Indoevropljana, u kojoj se mogu bez sumnje tražiti i elementi slovenskoga drevnoga vjerovanja, donosi Ed. Meyer, Gesch. des Altertums, vol. I., 2., 866-874.

seže natrag u pradavno doba indoevropske zajednice. Pored omanjih božanstva, zacijelo zaštitnika plemenskih ili čak porodičnih, Južni Sloveni poznavali su vrhovno kozmičko božanstvo, koje se javlja ljudstvu u svijetlom nebeskom svodu i na njemu stoluje. To je svijetli Bog, nesigurna imena (možda Perun), koji vlada svijetom i pobjeđuje svoje tamne dušmane u oluji munjom, a tvorac je svega živa, i manjih božanstava i čovjeka. Od ovih manjih božanstava ističe se Sunce (možda Dajbog), koje bješe izvor svakomu dobru na zemlji te sve obasipaše blagotvornom svjetlošću svojih životnih i toplih zraka. Niže od bogova bila su rječna i druga božanstva, od kojih se sačuvaše u uspomeni čovjeku dušmanski zmajevi i vile. Svima se ovim božanstvima Južni Sloveni obraćahu molitvom i prinošahu im žrtve, obično volove, ovce i razne plodove. Pri žrtvovanju pazilo se na različite znakove, po kojima bi „vješti“ ljudi (otale vještac i vještica) proricali budućnost.65 Žrtvu vršio je zacijelo domaćin, odnosno plemenski župan, jer hramova, idola i svećeničke kaste kao da nije bilo. Prema Prokopijevim riječima Južni Sloveni tobože nijesu znali za sudbinu, usud, ali ipak imamo sigurnih tragova, da su vjerovali, kako neka božanstva vladaju čovjekom; to su suđenice ili rođenice. Duša (навы) je čovječja besmrtna, a nastavlja po tjelesnoj smrti pokojnikovoj u raju (paš) onaki život, u kakvom se čovjek nalazio, kad je promijenio svijetom. Zbog toga su se Južni Sloveni u nesrećnom boju dragovoljno ubijali, samo da ne bi pali u ropstvo, nego umrli kao slobodni ljudi. Još se mislilo, da se poneki čovjek može poslije smrti pretvoriti u vuka, povukodlačiti, pa u toj prilici lutati po svijetu i da je taki vukodlak obdaren nadčovječnom moći i snagom; on goni i vodi oblake, a kad sunce ili mjesec pomrače, to ga vukodlaci žderu. Sahranjivanje bilo je dvojako, ili spaljivanje ili pokapanje u zemlju. S pokojnikon ostavljalo se, što mu je u životu bilo najmilije, a nad grobom podigla bi se mogila (gomila), na kojoj se davahu junačke igre i daća zvana „strava“.

Različite mijene u životu starih Južnih Slovena pratila je pjesma, vjerna slika cijeloga narodnoga života, a napose vjerskoga, jer se jamačno pjevalo uz obrede i običaje. Zacijelo je već u to drevno doba bilo među njima i obilje kako ženskih (lirskih), tako i junačkih (epskih) pjesama u slavu bogova i pojedinih junačkih pradjedova, a pratili su ih i glasovi tambura i gusala. Jedan nam vizantijski pisac izrijekom priča, kako je godine 592.

=

=

64 Općeslovensko bog u vezi je sa staroindijskim bhágas onaj koji daje, gospodar is novoperzijskim bag = bog (u Avesti baga gospodar, bog). Berneker (I., 67) domeće: „Das Zusammentreffen der slav. und der arischen Wörter in der spezialisierten Bedeutung Gott lässt vermuten, dass die Slaven das Wort von den iranischen Scythen übernommen haben“.

65 Jedva može da bude sumnje, da Južni Sloveni nijesu poznavali pisma, no ako su i imali kake znakove slične pismu (чрьте i p₺зe), služili su im samo za vračanje i gatanje.

car Mauricije na vojni u Trakiji uhvatio tri Slovena i ne našavši u njih oružja već tambure (xápa), gotovo se začudi. Ali mu Sloveni rekoše: „Mi smo Sloveni i stanujemo uz žalo zapadnoga mora; mi udaramo u tambure, jer nijesmo vikli oružju, a u našoj domovini nema željeza. Zato živimo mirno i tiho i ne znamo za bojne trube." Na razvijeno pjesničko shvaćanje upućuju nas i mnogobrojna drevna narodna imena, muška i ženska, naročito ona, što podsjećaju na bojnu slavu i rodbinsku ljubav.66

66 Tako: Berislav, Berivoj, Bogdan, Borislav, Borivoj, Branimir, Bratoljub, Bratonjeg, Budimir, Čedomil, Čudomir, Dobroslav, Domagoj, Dragomuž, Držislav, Godeslav, Gojslav, Gojmir, Inoslav, Kresimir, Ljudevit, Milislav, Miroslav, Mislav, Mutimir, Pribidrug, Pribigoj, Prvonjeg, Radivoj, Slavogost, Ratimir, Slavoljub, Svetoslav, Tjehomil, Tješimir, Tomislav, Trpimir, Sebedrag, Višeslav, Vladislav, Vratislav, Zdeslav, Zvonidrag, Zvonimir, Želibor, Želidrag, Želislava, Žitomir. O značenju narodnih imena hrvatskih i srpskih gl. Maretić, O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba (Rad, vol. 81 i 82).

II.

Doseljenje Južnih Slovena u Panoniju i Dalmaciju.'

(VI. i VII. vijek.)

Prve slovenske političke organizacije.

k Dunavu (od II. do V. vijeka). — Južni Sloveni pod vlašću Huna (V. vijek). Prve provale Južnih Slovena preko Dunava (u prvoj polovici VI. vijeka). Avari i Avari dolaze u Podunavlje (568.); njihovo državno uređenje. Južni Sloveni provaljuju u vizantijsko carstvo; podsada i pad Sirmija (579. do 582.). Avarsko-slovenske provale za cara Maurikija (582.-602.). Dalmacija uoči pada rimske vlasti. — Carevi Foka (602.-610.) i Heraklije (610-641.); pad rimske vlasti u Dalmaciji (o. 614.). Podsada Carigrada (626.) i slom avarske sile.

Ne samo zbog nestašice većih samostalnih političkih organizacija za čitavo ranije vrijeme, nego i zbog neposrednog susjedstva s ratničkim i

1 Izvori. Vizantijski pisci: Prokopije (up. gore str. 154 bilj. 1); Agatija (Αγαθίας † poslije 582.), Περὶ τῆς Ἰουστινιανοῦ βασιλείας (edit. Dindorf, Historici Graeci minores, vol. II. Leipzig 1871, 132–332); Menander (Mévavopos Пpotixτwp † poslije 602.), Fragmenta (edit. Dindorf o. c. vol. II., 1–131); Teofilakt Simokates (sopólantos Epoxáns † poslije 640.), 'Totopia: (edit. de Boor. Leipzig 1887); Teofan (Osopávn ópokornýs + 818.), Xpovoypapia (edit. de Boor. Leipzig 1883); Konstantin Porfirogenit (up. gore str. 18-19). Zapadni pisci: Jordan (up. gore str. 177 bilj. 1); Pavao đakon († potkraj VIII. vijeka), Historia Langobardorum (edit. Waitz „in usum scholarum". Hannover 1878); pisma pape Grgura I. (590.-6041.) u Mon. Germ. hist. Epistolae, vol. I., II. (edit. Ewald et Hartmann). Berlin 1887-1899); Toma arhiđakon (gl. gore str. 20).

Literatura. Šafařík, Slovanské starožitnosti, vol. I., II. Prag 1862-18632; Zeuss, Die Deutschen und die Nachbarstämme. München 1837; Дриновь, заселенiе балканскаго полуострова Славянами. Mоskνа 1873; Müllenhoff, Deutsche Altertumskunde, vol. II. Berlin 1906 (str. 376-394: Pniower, Die Slaven vor 527); Rössler, Über den Zeitpunkt der slavischen Ansiedlung an der untern Donau. Beč 1873 (Sitzungsberichte Bečke Akad. vol. 73); Погодинъ, Изъ исторіи Славянскихъ передвиженій. Petrograd 1901; Niederle, Slov. star., vol. II. 1., 2. Původ a počátky Slovanů Jižních. Prag 1906-1910 (ekscerpt iz toga donosi Gruber, Smještenje Hrvata u novoj postojbini poslije seobe (Kolo „Mat. Hrv.“, vol. V. Zagreb 1903, 3–54); Peisker, The expansion of the Slavs (The Cambridge medieval history, vol. II. Cambridge 1913, 418-458); Jireček, Geschichte der Bulgaren. Prag 1876 i Geschichte der Serben, vol. I. Gotha 1911; Kos, Iz zgodovine Jugoslovanov v šestem stoletju (Izvestja muzejskega društva

dobro organizovanim narodima na zapadu, istoku i jugu, Južni se Sloveni s pravim svojim imenom javljaju dockan u historijskim spomenicima. Njih upravo uvlače u svijet drugi narodi, napose germanski Goti i turanski Avari. Kako veze i odnosi s njima nijesu vazda bili prijateljski, to su se Južni Sloveni stali jedan uz drugoga pribijati i prikupljati: mjesto malih plemenskih jedinica ističu se malo po malo veća plemena, ojačana u borbama, a neka od njih obuhvataju po više župa s velikim županom ili s knezom na čelu po germanskom ugledu,2 uz kojega se izrijekom spominje i savjet odličnika, to jest županâ, koji su predstavljali pojedine prvobitne dijelove, od kojih bijahu sastavljene ove nove slovenske političke organizacije. Može se stoga kazati, da su ovake plemenske kneževine, kao najviši stepen prvobitne slovenske državne organizacije, u stvari bile neke ruke „savezi državâ“, a to znači, da se politički život slovenski započeo na federativnom principu. Tada se Južni Sloveni bolje izvježbaše u ratnoj vještini primivši od Germana savršenije oružje3 i stvarajući vojske,* a kroz to se kneževska vlast, kao vojvode, sve to više ustaljivala, jer je seljenje i pomicanje na jug vazda bilo skopčano s borbama. Ali i o tom jedva može da bude sumnje, da je seljenje u prvom redu bilo posljedica krvavih domaćih svađa između pojedinih plemena. U takim su zgodama knezovi jamačno sazivali najodličnije župane u skup i tek u sporazumu s njima pošlo bi se u pljačku, ponajviše za blagom (stokom). Razumije se, da je već i onda vrijedilo u glavnom pravilo, da se ide u boj u tuđu zemlju, no vidjet ćemo, kako su Južni Sloveni, ili pojedince ili u omanjim skupinama, prelazili u službu i k neprijatelju, napose u vizantijsko carstvo. Jer o dužnosti spram domovine ne može uopće u to vrijeme još da bude govora; onda se ratovalo, gdje se mislilo naći lične koristi, a protiv koga ili za koga, bješe svejedno. To je prirodna posljedica seljenja; šta više, kad bi neprijatelj navalio jačom silom, Južni se Sloveni povukoše u šume i bare, ili sasvim ostaviše svoje kolibe, pa se nastaniše u drugom kojem kraju. Stoga je domovina tada bilo pleme, a ne zemlja. Pored toga od za Kranjsko, vol. VIII. Ljubljana 1898); Ковачевић - Јовановић, Историја српскога народа, vol. I. Beograd 1893; Станојевић, Византија и Срби, vol. I. i II. Novi Sad 1903-1906; Успенскій, Исторія византійской имперіи, vol. I. Petrograd 1914; Кулаковскій, Исторія Византіи, vol. I. (395-518). Kijev 19133; vol. II. (518-602). Kijev 1912; vol. III. (602—717). Kijev 1915; Кадлец, Првобитно словенско право. Beograd 1924. Pojedine izvore i radnje navest ću gdje treba.

2 Od kuning (sada njem. könig); najprije кьненгь, опdа кьнмгь, poslije K¶нAзь pa današnje knez.

3 Тако: бръна

=

oklop (brynja, brunja Brünne); мычь, mečь (got. mēkeis čit. mekis); плъкъ puk, vojska (folk); стрыла (strāla, * strēla); шльмь (* helmь, šelmú, helm); Bитзь (vitęgь, up. Vithungi); xoрâгú = zastava, horuga (*hrungo, hrunga); тржба (trumba), dok je općeslovenskо штить praslovenska riječ. Up. Miklosich EW s. v.; Berneker EW s. v.; Florschütz o. c. 14; Peisker, Beziehungen 71–72. Vojska, vojna, vojnik, vojvoda, vojevati, sve su to općeslovenske prariječi (up. staroindijsko srodno vaina plijen i borba). Miklosich EW 394.

=