ta je hrvatska redakcija „Ljetopisa popa Dukljanina“ bila glavni izvor historijskoga znanja Hrvatâ, a naročito dalmatinskih.

84

Mnogo je važniji pisac od anonimnoga barskoga svećenika arhiđakon splitske crkve Toma (*1201., † 1268.). On je napisao malo pred smrt pod natpisom Historia Salonitana povijest svoje crkve od rimskih vremena, začinivši je obilno opće političkim i svojim ličnim doživljajima, ali je kod toga spram Hrvata često nazloban, tendenciozan i pristran. Toma naime bješe u Splitu vođ „latinske“ (talijanaške) stranke, a ta je mrzila, gotovo prezirala, sve što je bilo „slovensko" (to jest hrvatsko), a naročito slovenski crkveni jezik, nazivajući ga „heretičkim“, tobože „gotskim“ (t. j. arijanskim), i hrvatsko plemstvo, ove tobožnje „sluge ugarskoga kralja“, voleći udaljenu mletačku pa i ugarsku gospodu. Uza sve ove mane, Toma je ipak najodličniji i najvažniji dalmatinski srednjevjekovni pisac, a naročitu važnost ima u njegovu djelu ono, što govori o vremenu splitskoga nadbiskupa Lovre u doba hrvatskih kraljeva Petra Kresimira IV. (1058.—1074.), Slavca (1074.-1075.) i Dmitra Zvonimira (1076.--1089.), i ono o tatarskoj najezdi za vladanja kralja Bele IV. (1242.).

Poslije arhiđakona Tome javlja nam se u Splitu tek oko sredine XIV. vijeka ljetopisac Miha, sin Madijev, od romanskoga plemena Barbazanâ (* o. 1284., † poslije 1358.), čije nam se djelo s natpisom De gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum sačuvalo samo od česti, to jest dio drugoga dijela („pars secundae partis“), a sadrži čas opširnije čas kraće bilješke ne samo o hrvatskim, već i o nekim svjetskim događajima između godine 1290. i 1330.85 I Miha mrzi Hrvate, naročito knezove Bribirske, i to banove Pavla i sina mu Mladena, pa cetinske Nelipiće od plemena Svačićeva, no ipak u glavnom kaže istinu. Mnogo bujnije razvila se historiografija u Zadru, ali nam se sačuvala samo historija podsade grada 1345. i 1346. (Obsidionis Jadrensis libri duo) od inače nepoznata pisca, bezuvjetno Zadranina,86 i ljetopis patricija Pavla Pavlovića (Pauli de Paulo Memoriale) od 1371. do 1408.87 Oba su djela veoma važni izvori,

84 Tekst izdao Rački, Thomas arcidiaconus, Historia Salonitana. Zagreb 1894. vol. XXVI. zbirke MHSM. O Tomi kao piscu gl. Rački, Ocjena, u Književniku I. (1864.), 358-388 i Šegvić, Tomaso arcidiacono. Il suo tempo e la sua opera. Split 1914. (Prilog Bulićevom „Bullettino" za god. 1914.).

85 Tekst je prvi izdao Lucius, De regno (edit. Amsterdam 1666.) pag. 371-380, onda Schwandtner, Scriptores rer. Hung. vol. III. Beč 1748, 636–653., ali najbolje Brunelli u programu gimnazije u Zadru škol. god. 1877-1878., pag. 3-61. O Mihi Madijevu kao piscu up. Šišić, Miha Madijev de Barbazanis (Rad Jugosl. Akad. knj. 153.). Zagreb 1903.

86 Prvi puta objelodanjena od Lucija o. c. pag. 387-422., a onda od Schwandtnera o. c. vol. III., 665-723. O spisu up. Rački, Ocjena u „Književniku“ I (1865.) str. 557-562. i Baumgarten, Forrástanulmányok Nagy Lajos és Velencze viszonya történetéhez (Századok 1902, 1-20, 112-130).

87 Prvi puta štampan kod Lucija o. c. 423-438, onda kod Schwandtnera o. c. vol. III 723--754. Kritično izdanje s hronološkoga gledišta i s nužnim tumačenjem

naročito ima u ljetopisu Pavlovićevu mnoštvo dragocjenih vijesti ne samo za lokalne zadarske, nego i za hrvatske političke događaje od 1382. do 1408., dakle iz doba hrvatskoga ustanka protiv kraljice Marije i muža joj Žigmunda Luksenburgovca. Vijesti ovih domaćih pisaca XIII. i XIV. vijeka dopunjuje u prvom redu mletački najodličniji srednjevjekovni ljetopisac dužd Andrija Dandolo († 1354.), koji u svome djelu Chronicon Venetum donosi osobito važnih podataka o hrvatsko-mletačkim odnosima od godine 1009. do 1280., redovno na osnovu pouzdanih izvora mletačkoga arhiva.88 Nastavljač njegov je Rafain de Caresino († 1390.) dopunivši Dandolovo djelo do 1388. (Continuatio chronicorum Andreae Danduli).89

U Ugarskoj sastavio je u drugoj polovici XV. vijeka važnu kroniku protonotar Ivan Thuróczy od Szentmihálya (* o. 1435., † o. 1490.) s natpisom Chronica Hungarorum, a možemo da je podijelimo na dva nejednaka dijela. Prvi dio obuhvata njegovo pričanje sve do smrti Karla II. Dračkoga († 1386.); ovdje je Thuróczy prepisao „Bečku ilustrovanu kroniku" (Chronicon pictum Vindobonense, tako prozvana po sto četrdeset i dvjema sitnim slikama u rukopisu bivše bečke dvorske biblioteke), sastavljenu oko 1358.,90 onda životopis Ludovika I. Anžuvinca (1342.—1382.), što ga je napisao tajnik njegov Ivan Apród Tótšoljmoški, arhiđakon kükülleški (Chronicon de Ludovico rege), a najposlije donio je u prozi ono, što je Mlečanin Lorenzo de Monaci (Laurentius de Monachis + 1429) ispripovjedio u pjesmi Carmen de casu illustrium reginarum et de lugubri exitu Caroli Parvi u stihovima iz ugarsko-hrvatske historije od

91

izdao Šišić u „Vjesniku kr. zem. arkiva“ god. VI. (1904.) pg. 1–59. Ljetopis Pavla Pavlovića nastavili su njegov nećak Mavro do 1430., onda Šime Kožičić Begna do 1550., Šime Ljubavac do 1660., Lovro Fondra do 1690., Ivan Tanzlinger i D. Bonaldi do 1702., Ivan Marija i Albert Canova do 1730., Šime Custera do 1746. i Matija Maslavčić do 1795., ali se svi ovi nastavci nažalost izgubiše, tako da su nam samo po imenima autora poznati (gl. Brunelli, Storia della città di Zara, vol. I. Venecija 1913., str. 13-19).

88

Jedino izdanje još i danas Muratori, Scriptores rerum Italicarum, vol. XII., Milano 1728 i to po t. zv. ambrozijanskom rukopisu u Milanu i dvama estenske biblioteke u Modeni, koji su puni pogrešaka, dok je Dandolov autograf, što se čuva u biblioteci Sv. Marka u Veneciji, još neizdan. Ja sam međutim sva mjesta što se tiču historije Hrvata i Srba iz toga autografa prepisao i tim se korektnim tekstom i služim u ovom djelu. O Dandolu gl. Simonsfeld, Andreas Dandolo und seine Geschichtswerke. München 1876.; Lenel, Die Entstehung der Vorherrschaft Venedigs an der Adria. Strassburg 1897, 85-103.

89 Izdan kod Muratorija 1. c.

9 Sastavio ju je neki redovnik Marko (otale i Marci Chronicon). Izdao je Florijan Mátyás, Historiae Hungaricae fontes domestici, vol. II. Leipzig 1883., 100–245. Za najstariju historiografiju u Ugarskoj up. odlični članak, što ga je napisao profesor budimpeštanskoga universiteta Hóman, A magyar történetirás első korszaka (Minerva, vol. II. Bp. 1923, 11-40).

91 Izdana samo u Thuróczyja. Gl. o piscu Pór, János Kuküllei föesperes, Nagy Lajos király történetirója (1349–1397). U časopisu Századok 1893, 1-15, 97–106.

1382. do 1386.92 Poslije ovoga nesamostalnoga prvoga dijela slijedi mnogo važniji samostalni rad Thuróczyjev, to jest ugarski ljetopis od 1386. do 1464., sastavljen ne samo po pripovijedanju suvremenika, naročito palatiną Mihajla Országha, i po autopsiji, jer je Thuróczy bio kroz neko vrijeme i član kraljevske dvorske kancelarije, nego i na osnovu pisanih izvora, ne rijetko kraljevskih isprava, do kojih je lako mogao doći po svojem položaju. Thuróczyjeva Chronica Hungarorum štampana je prvi put još za njegova života potkraj vladanja Matijaša I. Korvina u Brnu 1488., a to je veoma važno za prosuđivanje vjerodostojnosti njegovih podataka od 1440. dalje.98

Ubrzo poslije Thuróczyja bavio se ugarskom historijom na želju kralja Matijaša I. Korvina rođeni Talijan Antun Bonfin (* o. 1434., † 1503.) iz Askolija (kod Ankone), profesor retorike u Rekanatiju i u Rimu. On je na poziv kralja Matijaša došao na ugarski dvor još 1456., odnosno 1489., no svoje djelo Rerum Hungaricarum decades libris XLV comprehensae, svršio je tek 1495., dakle po smrti kraljevoj a za vladanja Vladislava II. To je djelo u glavnom kompilacija, napisana svježom humanističkom latinštinom, a podjedno je i panegirik familije Hunyadijevaca i Vladislava II. Jagelovića. Kao pouzdan historijski izvor može da nam služi (uz izvjesni oprez) samo za drugu polovicu vladanja Matijaša I., od 1464. do 1490. i za prve godine Vladislava II. od 1490. do 1495.9+ Mnogo je važnije djelo učenoga Dubrovčana Ludovika Tuberona (zapravo Alojzije de Cerva ili Crijević, * 1459., † 1527.) s natpisom Commentarii de temporibus suis. Tubero učio je u Parizu, a onda je ušao u red benediktovski i prijateljevao s kaločkim nadbiskupom Grgurom Frankapanom. Njegovo djelo ne obrađuje samo ugarsku i hrvatsku historiju od 1490. do 1522., već se ono obazire i na ostale poglavite evropske događaje, a odlikuje se klasičnom latinštinom i velikom objektivnošću kao i istinoljubljem.95

92 Pravi tekst Lorenzov izdan je u drugom njegovom djelu Chronicon Venetorum seu historia Veneta ab origine urbis usque ad a. 1354. Ed. Cornelius. Venecija 1758. 93 Osim već pomenutoga vrlo rijetkoga izdanja, Thuróczyjeva kronika najpristupačnije izdana je kod Schwandtnera o. c. vol. I., 39-291. O Thuróczyju gl. Kaszák, Thuróczy János élete és krónikája. Bdpst. 1906. Da su Thurócza izvješćivala i neka hrvatska gospoda, kaže on sam: „Quid autem comes Ciliae Vlricus, reginae avunculus, diebus in eisdem, in illius vindictam operatus sit, senes regni Sclauoniae memorant usque modo“ (1. c. pg. 246).

94 Bonfinovo djelo izdano je više puta; prvi puta u Baselu 1549. (rđavo izdanje), onda 1568. (u Baselu od Zsámbokyja, najbolje), 1581. (u Frankfurtu), 1606. (u Hanau-u), 1690. (u Kölnu), 1744. (u Požunu), 1744. (u Beču) i 1771. (u Leipzigu). O Bonfinu gl. Kemény, Bonfini Antal. (Uj magyar muzeum 1854, 246-270); Zsilinszky, Bonfinius Antal történetíró jellemzése (Századok 1877, 510-527); Helmár, Bonfiniusnak mint történetírónak jellemzése és müve kútfőinek kimutatása s birálati méltatása. Bdpst. 1876; Beigel, Adalék Bonfinius élete történetéhez (Századok 1902, 88-91).

95 Izdano prvi i drugi put u Frankfurtu 1603. i 1627., a onda kod Schwandtnera o. c. II., 107–387. O Tuberonu gl. Vajda, Tubero Lajos mint történetíro. Bdpst. 1909; Szőke, Ludovicus Cervarius Tubero emlékiratainak müvelődéstörténeti adatai. Bdpst. 1912.

U Hrvatskoj uzela se historiografija dosta kasno razvijati. Ostavivši na stranu neke kraće ljetopise, prvi važniji pisac jeste fra Ivan Tomašić († poslije 1562.) sastavivši do svojih dana Chronicon breve regni Croatiae, i to na osnovu pisanih izvora i tradicije. Uz neke manje vrijedne bilješke ima u njega i veoma dobrih samostalnih podataka, naročito za drugu polovicu XV. vijeka i za XVI. (do 1562.).96 Osobito je dragocjen opis podsade Sigeta godine 1566., što ga je napisao hrvatskim jezikom a čakavskim dijalektom neki očevidac, jamačno tajnik Nikole Zrinskoga Franjo Črnko; to je prvi opsežniji historijski spis napisan na hrvatskom jeziku, a odlikuje se živahnošću i historijskom vjernošću.97 Nešto docnije sastavio je zagrebački kanonik, potom župnik varaždinski, Antun Vramec (* 1538., † 1587.) prvo hrvatsko a kajkavskim dijalektom štampano historijsko djelo Kronika, koja ima nekih dobrih podataka za XVI. vijek.98 Kao historik sve je starije ugarske i hrvatske pisce natkrilio Nikola Istvánffy (rođen 8. decembra 1538. u Kisasszonfalvi kod Pečuha, a umr'o 1. aprila 1615. u Vinici u hrvatskom Zagorju), ugarski propalatin i slavonski velikaš, a po tom i član hrvatskoga sabora. Njegovo djelo Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV obuhvata vrijeme od 1490. do 1606. i odlikuje se biranom latinštinom i velikim poznavanjem događaja o kojima govori, a naročito od druge polovice XVI. vijeka dalje. Bez sumnje ono je jedan od najdragocjenijih izvora ugarske i hrvatske historije."

99

Ovo su glavni pisci o hrvatskoj prošlosti do kraja XVI. vijeka. Pisci XVII. i XVIII. stoljeća treba da budu obrađeni u odjelitom članku, jer je rad njihov više književna značaja negoli historijsko-izvornoga.

96 Originalni rukopis nalazi se u arhivu Jugoslavenske Akademije. Izdao ga Kukuljević u Arkivu knj. IX., str. 3—34. Gl. o Tomašiću: Šišić, O smrti kralja Zvonimira 1. c. " Izdao ga Ivšić, Podsjedanje i osvojenje Sigeta u glagolskom prijepisu hrvatskoga opisa iz god. 1566. ili 1567. (Starine XXXVI, Zagreb 1918, 390-429.). Prvi put objelodanio ga Kidrič, Oblega Sigeta v sodobnem hrvaškem opisu. Maribor 1912. (U Časopisu za zgodovino in narodopisje. Let. VIII.). Isti je opis dosada bio poznat samo u latinskom prijevodu Samuila Budine (kod Schwandtnera o. c. I., 723–741) i u njemačkom (posljednji puta Stier, Zrinyi und die Zriniade. Bdpst. 1876., str. 3-39). I latinski i njemački prijevod učinjeni su još 1568.

98

Štampana prvi put u Ljubljani 1578. s punim natpisom: „Kronika vezda znovich zpravliena kratka szlouenzkim iezikom po D. Antolu pope Vramcze kanouniku zagrebechkom". Ponovno izdana s instruktivnim uvodom od Klaića u Monumenta spect. hist. Slav. merid. Scriptores vol. V. (Zagreb 1908.).

99 Istvánffyjevo djelo izdano je više puta: u Kölnu 1622., 1665., 1685. i 1724., a 1758. u Beču. O njemu gl. Holub, Istvánffy Miklós historiája. Szekszárd 1909.

Historiografija hrvatska u pravom smislu te riječi začinje se tek u drugoj polovici XVII. vijeka, kad je zagrebački kanonik Juraj barun Rattkay od Velikoga Tabora (* o. 1612., † 1. sept. 1666.) izdao u Beču 1652. prvu sustavno napisanu hrvatsku historiju s natpisom Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae. To je djelo za čitavo starije doba osnovano na veoma nepouzdanim izvorima, a danas ima vrijednosti samo za piščevo doba, dakle za prvu polovicu XVII. vijeka. Pored sve nekritičnosti, ipak je značajno stoga, što je Rattkay prožet hrvatskim duhom svoga vremena razlikujući strogo Hrvatsku od Ugarske. 10 Mnogo je bolje djelo, što ga je napisao Trogiranin Ivan Lucius (Lucio, Lučić [?], rođen u septembru 1604., umr'o u Rimu 11. januara 1679.), a štampom izdao u Amsterdamu 1666. s natpisom De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex. Lucijevo djelo ide od najstarijih dana do 1420., to jest do onoga vremena, kad je čitava Dalmacija trajno prešla u mletačke ruke. Lucius je pravo reći utemeljitelj (otac) hrvatske kritične historiografije; šta više, naša nauka još i danas počiva ponajviše na njegovim oštroumnim rezultatima, a naročito za čitavu hrvatsku historiju do početka XIII. vijeka, naime do nastupa Andrije II. (1205.), s razloga, što je Lucius u svom djelu sabrao sve isprave i suvremene pisce do kojih je mogao doći, dakle do izvora prve ruke, pa se isključivo njima služio. Time nam je i spasao mnogo izvorâ, kojima danas nema više traga. Djelo Lucijevo međutim više odiše duhom mletačkim negoli hrvatskim.102

Dalji historik Pavao Ritter-Vitezović (* 7. jan. 1652. u Senju, 20. januara 1713. u Beču) nije doduše napisao sustavne historije, kao Rattkay ili Lucius, ali se odlikuje nekim važnim monografijama, kao što su Kronika aliti spomen vsega svieta vikov (Zagreb 1696), zapravo nastavak Vramčeve „Kronike“ do kraja XVII. vijeka, a onda Plorantis Croatiae saecula duo carmine descripta (Zagreb 1703), ljetopis hrvatski XVI. i XVII. vijeka u heksametrima, no s mnogo veoma dobrih i pouzdanih podataka. Ali najbolji, najveći i najvažniji rad Ritterov nalazi se jednako u rukopisu (ponajviše u kr. universitetskoj biblioteci u Zagrebu); to je rasprava: Offuciae Ioannis Lucii „De regno Dalmatiae et Croatiae“ refutatae ab equite Paulo Ritter. U tom spisu hoće da dokaže, kako je Lucijevo djelo tendenciozno i kako sve vrvi od protuslovlja i „opsjena“ (offuciae), kojima

100 O hrvatskoj historiografiji gl. Šišić, Priručnik 37-107.

101 O porodici Rattkay u Hrvatskoj gl. Laszowskoga članak u Prosvjeti 1895. O Jurju Rattkayu Kukuljević, Književnici u Hrvata iz prve polovine XVII. vijeka (Zagreb 1869), 176-187.

102 Up. Rački, Povjesnik Ivan Lučić Trogiranin (Rad Jugosl. Akad. knj. 49., 65102). Zagreb 1879; Brunelli, Giovanni Lucio (Rivista dalmatica Zadar, 1889, 1900, 1901).