IX. vijeka, premda se jedva može sumnjati, da je i tada bilo među njima nekake organizacije, uza sve to, što salonitanske metropole više nije bilo. U prvom redu valja nam pomišljati na otok Rab, gdje nije bilo razloga da za duže vremena nestane biskupske vlasti, a tako i na Zadar, iza čijih je zidina ubrzo mogla, zar privremeno ukinuta vlast, produžiti svoj život.42 Kad nam se ovaj drevni grad opet javlja na početku IX. vijeka, on je već bio sijelo biskupa i zastupnika carske vlasti, a to

883

Slika 136. Novac Konstantina IV. (po Wrothu). znači, da se podigao do uloge još prije, nego li je Split stekao

značaj važnijega grada, dakle najkasnije oko polovice VIII. vijeka. Kad su osnovane biskupije na Krku i Osoru nije poznato, no kao sigurno može se uzeti, da su one postojale već u VIII. vijeku.43

Međutim nekako oko onoga vremena, kad se opat Martin bavio među Slovenima, da od njih otkupljuje roblje po „čitavoj Dalmaciji“, spremali su se neki primorski Sloveni ne može se kazati, gdje su oni upravo obitavali da prebrode more i da napadnu južnoitalske Langobarde. Oni se iskrcaše 642. nedaleko od grada Siponta i uzeše po Pulji nemilo pljačkati. Na taj glas pohita beneventanski vojvoda Ajon protiv njih, no Sloveni ga uhvate i pogube zajedno s nekoliko njegovih ljudi. Tek docnije osveti

42 Up. Brunelli, Storia di Zara I., 162–163. Stari katalozi donose doduše čitav niz zadarskih biskupa od Sabiniana (598.) do Donata (802.), no oni su veoma nepouzdan izvor.

43 Klaić, Krčki knezovi Frankapani I. Zagreb 1901, 78 kaže: „Oko godine 585. spominje se u gradu Krku biskupija (in Vegla), koje se glavar poput osorskoga i pićanskoga biskupa u Istri pokoravao akvilejskomu patrijaru“. Ovo se mišljenje Klaićevo osniva na kazivanju, što ga donosi Chronicon Gradense, uz koje noviji izdavači stavljaju datum 3. novembra 579., a glasi: „Tunc Helias patriarcha [sc. Gradensis] egregius cum omni illa episcoporum multitudine ac cleri et populi collaudatione ordinavit et constituit et de novo erexit XVI episcopatus tam inter partes loci Foroiuliensium nec non et Histrie et Dalmatie regiones, videlicet Veglensem, in Apsaro, in Pathena (Pićan), quam in Venetiarum partibus" (Monticolo, Cronache Veneziane I. Rim 1890 Rački Doc. 235). No ovaj se podatak smatra falsifikatom, kao i vas spis, u kojem se nalazi, i to „skovan najbrže v začetku osmega stoletja“ (Kos, Oglejski in gradeški škofje. Izvestja muz. dr. 1896, 195-198; Kos, Gradivo I., 100). Međutim je izvan svake sumnje, da je gradeška crkva iznijela ovu tvrdnju sasvim ozbiljno na crkvenom sinodu u Mantovi 6. juna 827. (Kos, Gradivo II., 77-82). Prema tome bio je tada onaj spis već davno falsifikovan, da dade faktičnom stanju stvari pravnu potvrdu, to jest, i tada 827., i već duže vremena u VIII. vijeku, postojale su biskuplje krčka i osorska.

44

ga brat Radoald prinudivši Slovene da se vrate natrag. Tada je vizantijsko carstvo smatralo Langobarde svojim dušmanima, jer su drsko provalili u rimsku Italiju i zauzeli je, no i pape bijahu još od Alboinovih. vremena u stalnom dušmanstvu s ovim arijanskim posljednicima Ostrogota Stoga je vjerojatno, da se slovenski napadaj na Sipont zbio po nagovoru i po želji carevoj. Ako je to tako, onda bismo imali oslona pomišljati, da su već oko toga vremena, bar neki od primorskih Slovena, podržavali izvjesne veze s carstvom.

Uto se zgodiše važne promjene u Carigradu. Konstantina IV. Bradatoga naslijedi sin Justinijan II. (685.-695.), koji se odmah upusti u rat s jedne strane s Bugarima otkazavši im godišnji danak, a naskoro i s Arapima s druge, no nesrećno vojevanje i rasipnost njegova bjehu raz

Slika 137. Novci cara Justinijana II. (po Wrothu).

logom, da ga vojska svrže, a prijestolje zasjede viši časnik Leontije (695.-698.), koga već treće godine protjera drugi časnik Tiberije III. (698.-705.). Sve su te smutnje dale najzad prilike rascaru Justinijanu, da se s pomoću Bugara, obećavši im uspostavu ugovora od 679., vrati u Carigrad. Ali Justinijan II. (705.-711.) ne održa obećanja; šta više, on udari na Bugare i izazva još i Arape. Zbog toga proglasi vojska carem Filipika (711.-713.), koji dade Justinijana pogubiti. Međutim je Filipik vladao tako rđavo, da ga neki dvorski ljudi ubrzo svrgoše i ubiše, a carem postade Anastasije II. (713.-716.). Kad obnovi s Bugarima mir od 679., bi i on svrgnut, a na prijestolu ga zamijeni Teodosije III. (715.—717.). Videći maloazijski časnici, da carstvo uz ove nerede srlja u propast, a naročito bojeći se Arapa, koji su se spremali da opet navale na Carigrad, "Pavao đakon IV., 44 (ed. Waitz 170, datira c. 641) Rački, Doc. 276 (datira 642). U tom se podatku još kaže: „Quod cum Raduald nuntiatum fuisset, cito veniens, eisdem Sclavis propria illorum lingua locutus est". Radoald došao je iz furlanske kneževine u Benevent, dakle iz neposredna susjedstva slovenskog, pa je zato i lasno mogao da pozna slovenski jezik.

=

45 Jireček (Die Romanen I., 30): „Es ist wahrscheinlich, dass dieser Zug der Slaven gegen die unteritalischen Langobarden von den Byzantinern angestiftet war". Isto i Gesch der Serben I., 105.

odlučiše se, da će na prijestolje podići čovjeka dorasla teškim vremenima. To je bio Leon III. Isaurijac (717.-741.), nesamo obnovitelj carskoga

Slika 138. Novac Tiberija III. (po Wrothu).

ugleda i moći, nego prvi vizantijski car u pravom smislu ove riječi: sada je naime grčki element konačno posve prevladao u svim granama javnoga života, dok su se u državnoj upravi izgubili i posljednji tragovi učešća narodnoga, ili bar jednog dijela njegova, ispred neograničena carskog samodrštva (autokratorstva). I tako se završio posljednji dio onog važnog historijskog procesa, što je počeo još u vri

jeme, kad se stalo raspadati veliko rimsko carstvo.46

Malo poslije izbora novog cara došli su pod Carigrad Arapi i podsjedahu ga godinu dana (od augusta 717. do augusta 718.), no najposlije ostave grad poraženi. Ovim krupnim događajem u historiji čovječanstva car je Leon spasao kršćanstvo i njegovu kulturu odbivši arapsku najezdu na evropski Istok. Razmjerno mirne godine daljeg vladanja njegova omogućiše mu, da je skrenuo više pažnje očajnim nutarnjim prilikama u carstvu, što ih prouzročiše dvadesetivišegodišnje građanske borbe i ratovi s neprijateljima. Od carevih reforama po svojim posljedicama najvažnija je, pored reorganizacije provincija po tematima (déμa), ona, koja je izazvala stoljetnu borbu oko svetačkih slika ili ikona (ɛixovoμxxía).47 Motivi i razlozi ove strastvene i ogorčene borbe dosta su nejasni i nepoznati,

46 O tom up. Cтаноjевим II., 57-70; Gelzer (kod Krumbachera 956–959); Успенскій Виз. І., 724-735; Кулаковскій о. с. Ш., 246-335; Златарски о. c. I., 151-192.

47 Literatura o borbi oko ikonâ veoma je opsežna. Najvažnije novije radnje jesu: Hergenrother, Photius, Patriarch von Constantinopel, vol. I. Regensburg 1867 (poglavito po njemu Marković, Cezarizam i bizantinstvo u povijesti istočnoga raskola, vol. I. Zagreb 1891); Hefele, Conciliengeschichte, vol. III.2, Freiburg 1877; Paparrigopoulo, Histoire de la civilisation hellénique. Paris 1878; ТерновскIй, Грековосточная церковъ въ періодъ Вселенскихъ соборовъ. Kijev 1883; Dalmen, Das Pontifikat Gregors II. Düsseldorf 1888; Schwarzlose, Der Bilderstreit. Gotha 1890; Преображенскій, Борьба за иконопочитаніе въ Византійской имперіи. Moskva 1890; Schenk, Kaiser Leons Walten im Innern (Byzant. Zeitschrift V., 1896, 290-295); Marin, Les moines de Constantinople (330-898). Paris 1897; Лебедевь, Вселенскiе соборы VI., VII. и VIII. вьковь. Рetrograd 1900; Hartmann, Geschichte Italiens in Mittelalter, vol. II., 2, Gotha 1903; Bréhier, La querelle des images (VIII.—IX. siècles). Paris 1904; Андреевъ, Германъ и Тарасій, патриархи константинопольскіе. Sergijev Posad 1907; Поповић-Стојков, Опћа црквена историја, vol. I. (do 1054). Srem. Karlovci 1912; Cтаноjевиh o. c. II., 73-75.

no izvan svake je sumnje to, da su cara vodili ne toliko vjerski razlozi koliko politički: kao što je uklonio svaku municipalnu nezavisnost, tako htjede Leon III. i crkvi da bude glava i neograničeni gospodar, dakle otprilike ono, što je tada bio arapski kalif. Godine 726. izišao je prvi carev edikt, no njime još nije bilo zabranjeno poštovanje ikona, nego samo obožavanje i naređeno je, da se objese po crkvama više, kako ih narod ne bi mogao ustima do

Slika 139. Novac Leona III. (po Worthu).

hvatiti. Već taj edikt izazva ne samo u Carigradu, nego i po provincijama, napose evropskim, pravu uzbunu, što cara ipak nije smelo. Šta više, 730. izda on drugi edikt i zabrani uopće svako poštovanje ikona; pored toga još naredi, da se one uništavaju. Sada nasta pod vodstvom kaluđera pokret u carstvu, a u italskom ekzarhatu, gdje su i papa Grgur II. i narod, naročito Rimljani i Ravenjani ogorčeni još i na careve porezne reforme išli za tim, da se potpuno oslobode carske vlasti, plane buna. Već poslije prvog edikta pozva car Leon papu na poslušnost zaprijetivši mu, da će ga svrgnuti, jer on da je „car i vrhovni svećenik“ (ẞxacλeds xxì íepeóc sipt). Ali Grgur II. izjavi se na rimskom sinodu protiv careva cdikta ogradivši se protiv toga, da se svjetska vlast miješa u vjerske poslove, pa odrješito istakne rimski (katolički) princip, da su crkvena i svjetska vlast dvije odjelite vlasti. Papa pozva čak i sve kršćane, da budu na oprezu, jer „da je ustala bezbožnost“ (cavere se christianos, quod orta fuisset impietas). I odista papi se pridružiše čete u Pentapolu i Veneciji uklonivši carske generale i sam egzarh Pavao poginuo je u Raveni no najzad ipak uspije uz pomoć Langobarda novom egzarhu Eutihiju, da opet pokori carski dio Italije. Uto umre Grgur II. (11. februara 731.), a naslijedi ga Grgur III. (731.—741.), koji hrabro nastavi borbu protiv carevih edikata ne hoteći ih provesti u opsegu svoje jurisdikcije. Zbog toga odluči se car Leon III. na osobito značajan korak: 732. oduze on papinskoj jurisdikciji Siciliju, Sardiniju, donju Italiju, Ilirik, Prevalis i jamačno (carsku) Dalmaciju, pa ih podvrže carigradskom patrijaru; pored toga još je i konfiskovao u tim stranama sva imanja (patrimonia) obiju rimskih crkva Sv. Petra i Sv. Pavla. Tim djelom carskim položen bi osnov temeljnom vizantijskom crkvenopravnom principu, naime, da se granice carigradske patrijaršije imadu pokrivati s državnim granicama, ili drugim riječima, da na vizantijskoj političkoj teritoriji nema i ne može da bude mjesta ma kojoj tuđoj cr