je pisac gledao zastrti pravu i suštu istinu; djelo je pisano s velikom spretnošću, premda rijetko kad postizava svoje svrhe. Dalje valja još istaknuti Banologia seu de banatu Croatiae cum continua banorum chronologia ab an. Ch. 641, u kojemu raspravlja u deset poglavlja o svemu, što se tiče banske časti i vlasti, i to s veoma dobrim rezultatima, koji i danas još zaslužuju našu pažnju. Međutim pojava i rad Ritterov mnogo su važniji s gledišta političkoga. Ni kod jednoga od njegovih suvremenika mi ne nalazimo kao u njega tako krepko razvijen nacionalni hrvatski osjećaj s težnjom, da provede kulturno i političko jedinstvo hrvatskoga naroda. S tim u svezi izradio je gramatiku i rječnik skrenuvši pažnju na sva tri hrvatska dijalekta i nastojeći oživotvoriti iz njih jedan svima jedinstven književni jezik i pravopis (tako on poznaje č [za cz] i ć). U političkom pak pravcu, polazeći sa stanovišta, da „ilirski“ znači koliko „slovenski“, a slovenski koliko „hrvatski“, Ritter je prvi izrekao misao ujedinjenja Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara s imenom hrvatskim, nazvavši „Crvenom Hrvatskom" Srbiju, Macedoniju, Bugarsku i Traciju (Odriziju), a „Planinskom Hrvatskom" (Croatia Alpestris) Kranjsku, Korušku i Štajersku. I grbove dao je svim tim zemljama, što prave, koji su tada bili u upotrebi, a što izmišljene, u djelcu Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et restitutio (Beč 1701), od kojih su najpoznatiji ilirski, to jest polumjesec i zvijezda, srpski, to jest krst s četiri ropske potkove (docnije preudešene u ćirilsko pismo S (C) i bugarski, to jest uspravljen lav. Uopće je radom svojim Ritter postao učiteljem i provodičem, i ako ne svojim suvremenicima, na koje je imao samo veoma slaba utjecaja, a ono hrvatskim preporoditeljima u prvoj polovici XIX. vijeka, napose Ljudevitu Gaju.103

Ritterov nastavljač, ili bolje reći baštinik, jeste zagrebački kanonik Baltazar Adam Krčelić (rođen 5. febr. 1715. u Brdovcu kod Zaprešića, umr❜o potkraj marta 1778. u Zagrebu); on nam je ostavio mnoga djela, ponajviše u rukopisu, a najvažnija su mu Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus I. Zagrabiae (1770), onda De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae 1770 i Annuae sive historia ab anno inclusive 1748 et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam (Zagreb 1901). Prvo djelo obuhvata historiju biskupije zagrebačke od utemeljenja do biskupa Nikole Stjepanića Selničkoga (od 1094. do 1602.), zapravo još i do Petra Petretića, ali je drugi dio (od 1603. do 1667.) ostao u rukopisu (u arhivu Jugoslavenske Akademije); Krčelić sam, a i njegovi suvremenici, visoko su cijenili to djelo; tako naročito i sam Farlati posluživši se njime obilno. Dakako, danas mu je značenje kud i kamo slabije; u starijim je dijelovima uopće bez vrijednosti, ali u novijim, u nizu biskupa od XVI. vijeka dalje, još uvijek ima dobrih podataka. Najbolje je svakako ono, što Krčelić pripovijeda u drugoj 103 O njemu gl. Klaić, Život i djela Pavla Rittera Vitezovića. Zagreb 1914.

(rukopisnoj) knjizi, a u prvoj (štampanoj) ono, što se odnosi na vrijeme biskupa Gašpara Stankovačkoga (1588.-1596.) i na bojeve oko Siska (1591.-1593.). Za to je djelo Krče

lić iscrpao biskupski i kaptolski arhiv. Drugo djelo, koje crta političku historiju hrvatsku do smrti Ferdinanda I. (1564.), postalo je na želju kraljice Marije Terezije, koja mu je u tu svrhu još 1748. poklonila bogatu književnu ostavštinu Ritterovu. Svršio ga je 1768., a onda se odlučio posvetiti ga kraljici, što je ona i dopustila. U posveti kaže Krčelić: „Pravedno je, da se svakomu vrati ono, što je njegovo; šta više, i nauk je to Spasiteljev, jer ugledavši novac s prilikom carevom, reče: „Dajte Bogu božije, a caru carevo". Baš zato je Krčeliću i stalo, da u svome djelu dokaže prava svete ugarske krune na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu i Srbiju, dakle da izvrši onu zadaću, koju je nekoć preuzeo Ritter, ali je nije ispunio. „Svrha je i cilj ovoga djela kaže sam Krčelić

da iznesem historijska prava naših kraljeva na Dalmaciju, Hrvatsku, Slavoniju, Srbiju i Bosnu; ocijenit ću vlast kraljevsku i sjaj (eminentiam), pa će onda izići na vidjelo, da su kraljevi, naši gospodari, u svojoj pravoj pravcatoj svojini, da su prirodni gospodari, to jest samovladari. Djelu sam dao natpis Praeliminares notitiae, jer ne pišem povijest ovih zemalja, nego samo bilješke, koje će poslužiti za podlogu onomu, koji preduzme, da napiše sistematsku historiju." Iz tih se riječi Krčelićevih vidi, da se on poglavito trudio oko toga, da dokaže pravo ugarske krune na hrvatske i srpske zemlje, a kad to pokaže, onda prepušta drugome samu historiju. Znajući ili sluteći, da to baš ne će biti svakomu čitatelju pravo, domeće: „Vidjet ćete, da li sam ja izdajica domovine i koje li sam krune podanik, pa i to, da li sam nevjernik svojih kraljeva. Držim da će moja nastojanja steći pohvalu, kad se bude vidjelo, da sam u svome djelu osvijetlio stvari domovine naše tako, kako toga ne učini još nijedan sin njezin." Ovo je djelo Krčelićevo bez ikake naučne vrijednosti, već samo važan "signum temporis", pa i to stoga, što je poslije njega u Hrvatskoj postalo više manje obična pojava, da se historija voljela pisati „pro co

rona“, to jest s izvjesnom moderno - političkom pozadinom. Najvažnije Krčelićevo djelo jesu Annuae, koje su u neku ruku memoari njegovi, napisani s težnjom, da ispričaju događaje od 1748. do 1767. „s punom vjernošću i cijelom iskrenošću“. Premda baš ne odgovaraju toj nakani, ipak su Annuae dragocjen izvor hrvatske historije XVIII. vijeka. Ostale su u rukopisu sve do početka XX. vijeka, kad ih je objelodanila Jugoslavenska Akademija u redakciji Smičiklasovoj. 104

Istodobno s Krčelićem radila su na crkvenoj historiji Hrvata i Srba tri učena talijanska isusovca: Filip Riceputi († 1742.), Daniel Farlati († 1773.) i Jakov Coleti († 1827.). Riceputi umr'o je još za vremena pripravnih radnja, tako da su pravi posao izvršili Farlati i Coleti; prvi je napisao prvih pet svezaka ovoga glomaznoga djela, dok je drugi uredio a od česti i napisao ostale četiri sveske. Djelu je natpis Illyricum sacrum (Venecija 1751.—1819.). Prve tri sveske obuhvataju historiju salonitansko-splitske nadbiskupije, četvrta historiju sufragana njenih (Makarska, Nin, Hvar, Trogir, Šibenik, Knin, Senj, Krbava [Modruš] i Bosna), peta obrađuje historiju zadarske nadbiskupije i njenih sufragana (Osor, Rab, Krk), a onda sisačku i zagrebačku biskupiju, šesta prikazuje povijest dubrovačke nadbiskupije i njenih sufragana (Trebinje, Mrkan, Ston i Korčula) i historiju crkve Risanske i Kotorske, dok sedma i osma rade o izvandalmatinskim crkvama, naime o drevnoj srijemskoj nadbiskupiji, docnije biskupiji (od 1229. dalje) i katoličkim crkvama u Albaniji, Srbiji i Bugarskoj, kao što su Duklja, Bar, Drač, Skoplje, Sofija, Marcianopol, Ohrid i Trnovo. Djelo Riceputi-Farlati-Coletijevo jedno je od najvažnijih djela cjelokupne svjetske historiografije i upravo je golema riznica za hrvatsku i srpsku povijest, ne samo crkvenu, kojoj je u prvom redu namijenjeno, nego i za političku i kulturnu. 105

Suvremenik i drug ove trojice odličnih Talijana bijaše hrvatski isusovac Josip Mikoczy (rođen u februaru 1734. u Zagrebu, gdje je i umr'o 22. marta 1800.), poslije ukinuća reda najprije gimnazijski profesor u Zagrebu, onda bibliotekar u pravoslovnoj akademiji. Proučivši temeljito sve dotada štampom objelodanjene pisce i izvore, Mikoczy se uze spremati da napiše djelo o hrvatskoj historiji za doba narodnih vladara (prije 1102.). To je djelo najvažniji plod čitave starije hrvatske historiografije, a izdano je poslije njegove smrti god. 1806. u Budimu s natpisom Otiorum Croatiae liber unus, u kojem su kritički raspravljena neka pitanja iz historije hrvatske prije 1102., dakle ono nije sistematska povijest čitavoga doba. Od tih rasprava bez sumnje zavrjeđuju najviše pažnje Mikoczyjeva istraživanja oko pitanja postanka državne zajednice s Ugarskom (od 1091. do 1102.). Još je Mikoczy napisao historiju hrvatskih banova do XV. vijeka, od koje je prvi dio, sežući do početka XIV. vijeka, štampom objelodanio 10 Gl. Smičiklas, Život B. A. Krčelića. Uvod u Annuae (Mon. Slav. merid. XXX.). 105 Up. Šišić, Priručnik 78–79.

Kukuljević u Arkivu knj. XI. (str. 1-206), dok se drugi dio De banis regni Croatiae saeculi XIV. et XV. notata varia još i danas nalazi u rukopisu u arhivu Jugoslavenske Akademije. Ovo je vrijedno djelo, koje daleko nadvisuje kritičnošću sva starija (tako Ritterovu „Banologiju“) izrađeno ne samo na osnovu štampane građe, već i na arhivalnom blagu; stoga je i danas od vrijednosti. Treba uopće istaknuti, da je Mikoczy pored Lucija prvi hrvatski pravi naučni radnik na polju naše starije historiografije. 106 Uporedo s njime zabavio se hrvatskom prošlošću ugarski Nijemac i činovnik u erdeljskoj dvorskoj kancelariji u Beču Johann Christian Engel (rođen 17. oktobra 1770. u gradiću Levoči (Lőcse) u spiškoj županiji pod Tatrom, umr'o 20. marta 1814. u Beču). Izrađujući za zbirku Allgemeine Welthistorie, koja je izlazila u njemačkom gradu Halle, opću historiju Ugarske (Geschichte des ungarischen Reiches und seiner Nebenländer, 1797 bis 1804, četiri sveske) napisao je kao drugu svesku djelo Staatskunde und Geschichte von Dalmatien, Croatien und Slavonien (Halle 1798), zanimljivo još i danas, ne samo kao hrvatska historija pisana na njemačkom jeziku, već poglavito stoga, što donosi neke izvore, naročito veoma važne statističke podatke o Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji potkraj XVIII. vijeka. Pored toga Engel je još napisao Geschichte von Serbien und Bosnien (Halle 1801), inače neznatne vrijednosti, ali uz nju još i danas dobru knjigu Geschichte des Freistaates Ragusa (Beč 1807.).107 Kud i kamo važniji je za razvitak ne samo hrvatske, nego i cjelokupne slovenske historiografije rad i djelovanje Engelova zemljaka, slavnoga Pavla Josipa Šafaříka (* 13. maja 1795. u Kobeljarovu u gemerskoj županiji, † 26. juna 1861. u Pragu). Još kao gimnazijski profesor u srpskoj gimnaziji u Novom Sadu stao je izučavati slovenske starine, dok nije konačno izdao u Pragu, gdje je docnije bio činovnik u universitetskoj biblioteci, svoje glasovito djelo Slovánske starožitnosti (Prag 1837. u dvije sveske), u kojem je prvi put po načelima moderne historijske kritike izrađena historija Južnih Slovena, dakle i Hrvata i Srba, do kraja IX. vijeka.108

Na Šafaříkov rad nadovezuje se u neku ruku i rad hrvatskih preporoditelja. Sam je Ljudevit Gaj († 1872.) ostavio u rukopisu hrvatskim jezikom napisanu (inače malo vrijednu) kroniku s natpisom Dogodovština Velike Ilirije, a čuva se danas u universitetskoj biblioteci u Zagrebu. Mnogo je važniji rad što ga je objelodanio kateheta u gimnaziji požeškoj, potom župnik u Sesvetama (kod Požege), Ivan Švear (* 1775. u Ivanićgradu, † 1839. u Sesvetama kod Požege) napisavši djelo Ogledalo Ilirije u četiri knjige (Zagreb 1839. do 1842.). Prve tri sveske obrađuju stariju povijest hrvatsku do 1114., to jest do smrti kralja Kolomana (ispravno 1116.), držeći

106 Gl. Šišić, Priručnik 82-83.

107 Gl. Thallóczy, Johann Christian von Engel und seine Korrespondenz (1770 bis 1814). Ungarische Rundschau, vol. IV. Leipzig 1915, 247-385.

108 Šišić, Priručnik 85-90.

da su Iliri autohtoni, a Južni Sloveni njihovi potomci. Četvrti svezak ide do 1790. i nešto je bolji. Švearovo djelo prva je historija pisana novim književnim jezikom hrvatskim. To je znao i sam autor, pa je stoga i zaključio svoje djelo ovim riječima: „Dovršujem moju dogodovštinu, koju na poštenje, slavu i diku naroda moga ilirskoga, zatim slovinskoga, a najposlije hrvatskoga i srpskoga zvanoga, kroz četiri godine i što više jest, tako sam vručoželjno pisao, da sam od čitanja različitih knjiga, od mlogoga i sveudiljnoga noćom i danjom pisanja najposlije obolio i tako oslabio, da jedva pisati mogu . . . U ostalom, narode moj ilirski, veselim se, da sam ti štogod u narodnom našem ilirskom, to jest hrvatskom jeziku ostavio, veselim se, velim, stim više, što sam prvi, premda slabim i neumješnim perom, u materinskom našem jeziku našu dogodovštinu kušao pisati❝ 109 Poslije Šveara izdaše omanje knjige Ivan Krst. Tkalčić, Hrvatska povjesnica (Zagreb 1861), Šime Ljubić, Pregled hrvatske povjesti (Na Rijeci 1864) i konačno Šime Balenović, Povjesnica hrvatskoga naroda (Zagreb 1870). Dok je Tkalčićeva knjiga u prvom redu htjela da zadovolji potrebi tadanjih učitelja i inteligenata za povraćena ustava („oktobarska diploma“ 1860.), a Balenovićeva bila namijenjena širokim pučkim slojevima, Ljubićeva knjiga ima i danas zbog upotrijebljenih mletačkih izvora, a još štampom neobjelodanjenih, naročito od XVI. vijeka naprijed, prave naučne vrijednosti.

Modernom naučnom radu oko hrvatske historije položio je temelje Ivan Kukuljević Sakcinski (rođen 29. maja 1816. u Varaždinu, umr'o 1. augusta 1889. u Puhakovcu u hrvatskom Zagorju), književnik hrvatski i kroz neko vrijeme veliki župan zagrebački. Pored već istaknuta njegova rada oko objelodanjivanja izvora hrvatske historije, Kukuljević je napisao mnoštvo monografija iz sviju epoha hrvatske prošlosti i izdavao je Arkiv za povjesnicu jugoslavensku (Zagreb 1851. do 1875. u dvanaest svezaka) kao organ 1850. utemeljena „Društva za jugoslavensku povjesnicu i starine", kojemu je bio predsjednikom.110 Rad oko hrvatske historiografije steče još krepču bazu osnutkom Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti, naročito otkad je ona započela sistematskim djelovanjem svojim (1867.), i to ne samo objelodanjivanjem historijske građe, nego i izdavanjem historijskih monografija (rasprava) u svom organu Radu. Naučenjački krug prvih akademika sačinjavahu: njezin predsjednik zagrebački kanonik Franjo Rački (rođen 25. novembra 1828. u Fužinama, umr'o 13. februara 1894. u Zagrebu), historik doba hrvatskih narodnih vladara,111 onda profesor hrvatske historije u universitetu u Zagrebu (od 109 o. c. str. 91.

110 Gl. o njemu Smičiklas, Život i djela Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (Rad Jugoslav. Akad. knj. 110.). Zagreb 1892.

111 Smičiklas, Život i djela dr. Franje Račkoga. Zagreb 1895.; Zagorski, François Rački et la renaissance scientifique et politique de la Croatie. Paris 1909; Новак, Највећи Југословен XIX. столећа (Нова Европа IX, 6. Zagreb 1924, 165-180).