sinova, a naročito poslije 833., kad je najstariji Ludovikov sin Lotar faktički postao potpuno nezavisan vladar u kraljevini Italiji15. Jesu li u onim građanskim ratovima sudjelovali i dalmatinski Hrvati na strani Lotarovoj, prema vazalnoj svojoj dužnosti, ne znamo, ali je moglo biti. Tada bješe dalmatinsko-hrvatski knez Mislav (o. 835.-845.), po svoj prilici neposredni nasljednik Vladislavljev, a sjedište nije mu više bio Nin, nego Klis, gdje se spominje njegov dvorac (curtis). Mislav bješe pobožan vladar; sagradio je u mjestu Putalju nedaleko od salonitanskih ruševina crkvu Sv. Đurđa, možda po svom kršćanskom imenu, i obdario je zemljišnim posjedom i kmetovima, koji će od oca na sina obrađivati ovu zemlju; a kao susjed grada Splita sjeti se i crkve Sv. Dujma, u kojoj je tada biskupovao Justin, pa joj darova desetinu od plodova i životinja na svom kliškom posjedu.16 Ovo je prvi dar, što ga je splitska crkva dobila na hrvatskom zemljištu. Ali je ovo darivanje kneževo veoma značajno i s političkoga gledišta, jer je splitska crkva bila na vizantijskoj teritoriji i pod jurisdikcijom carigradskoga patrijara. Međutim baš su oko toga vremena bili odnosi između franačke države i vizantijskoga carstva veoma dobri. Još u septembru god. 827. došlo je pred cara Ludovika u Compiègne (Compendium) poslanstvo cara Mihajla II., da obnovi dobre veze (quasi propter foedus confirmandum missi), a isto učini i sin i nasljednik njegov Teofil (829.-842.) u oktobru 833., no njegovi poslanici zatekoše franačku državu baš u času, kad je italski kralj Lotar detronizirao oca, pa stoga stupiše oni pred njega u Compiègne-u.18 Kad se opet Teofil zapletao u dugogodišnje nesrećne ratove s Arapima, obrati se u maju 839. ponovo na cara Ludovika istaknuvši, da želi obnoviti „ugovor i mir, da bude

(po Schlumbergeru).

17

15 O tom Eiten, Das Unterkönigtum im Reiche der Merovinger und Karolinger. Heidelberg 1907, 89-95.

eccl. S.

16 Na to upućuju riječi Trpimirove u ispravi od 4. marta 852.: Georgii in loco, qui dicitur Putalo, omnia quae obtinet possessionum, servos quidem et ancillas, quae Mislavo duce ipsam ecclesiae cum dedicata videretur, et ab ipso supradicto duce donis ditatam" i ",ex curte nostra, quae Clusam (= Klis) dicitur decimae inferantur in memoratam ecclesiam (sc. Salonitanam), quas decimas antecessor noster Mislavus dare coepit". Rački, Doc. 4. Toma arhidakon (ed. Rački 36): „Justinus archiepiscopus extitit anno incarn. 840". Prigovor Bulićev u Kronotaksi 151-153 treba kao neosnovan odbiti; Toma je mnogo pouzdaniji i stariji izvor negoli svi katalozi zajedno.

17 Ann. regni Franc. 174.

18 Ann. Bertiniani ed. Waitz. Hannover 1883, 7.

vječno prijateljstvo i ljubav između oba cara i njihovih podanika".19 Novo poslanstvo odasla 842. Teofil Lotaru, sinu i carskom nasljedniku Ludovikovu († 840.) s molbom, da mu protiv Arapa pošlje pomoći, što je Lotar i obećao.20 Tada je bio u Zadru, kao u središtu vizantijske Dalmacije, carski strateg (Teoktist?) Brienij, od koga nam se učuvao olovni pečat s natpisom: „Gospodi, pomozi tvomu slugi Brieniju, carskom spataru, strategu Dalmacije", a uza nj još se nalazi i neki nam po imenu nepoznati mandator, to jest donosilac carskih naloga vojsci.21

Ali njegovanje dobrih odnosa sa vizantijskim Splitom, a zacijelo i s ostalim carskim varošima jamačno ima se tražiti i u činjenici, što se oko toga vremena oglasi i Dalmatinska Hrvatska kao nova sila na moru, uperena svakako u prvom redu protiv arapskih gusara, koji su Slika 156. Pečat dalmatinskoga mandatora tada bili teška briga ne samo vi(po Schlumbergeru). zantijskoga carstva, nego i Lotarove Italije. Međutim još prije, nego li je došlo bar do većih sukoba s Arapima, knez Mislav okušao je svoju pomorsku snagu s Mlečanima, a njih su tada napadali i Neretljani. Nije nam ništa zabilježeno o povodima hrvatskomletačkih sukoba, a ne znamo ni to, da li su Hrvati napadali mletačke trgovce robljem i drvom zajednički s Neretljanima, ali da je bilo borbe između Mislavljevih podanika i duždevih, nema sumnje. Zbog toga odluči se dužd Petar Trandenik na vojnu, da prisili Hrvate i Neretljane na mir. Ne znamo da li je tada došlo i do kakova krvava sukoba, samo je sigurno, da je dužd u današnjem poljičkom Sv. Martinu, niže Splita, gdje je knez Mislav također imao dvorac (curtis), utanačio s njime 839. trajan mir pod inače nepoznatim nam uvjetima, a onda je prebrodio do sučelnih neretljanskih otoka, gdje se tada nalazio knez Družak (Drosaicus), s kojim je tako isto 19 Ann. Bert. 19: Quorum legatio super confirmatione pacti et pacis atque perpetuae inter utrumque imperatorem eique subditos amicitiae et caritatis agebat". 20 Ann. Bert. 28. Up. o tom moje Geneal. pril. 32.

21 Natpis na Brijenijevu pečatu glasi: „Kópts, Boydet top op dooλw (avers) BpuεY(iw) β(ασιλικῷ) σπαθαρίῳ), στ)ρ(α)τηγῷ) Δαλματία(ς)" (revers); na mandatorovu: Κύριε, βοήθει τῷ σῷ δούλῳ (avers) . . . . μψ (?) ἀμανδατώρῃ τῆς) (Δαλματίας (revers); up. Schlumberger, Sigillographie de l'empire byzantin. Paris 1884, 205, 206. Oba pečata datira Schlumberger u polovicu IX. vijeka, „ou plus exactement même vers 840." Up. i moj Priručnik I., 1, 121–122. Čini se, da je Brijenij (Teoktist) docnije (oko 849.) bio peloponeski strateg, gdje je pokorio onamošnje pobunjene Slovene (Konstantin Porf. ed. bonn. 221; up. Bury o. c. 379 i Gelzer 1. c. 970). Bury (The imperial administrative system in the Ninth century. London 1911, 14 n. 2) sumnja, da se taj pečat tiče Theoktista Brijenija, i hoće da ga datira poslije 842. Sve da je tako, stvar se za naš zadatak bitno ne mijenja, dakle konsekvencije, što sam ih izveo gore u tekstu, stoje i dalje.

ugovorio mir. Međutim mir ne potraja dugo; već iduće godine 840., odmah na proljeće, dužd je naredio, da ponovo udari na Neretljane, no Ljudislav (Liuditus sclavus), možda nasljednik a možda i suvladar Druškov, potuče ga pogubivši mu tom prilikom stotinu drugova.22 Čini se, da je tada neretljansko gusarenje dopiralo i do franačke Istre, jer italski kralj Lotar, ne imajući sam nikakova brodovlja, utanači 22. fe

bruara 840. s duždom Petrom Trandenikom ugovor (pactum), koji se imao obnavljati svake pete godine, a po kojemu bješe Venecija obavezana za podijeljena joj trgovačka privilegija u „kraljevini Italiji“, da priskoči na poziv Lotarov u pomoć sa svojim brodovljem istarskim i nekim drugim gradovima na italskom kopnu protiv Slovena", razumije se, ako bi ih napali.23 Upravo utanačenje ovoga ugovora, za koji su pregovori započeli još

Slika 157. Kaciga VIII. vijeka iz neretljanskoga prošle godine 839., daje nam

plijena (Bečki muzej).

pravo pomišljati, da je onaj trajni mir između kneza Mislava i dužda Petra Trandonika uglavljen i posredovanjem Lotarovim.

Međutim su Arapi sve više širili svoju vlast na Siciliji, gdje su na

22 Za sve to gl. mletačku kroniku dakona Ivana ed. Monticolo 113 (= Rački, Doc. 335-336). Poljički Sv. Martin spominje se i u ispravi Petra Črne od 1080. (Rački, Doc. 133: eccl. s. Martini). Da se samo ondje može tražiti locus qui vocatur sancti Martini curtis" Ivana đakona, pokazuje ono njegovo dalje kazivanje, da je dužd odavle prebrodio do neretljanskih otoka (deinde pertransiens ad Narrantanas insulas), a to ne može da bude ni Sumartin na Braču (Klaić, Hist. atlas br. 2. i Hist. zemljovid Hrvatske), jer je Brač bio neretljansko ostrvo, ni Sv. Martin na Cresu (Kretschmayr o. c. 93 i Dümmler, Ält. Gesch. 393), jer pored toga, što je tada Cres s Lošinjem (Osor) bio vizantijski, suviše je i udaljen na sjever.

23 Mon. Germ. hist. Legum sectio II., tomus II., Hannover 1897, 132: „Et hoc statuimus, ut quandocumque mandatum domini imperatoris Lotharii. . . vel missorum eius nobis (t. j. Mlečanima) fuerit nuntiatum, inter utrasque partes ad vestrum solatium (sc. vicinorum Istriensium, Foroiuliensium etc.) cum navali exercitu contra generationes Sclavorum, inimicos scilicet vestros (t. j. Istrana i t. d, dakle protiv Neretljana, a ne protiv italo-franačkih podanika Hrvata), in quo potuerimus solatium prestare debeamus absque ulla occasione". O tom paktu up. Fanta, Die Verträge der Kaiser mit Venedig bis zum Jahre 983 (Mitteilungen bečkoga instituta, Ergänzungsband I. Innsbruck 1885, 51 i dalje); Lenz, Übergang Venedigs II. (Byzant. Zeitschrift vol. III., 1894, 72-81, 112-115). Za datiranje (t. j. 22. febr. 840.) gl. Mühlbacher, Regesta nr. 1067 (str. 431). Up. i moj Priručnik vol. I., 1., 181-182. Lotar je utanačio pactum kao nezavisan italski kralj, jer car Ludovik umr'o je tek 20. juna 840.

početku septembra 831. zauzeli Palermo i Mesinu, a oko 838. popalili južnoitalski vizantijski Brindisi i već 840. zauzeli Tarent. Tada pozove vizantijski car Teofil vazalnu Veneciju, da i ona sudjeluje u borbi već u vlastitom interesu, no Arapi ametice potuku zimi 840. na 841. mletačkovizantijsko brodovlje u Tarentskom zalivu i uđu na proljeće 841. u Jadransko more s 36 lađa pod vodstvom sahiba (= glavara) Kalfuna, za

nomine.

nai apudgradenjé urbe confecrefecer". qui ibipften interim die
utamudvca: Prefua aut uenerico populo fepté umon fpacio. Cur
fucceffe quidum nobilimm parur
qui totem fuum filium con
forcem inhonore habere uolun. Inte namq; terciofuiduciauf innosela
ucaia, bellicofif nauib: expugnaur adiunt. redubi adlocu

qui uoca
mui

pacem cum illoy principe

felauofirma un deinde panfiens adnaran tanaf infular cudrofúco

Slika 158. Ivan đakon o duždevoj vojni 839. (Rim, Vatikan).

pale na drugi dan Uskrsa (30. marta) vizantijski grad Osor, poslije toga papinu Ankonu, a na povratku poharaju južnodalmatinska mjesta Budvu,

manapoy iudice. fimiler fedur inftrunt. licec minime ualers: &ricpoft modum aduenecia reuerfuret ubidiu comorari nimelicua Ted denuo preparaurt over etni aduerfum diu dinum felauum. ubi plufqua cerrai uene tar Ini felh fuerunt &abfq; triumphoreuer fureft. Tune inmen mad foun horadies fol obfcuratur eft &fiureft eclipnr: hac deniq: tempeftate theodofiufpumaur conftaminopoli aduenecia uemenr spathunghono

Slika 159. Ivan đakon o duždevoj vojni 839. (Rim, Vatikan).

Rosu i Kotor (donji grad uz more). Tada se po drugi put diže protiv njih dužd Petar Trandenik, no Arapi ga i opet pobiju kod otočića Suska na zapadnoj strani Lošinja (842.). U isto vrijeme zauzme jedna druga arapska četa južnoitalski grad Bari, a onda navale Arapi iznenada na sam