i grčke svećenike, i tako bješe potkraj 870. Bugarska konačno izgubljena za Rim, a njena trajna veza s istočnom crkvom provedena.' Kao što su papinski poslanici nezadovoljni ostavili Carigrad, tako je bilo i s onima cara Ludovika II., jer pregovori s carem Vasilijem doskora su pokazali, da se oba carstva ne mogu sporazumjeti, naročito u pitanju posjeda južne Italije.

Međutim nastavi car Ludovik sabravši jaku vojsku podsjedanje Barija kroz godinu 870., no našavši se poslije odlaska drungara Nikete Orife bez potrebnoga brodovlja, pozove tada kao vrhovni gospodar svoje podanike Dalmatinske Hrvate i kneza im Domagoja, da mu dođu pod Bari s njihovim bez sumnje jakim brodovljem. Potankosti o tom zajedničkom hrvatsko-franačkom vojevanju, a napose o ulogi Hrvata, nijesu nam poznate; mi samo znamo, da je Bari najzad zauzet na juriš 2. februara 871.8 Ali dok su Franci i Hrvati podsjedali Bari, zaključen bi crkveni sabor carigradski (28. februara 870.), našto se ondje prisutni papinski poslanici stadoše vraćati u Rim. Za prijevoza iz Drača u Ankonu, kad su plovili uz istočnu stranu jadranske obale, napadnu ih nenadano neretljanski gusari, orobe i odvedu u ropstvo nekud u svoju zemlju. I papa Hadrijan II. i car Ludovik II. gledali su u tom događaju nemar, odnosno krivnju vizantijskih upravnika, koji su i onako bili kivni na papinske poslanike, sluteći kao da caru Vasiliju nije bilo neprijatno, što su tom prilikom propali i autentični akti crkvenoga sabora, dosljedno, da su papinski poslanici naumice bili ostavljeni na putu bez jače zaštite. Tek posredovanjem Hadrijanovim i Ludovikovim, a zacijelo uz neku otkupninu, biše papinski poslanici pušteni na slobodu i vrate se potkraj decembra 871. u Rim9.

Ali ovaj nemili događaj, koji pada nekako oko sredine 870., upotrijebiše Vizantinci tako, da je tobože kazne radi drungar Niketa Orifa, razumije se po nalogu cara Vasilija, dao ne samo neretljansku oblast, već i hrvatsko primorje opljačkati i napasti, kojom su prilikom mnogi dopali ropstva i razrušeni su neki gradovi (carstva), dakle baš onda, kad su Hrvati bili sa svojim brodovljem, a svakako i sa svojim knezom Domagojem, pod Barijem. Više je nego samo vjerojatno, da su to učinili, da natjeraju Hrvate, da bi napustili cara Ludovika i podsjedanje Barija i povratili se kući, da brane svoju zemlju, jer osvojenje ove važne arapske utvrde od strane franačkog cara,

7 O crkvenom saboru up. Hergenrother, Photius vol. II., 5-182; Vogt, Basile I., 209-230; za Bugarsku još naročito Lapôtre, L'Europe et le Saint-Siège à l'époque Carolingienne. I. Le pape Jean VIII. (872-882). Paris 1895, 54-59. Gl. i Ekskurs II. na kraju knjige.

8 Pomoć hrvatska sasvim je nešto odjelito od pomoći Slovena po nalogu cara Vasilija. Glavni izvor za to jeste pismo cara Ludovika caru Vasiliju (gl. Rački, Doc. 361-362). Pitanje o autentičnosti njegovoj danas je već definitivno riješeno; up. Gay o. c. 84-88 i Hartmann o. c. 306 bilj. 26.

9 Up. Vita Hadriani II. ap. Rački, Doc. 360-361.

nikako nije išlo u račun ciljevima Vasilijeve donjoitalske politike. Ali Hrvati ipak ostadoše pod Barijem, stoga se uspjeh vizantijskoga napadaja ograničio samo na to, da su tada (870.) i Neretljani priznali vrhovno gospodstvo vizantijsko. Odmah poslije pada Barija upravi car Ludovik Vasiliju veoma oštro sastavljeno pismo, u kojem osudi ovaj nedostojni čin počinjen na „njegovim podanicima“ i zatraži, da se Hrvatima dade odšteta a zarobljenici vrate. 10 Time se i raspade savez i prijateljstvo između oba carstva, no zato car Vasilije učvrsti otada vrhovnu vlast svoju ne samo nad dalmatinskim varošima i ostrvima i primorskim slovenskim oblastima od ušća Cetine do Drima, nego i nad nutrašnjim (zagorskim) Srbima. I tako bješe oko godine 872. čitavo Balkansko poluostrvo podijeljeno među tri vrhovne vlasti: franačku, vizantijsku i bugarsku.

Ali s padom Barija nije još sasvim minula svaka arapska opasnost za Jadransko more; mjesto sicilskih Arapa naiđu kretski i oplijene u maju 872. dalmatinske varoši, a zacijelo i hrvatsku obalu". Opasnost mora da je bila velika i po samu Veneciju, jer na taj glas pošlje dužd Urso Particijak jednu ladicu s četrnaest ljudi, da uhode sve do Istre, da li se Arapi spremaju na Veneciju i koliko ih ima. Čini se, da je i jedna hrvatska lađa, ili možda više njih, krstarila u istarskim vodama progoneći Arape, jer kad se Mlečani, ostavivši Grado, približiše Piranu, napadne ih jedna hrvatska četa, sakrivena kod današnje Punta Salvore na ulazu u piranski zaliv12 i poslije kratka boja sve ih poubija, a ladicu zapli10 Pismo Ludovikovo ap. Rački, Doc. 361-362: „Et Niceta quidem patricius, (Hadriatici freti servator) cum classibus destinatus, accepta quasi pro huiusmodi re occasione, multas praedas ab ipsis Sclavenis ( = Hrvati) abstulit, et quibusdam castris diruptis eorum homines captivos adduxit... Sane spiritalem tuam nolumus ignorare fraternitatem super castra nostra dirupta et tot populis Sclaveniae nostrae in captivitate sine qualibet parcitate subtractis, supra quam dici possit animum nostrum commotum. Non enim congrue gestum est, ut iisdem Sclavenis nostris cum navibus suis apud Barim in procinctu communis utilitatis consistentibus et nichil adversi sibí aliunde imminere putantibus, lam impie domi sua quaeque diriperentur sibique contingerent, quae si praenoscerent, nequaquam prorsus incurrerent. Qua de re desiderabilem dilectionem tuam hortamur et ammonemus, quod mox id corrigere iubeat, et ipsos captivos ad propria cum suis reduci praecipiat; si charitatís vinculum nunquam inter nos fore cupiat dissolvendum“. Careve riječi „castra nostra“, „Sclavenia nostra“ i „Sclaveni nostri“, kao i sav ostali tekst, jasno su svjedočanstvo, da su tada Dalmatinski Hrvati još bili pod vrhovnom vlašću franačkom, odnosno da su potpadali pod kontrolu kralja Italije, kojem su bili obavezani vršiti vojnu službu.

11 Ivan đakon, ed. Monticolo 119-120: „Sarraceni a Creta insula egredientes, quasdam Dalmaciarum urbes depopulati sunt pariterque etiam Braciensem eiusdem provincie urbem invaserunt". Ali grada Brača nema; pored toga još je tada otok bio neretljanski; nemoguće je misliti, da bi mletački ljetopisac žalio njihove gubitke.

12 Ivan đakon piše: „qui cum Gradensi de civitate Istriam petituri exissent, predones Sclavi, qui in portu Silvoclis reclusi latitabant. . .". Bojište ima se stoga tražiti na ulazu u današnji piranski zaliv, sučelno gradu Piranu, kod predbrežja Punta Salvore (ima i Porto Salvore), u rimsko doba Silvo ili Silbo (Forbiger, Alte Geogr. vol. III., 588). Up. Ivan đakon ed. Monticolo 120 bilj. 1. i Rački, Doc. 365, bilj. 3.

jeni. Uto se Arapi vrate natrag puni plijena i roblja13. S tim događajem počeše opet sukobi između Venecije i Hrvata, kojima se pridruže i Neretljani, a mora da su bili ogorčeni i strašni, jer je Domagojevo ime ostalo u mletačkim uspomenama kao „prokleto" (pessimus Sclavorum dux), a tako i ono njegovih podanika (Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum) 14. Glas o tim strahotama Domagojevih podanika dopr'o je i do

Slika 166. Dakon Ivan o ratovanju s Hrvatima 876. (Rim, Vatikan),

svete stolice, gdje je dalmatinsko-hrvatski knez bio cijenjen vladar, jer je osvojenje Barija bilo i djelo njegovih Hrvata. Još na početku 873. potuži se papa Ivan VIII. (g. 872.-882.), energični i umni nasljednik

13 Ivan dakon 120. Piran je tada bio franački, a ne mletački. Razlog se ovomu sukobu ne spominje, ali se ima jamačno tražiti u već istaknutom hvatanju roblja od strane Mlečana. Ono predones Sclavi pokazuje, da se ne radi o oficijelnom ratu, nego o pojedinačkim sukobima.

14 Ivan đakon 122, 123.

starca Hadrijana II. († oko sredine decembra 872.), knezu Domagoju, ,,kako se grčka lažljivost po Ignatiju nije plašila zauzeti Bugarske, koju smo mi predobili i koja pripada nama po pravu, pa i sam Ignatije, ma da je zbog toga ponovo izopćen, nesamo da nije mirovao, nego je onamo poslao nekoga raskolnika (quemdam scismaticum) tobože kao nadbiskupa❝15. Kako je papa baš tada slao bugarskom knezu Mihajlu Borisu pismo, u kojem ga je pozivao, da se vrati Rimu, zaprijetivši, da će na grčke episkope i svećenstvo baciti anatemu, pa i Ignatija, „koji je po milosti našega prijestola (opet) postao patrijarom“, proglasiti svrgnutim, ako se oni ne udalje iz Bugarske16, veoma je vjerojatno, da je tada imao knez Domagoj otpremiti papinskoga glasnika s onim pismom u Bugarsku17. Tada se dakle (oko g. 874.), zbog učestalih hrvatsko-mletačkih sukoba, papa Ivan VIII. obrati na „slavnoga kneza“ (glorioso duci) Domagoja, očito na nagovor mletački, i opomenu ga, „da protiv gusara (contra marinos latrunculos), koji pod zakriljem tvoga imena bjesne protiv kršćana (naime protiv Mlečana), to snažnije istupiš, što znadeš, da nevaljalština tih ljudi sramoti i tvoje ime; jer, ma da se može vjerovati, da oni gusari napadaju putnike po moru protiv tvoje volje, ipak budući da se kaže (to jest Mlečani tako kažu), da ih samo ti možeš ukrotiti — ne ćemo te smatrati nedužnim, ako ih odista ne zatreš" 18. Da li je papina intervencija bila od koristi, ne znamo, no čini se, da je ipak došlo bar do privremena mira (do 876.), koji je bio Veneciji to potrebniji, što su u julu 875. Arapi kroz dva dana navaljivali na Gradež, no hrabri ih građani krvavo odbiše. Kad je stigla mletačka pomoć pod vodstvom duždeva sina Ivana, već su Arapi ostavili Gradež i napadali papinski Comacchio, sjeverno od Ravene19.

Ojačanjem vizantijske vlasti u susjednim dalmatinskim varošima, a zacijelo još više potajnim djelovanjem caru Vasiliju odanih privrženika u njima, našlo se oko 874. i u Hrvatskoj nekih inače nam nepoznatih nezadovoljnika, ali ih možemo s velikom vjerojatnošću naslućivati u privrženicima stranke izagnanih sinova kneza Trpimira, koji su išli za tim, da se knez Domagoj ubije, razumije se, u korist carske politike i njihovu. Ali zavjera bi otkrivena i njeni članovi pogubljeni, a samo jedan od zavjerenika

možda upravo najodličniji spase se kod nekog papinog pouzdanika, svećenika Ivana, i ispovjedivši mu se zamoli ga, da bi mu kod razjarena 15 Mon. Germ. hist. Epist. VII, 278.

16 o. c. 277.

17 Ne može se ni misliti, da bi papinski glasnik mogao proći kroz vizantijsku teritoriju. Nešto docnije za kneza Zdeslava godine 879., imamo za to izričnu potvrdu. No iz toga valja zaključiti, da su Hrvatska i Bugarska tada neposredno graničile (up. gore str. 335) u današnjoj sjevero-istočnoj Bosni uz bugarsku ravnu Slavoniju i Srijem. 18 Mon. Germ. hist. Epp. VII., 396. Ove riječi potvrđuju ono što je gore rečeno o značenju ovih hrvatsko-mletačkih sukoba (str. 321 bilješka 9).

19 Ivan đakon 121.

kneza izradio pomilovanje 20. Svećenik Ivan odista pođe Domagoju i zauze se za nesrećnika, a knez mu i obeća, da će poštedjeti njegova klijenta. Ali kad je malo potom svećenik Ivan pošao na put po kneževu nekom poslu, Domagoj dade zavjerenika uhvatiti i protiv zadana obećanja pogubiti. Kad to sazna svećenik Ivan, teško se rastuži, ostavi Hrvatsku i ode papi u Rim, gdje mu je sve to kazao. Ivan VIII. hoteći svakako da svećenik Ivan ostane i dalje u Hrvatskoj, nagovori ga, da se opet vrati i obavijesti o tom napose Hrvate21 a napose kneza Domagoja svjetujući mu, neka u buduće „one koji bi mu radili o glavi" ne kazni odmah smrću, nego izgonom iz Hrvatske, jer „ako im oprostiš Boga radi, koji ih tebi predade, tebe će od njih nepovrijeđena očuvati onaj, koji se nije kratio,

20 Ovaj događaj kao da pokazuje, da se sjedište kneza Domagoja nalazilo daleko od mora, naročito od vizantijskih varoši, jer bi inače zavjerenici još za vremena našli utočišta na sigurnu vizantijskom zemljištu. Ali i napadaji arapskih gusara prisiliše tadanja pokoljenja, da stanuju podalje od obale, a jedino jakim zidinama okružene varoši osjećahu se sigurnije. Sjedište Domagojevo bješe po svoj prilici Knin.

21 Mon. Germ. hist. Epp. VII., 295 s nepotpunom adresom: Iohannes omnibus fidelibus (sc. in Slavorum partibus constitutis). Domagoja zove u tom pismu papa Ivan VIII. Domagoi videlicet ducem Sclavorum.