I.

Pozorište hrvatske historije.'

Rasprostranjenje Hrvata i Srba. - Geografski smještaj hrvatske zemlje. — Prevaga zapadnoga utjecaja. Geografski dualizam. Kontinentalni karakter.

Onaj dio Južnih Slovena, što je docnije obrazovao države hrvatsku i srpsku, naselio je malo po malo do prve polovice VII. vijeka naše ere onu prostranu zemlju, kojoj su otprilike bile ove etničke granice: na jugu rijeke Bojana i Drim (danas u Albaniji) pa Šara planina, na istoku otprilike pravac povučen od Šare i Kosova polja do ušća Timoka u Dunav, na sjeveru Dunav, Drava i Mura i današnje štajersko-kranjsko-hrvatsko pogranično gorje, a na zapadu otprilike rijeka Raša (u Istri) i Jadransko more. Unutar tih međâ nalaze se danas pokrajine: istočna Istra, Međimurje, Hrvatska, Slavonija sa Srijemom, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, dio sjeverne Albanije, negdašnji Novopazarski sandžak i sjeverna Srbija. Ali dok je narod što je naselio taj golemi prostor od kakih 180.000 kl2 s etničkoga gledišta vazda bio - izuzev neznatne razlike jedan isti, zemlja se sama nikad nije našla sve do najnovijega vremena zajedno kao jedna politička cjelina. Tako se zgodi, da je proširenje imena hrvatskoga i srpskoga u prošlosti vazda zavisilo o političkoj snazi i moći jednoga ili drugoga dijela našega naroda.

U ovoj nas knjizi u prvom redu zanima historijsko pozorište Hrvatâ. Njihovo je pravo središte i jezgra iznajprije bila zemlja između Raše i ušća Cetine (potom Neretve) na zapadu, a Vrbasa i donje Bosne na istoku, onda Drave i štajersko-kranjskoga pograničnoga gorja na sjeveru. Ali ni

Up. Klaić, Hrvatska zemlja (Povijest Hrvata vol. I., 10-13); Jireček, Die Natur des Landes und ihr Einflus auf die Geschichte (Geschichte der Serben I., 3—11); Thallóczy, Bosznia mint történelmi szintér (Földrajzi közlem. XXX., 1902); Cvijić, La péninsule Balkanique. Géographie humaine. Paris 1918; Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje. Osnove antropogeografije, vol. I. Zagreb 1922.; Радоjчић, Однос географије и српске историографије (Зборник Цвијићев. Beograd 1924., 475-504). Up. još i opća djela: Ratzel, Anthropogeographie, 2 vol. Leipzig 1922 (četvrto izdanje); Brunhes-Vallaux, La géographie de l'histoire. Paris 1921; Febvre, La terre et l'évolution humaine. Introduction géographique à l'histoire. Paris 1922.

ta teritorija nije vazda i stalno stvarala jednu političku cjelinu, već je bila sada prostranija, sada opet tješnja. Razlog toj pojavi treba da tražimo u geografskom smještaju hrvatske zemlje. Pogled na kartu jugoistočne Evrope uči nas, da hrvatska zemlja većma naginje Zapadu i njegovu utjecaju, negoli evropskom Istoku. Ona se doduše prostire znatnim dijelom na Balkanskom poluostrvu, a ovo rado nazivlju još i „istočnim“, no upravo u svome sjeverozapadnom dijelu seže Balkansko poluostrvo daleko na zapad; tako su primjerice Osijek (18°41′44′′ ist. duž. Green.) nedaleko od

sjeveroistočne i Sarajevo (18° 25′ 44′′) blizu jugoistočne hrvatske granice gotovo iste geografske dužine kao južnoitalski grad Otranto (18° 30′ 44′′), a Požega (17° 40′ 56′′) pa Banjaluka (17° 10′ 44') i Imotski (17° 12' 59") gotovo pod istim meridijanom kao Taranto (17° 12′ 44′′), dok je Zadar (15° 14′ 28′′) nešto zapadnije smješten od Mesine (16° 1' 14′′) na Siciliji, a Rijeka (14°26' 44") od Salerna (14° 44' 14'), i samo malo istočnije od Napulja (14° 15′ 14"). Sve nam ovo pokazuje, da hrvatska zemlja ima prema zapadu isti smještaj kao i južna Italija, a baš to i jeste razlog, što

je najveći dio naših zemalja za definitivne podjele rimskoga carstva godine 395. po Hr. pripao Zapadu, a tek docnije Istoku zbog političkih interesa njegovih. Hrvatska je dakle zemlja (kao i južna Italija) dugo kolebala između zapada i istoka, dok najzad nije poglavito uz more prevagnuo u njoj zapadni utjecaj.

Dalje nalazila se hrvatska zemlja na međi srednje i južne Evrope. Ona se naime prostire onim krajevima, gdje se Balkansko poluostrvo hvata evropskoga trupa. Ogledamo li na karti tri južnoevropska poluostrva, opazit

ćemo, da Pirenejski odvaja od trupa teško prohodno gorje Pireneja, a Apeninski opet visoke Alpe; Balkansko pak poluostrvo nije osim u svom najzapadnijem dijelu odvojeno visokim planinama, već su mu u prvom redu prirodnom granicom rijeke Sava i Dunav i na zapadu Soča.2 Što je ovoj međi na sjeveru, pripada evropskom trupu ili srednjoj Evropi, a što je na jugu, Balkanskom poluostrvu ili južnoj Evropi. Znatan dio pomenute granice prolazi kroz hrvatsku zemlju i to tako, da manja čest njezina ostaje evropskom trupu ili srednjoj Evropi kao sastavni dio velikoga podunavskog nizozemlja i alpskoga gorja, to jest hrvatsko Zagorje, Podravina i čitava Slavonija sa Srijemom, dok veći dio pripada Balkanskom poluostrvu i dinarskom sistemu ili južnoj Evropi. Taj geografski dualizam hrvatske zemlje, koji se jasno još odrazuje i u klimi, fauni i flori, često je puta nepovoljno utjecao na razvoj političke narodne prošlosti. Ne može se poreći, da je onaj kraj naše zemlje, što se prostire između Save, Drave, Kupe i Dunava, a pripada srednjoj Evropi, vazda pokazivao drugi karakter od krajeva njemu na jugu; šta više, bilo je i vremenâ, kad su oba dijela stajala u suprotnosti i neprijateljstvu jedan protiv drugoga. Zato već Rimljani podijeliše našu zemlju među dvije provincije, Panoniju i Dalmaciju, a na njenim se ostacima docnije podigoše obje hrvatske kneževine, Panonska i Dalmatinska, a potom obje banovine, naime Slavonija pa Hrvatska s Dalmacijom.

Hrvatska zemlja protegla se uz more i obiluje ostrvima. Hrvatska obala ima i lijepih zatona, zaliva, drâgâ i zgodnih mjesta za pristanište brodova, napose Kvarnerski i Kaštelanski zaliv, i u tome daleko nadvisuje sučelnu jednoličnu talijansku obalu. To i jeste bilo glavnim razlogom, što se za nju toliko otimala Venecija, jer u vrijeme, kad se plovilo duž obale, a voljelo se uklanjati otvorenoj pučini, bez nje nije ni moglo da bude stalne vlasti nad Jadranskim morem, niti bezbrižne plovidbe na Levant. Primorski je smještaj mnogo pridonio, da su se neke varoši, među njima u prvom redu Senj, Zadar i Split, lijepo razvile. Ali položaj naše zemlje uz more bio bi kud i kamo važniji i po naše nutrašnje krajeve korisniji, kad bi u nj ulazile oveće plovne rijeke iz nutrašnjosti i tako spajale primorje sa zagorjem. Međutim one rijeke, što utječu u Jadransko more, na primjer Raša, Zrmanja, Krka i Cetina, ne mogu se dovoljno razviti, jer su suviše kratke i plitke sjem jedine Neretve, a i ta je jedino u najdonjem tijeku plovna za veće brodove. Konačno rastavljaju primorje od zagorja visoke planine, a dižu se nerijetko u visinu neposredno nad obalom; tako Učka, Velebit, Mosor i Biokovo. Zbog toga nema izuzev usko primorje preostala naša zemlja od mora osobite koristi, ili drugim

2 Ja uzimam granicu Balkanskoga poluostrva po Cvijiću (Balk. poluostrvo 5), koji predlaže, da se njegova sjeverna granica „produži uzvodno od ušća Kupe (kod Siska) dolinom Save i ljubljanskim basenom do veze sisteme dinarskih planina sa Alpima. Na zapadu je njegova granica jasno obeležena Sočom“.

riječima: sam karakter čitave hrvatske zemlje, pored sve svoje duge i razvedene morske obale, ipak je pretežno kontinentalan.

U historiji hrvatskoj treba dakle vazda da imamo pred očima geografski smještaj hrvatske zemlje: ona se nalazi na razmeđi srednje i južne Evrope, ona je u sredini između evropskoga Zapada i Istoka, i najposlije u njoj se uza sav primorski položaj njen ipak pretežno razvio kontinentalan život.