II. Predhistorijska tisućljeća i njihova kultura. Predhistorija čovjeka i njeni Neolitsko Ranije kvarterno doba i diluvijalna fauna. kulturni odsjeci. Paleolitsko doba i naseobina u Krapini. doba; glavne naseobine i nalazišta; Butmir. Bakreno doba i glavna nalazišta. Brončano doba i glavna nalazišta. Željezno doba; Prozor i Kompolje. Glasinac. Prvi nesumnjivi tragovi čovjeka našli su se u diluvijalnoj formaciji antropozojskoga ili kvarternoga perioda naše zemlje. Klimatske prilike, u predidućem kenozojskom ili tercijarnom periodu još blage, ne poznavajući snijega ni leda, sada se sasvim izmijeniše. U tom se naime periodu, karakteristična s obilja padalinâ, znatno snizila iz nama nepoznatih razloga osrednja zemaljska temperatura uopće, pa su zbog toga čitava sjeverna a od česti i srednja Evropa bile pokrivene debelim naslagama snijega i leda, osobito visoke planine, dok su se u južnijim krajevima valjale rijekama i potocima goleme množine vode. Ali ovo Glacijalno ili Ledno doba nije bila jedna neprekidna vremenska cjelina od više stotina tisuća godina, nego su ga prekidala toplija Interglacijalna (međuledna) razdoblja, od kojih je svako potrajalo mnogo desetaka tisuća godina. Za tih toplijih Interglacijalnih razdoblja bijahu snijeg i led ograničeni na krajeve oko oba zemaljska pola i na vrhunce visokih planina, a doline i planinske kosine bile su pokrivene bujnim pašnjacima i gustim prašumama.1 1 Za Glacijalno doba glavno je djelo Penck-Brückner, Die Alpen im Eiszeitalter, 3 vol. Leipzig 1901-1909. Ovi naučenjaci razlikuju četiri Glacijalna doba i tri Interglacijalna, a onda još i jedno odulje Postglacijalno doba na prelazu u geološku sadašnjost naše Zemlje. Trajanje svih tih razdoblja zajedno, računaju oni na pet stotina tisućljeća ili 500.000 godina. Razumije se, ovaj je broj samo provizoran i aproksimativan, ali uza sve to je izvan svake sumnje Glacijalno doba, pa i svako njegovo pojedino podrazdoblje, potrajalo kud i kamo duže od sviju docnijih predhistorijskih i historijskih razdoblja zajedno. Up. još Obermaier, Der Mensch der Vorzeit (Der Mensch aller Zeiten), Berlin 1912, 17-110 (veoma pregledno); Steinmann, Die Eiszeit und der vorgeschichtliche Mensch (Aus Natur und Geisteswelt Nr. 302), Leipzig 1917; Meunier, Les glaciers et les Montagnes, Paris 1920; Perrier, La terre avant l'histoire. Les origines de la vie et de l'homme (L'évolution de l'humanité. Première section, vol. 1). Paris 1920. Za Glacijalnoga doba nije se u zapadnim našim današnjim zemljama otegla vječna zima, već su u njima za vrijeme najjačega zaleđivanja prevladavali hladni kišoviti dani s čestim snježnim vijavicama, naročito na visovima, od kojih su najviši bili pokriti ledenjacima (glečerima). Tako Dinara (Troglav 1913), Osječenica (1795), Klekovača (1961), Šator (1873), Čvrsnica (2227), Vran (2074), Vratnica (Loćike 2107), Treskavica (2088), Bjelašnica (2063), Prenj (2102), Velež (1968), Orjen (1895), Lovćen (1759) i Maglić (2388),2 a pored njih zacijelo još i Velebit (Veliki Malovan 1760), Risnjak (1528) i Gola Plješivica (1649). Glacijacija ovih visokih planina 2 Egzistenciju ledenjaka (glečera) na Balkanskom poluostrvu prvi je dokazao g. 1897. prof. Cvijić. Rezultate svoje sabrao je u studiji Нови резултати о глашиjалноj епоси Балканског полуострва (Глас Срп. Кр. Академије vol. LXV. Beograd 1903.). Uporedo s njime radilo je poslije 1897. i više drugih geologa, od kojih je za naše krajeve najistaknutiji Grund, Neue Eiszeitspuren aus Bosnien und der Herzegovina. Globus 1902 Nr. 10 str. 148 i dalje. 3 Ove planine nijesu još temeljito proučene s te strane, ali kako su Cvijić i Grund ustanovili kod onih planina, na kojima su danas pouzdano konstatovani nekadanji ledenjaci, visinu glacijalne snježne linije između 1200 i 1400 metara, vjerojatno je, da će se sigurni tragovi ledenjaka naći i na Velebitu, Risnjaku, Goloj Plješivici i ostalim visokim hrvatskim planinama što prelaze ovu liniju. Uopće, zapadni dio Balkanskoga poluostrva pokazuje veću glacijaciju od istočnoga, što Cvijić tumači obilnijom množinom atmosferskih padalina u diluviju zbog blizine Jadranskoga mora, koje je onda i u svom plićem sjevernom dijelu postojalo, a samo su dalmatinski otoci i školji tada još bili ipak je bila jednostrana, upravo ograničena na njihove sjeverne i sjeveroistočne strane, to jest, ona je bila okrenuta od jadranskoga primorja prema nutrašnjosti, a sama se snježna međa spuštala do 1400 metara. Budući da se na atlanskom primorju današnje Norveške između 60° 30′ i 61° 30' sjev. širine snježna međa također spušta do te visine, a uz to još su i tamošnji ledenjaci okrenuti prema sjeveru i sjeveroistoku, zaključio je prof. Cvijić, da je glacijalna klima u krajevima dinarskog sistema u diluvijalno doba bila slična današnjoj norveškoj klimi pomenute geograf Sl. 9. Kamene sjekire iz Jakova (Zagrebački muzej) ske širine. Tada je napunio riječne doline današnjeg hrvatskog tla, napose Podravinu i Posavinu, gorostasni rutavi mamut, a rogati sob guste prašume, u kojima su prebivali još i špiljski medvjed, svizac, divlja mačka, vepar, rogati jelen, los, srna, dabar i rutavi nosorog, a po nepreglednim pašnjacima skitahu se tur i zubar (bison).5 Ali lagano za nebrojenih stosastavni dio kopna (o. c. 229-235). Za postanak Jadranskoga mora uр. Пвиjим, Абpaзиона серија Јадранске обале и епирогенетски покрети (Гласник геогр. др. св. 7-8. Београд 1922.). 4 О. с. 232-233: „Биле су дакле прилике сличне онима kaže Cvijić које бисмо добили, кад бисмо данас имали Балканско Полуострво око 18° северније положено". Od sviju ovih životinja našle su se kosti u paleolitskoj naseobini krapinskoga čovjeka. Up. Gorjanović - Kramberger, Život i kultura diluvijalnoga čovjeka iz Krapine u Hrvatskoj. Zagreb 1913., 3-5. Tur je dao ime Turovu polju kraj Zagreba. Još oko g. 1215, poklonio je srpski kralj Stjepan Prvovjenčani ugarsko-hrvatskom kralju ljećâ uzeše se ove klimatske i životne prilike opet mijenjati, dok najzad nije nastupilo poslije posljednjega Glacijalnoga i Postglacijalnoga doba današnje podneblje, a s njime se pojavila današnja fauna i flora; to je aluvijalna formacija naše Zemlje, za koje je ona u glavnom stekla današnji svoj oblik. 6 Počeci kulture (civilizacije) ili prvi pouzdani znaci čovjeka, koji se svojim razumom emancipovao od prirode, gube se u Predhistoriji. Ona obuhvata najstarije i starije odsjeke u razvoju ljudskoga roda i njegove prosvjete, a od kojih nam se nijesu sačuvala nikaka pismena svjedočanstva. Predhistorija dijeli se obično na tri glavna doba: na Kameno, Brončano i Željezno, već prema građi, od koje su sadjeljana pojedina oruđa i oružja, tako noževi, sjekire, vršci strelica i sulica, pa bodeži, mačevi, čekići, nadžaci i drugo. Ta glavna doba raspadaju se na podrazdoblja: Kameno doba na starije ili Paleolitsko, koje je po nekima trajalo oko 200.000 godina, dakle dulje negoli su potrajala sva ostala doba zajedno, onda na novije ili Neolitsko razdoblje. Prelaz na Brončano Andriji II. nekoliko komada ove životinje (Toури и тоурише); ona je tada zacijelo već bila dosta rijetka (Jireček, Geschichte der Serben. Gotha 1911, I., 15). • Postoji razlika između germanskoga i romansko-anglijskoga poimanja riječi kultura. Kultura (culture) je Romanima i Anglijcima u prvom redu obrađivanje tla, timarenje izvjesnih životinja i gajenje biljki, a civilisation ono, što se kod Germana i Slovena razumijeva kad se kaže kultura ili kulturan. Definiciju Predhistorije daje Déchelette, Manuel d' Archéologie préhistorique, vol. I. (Paris 1908): „L'archéologie préhistorique est la science des antiquités antérieures aux documents historiques les plus anciens" (o. c. 1). Up. i Morgan, L'humanité préhistorique. Paris 1921, 23. 8 Ovu je razdiobu prvi iznio 1836. Danac Kristijan Thomsen, direktor muzeja u Kopenhagenu. Ali je o njoj imao dosta jasnih pojmova već rimski pjesnik Tit Lukrecije Karo (živio oko 97.-53. pr. Hr.), kako to pokazuju ovi njegovi stihovi (De Natura Rerum v. 12, 82 i dalje): Arma antiqua manus, ungues, dentesque fuerunt, Et lapides, et item sylvarum fragmina rami; Et flamma atque ignes postquam sunt cognita primum, Et prior aeris erat, quam ferri, cognitus usus. Buduć da je Lukrecije bio pristaša epikurejske škole, on je u ovim stihovima zapravo zabilježio tek njezino mišljenje. Još nije pouzdano dokazano, ali je veoma vjerojatno, da je čovjek živio već u posljednjem razdoblju tercijera (pliocen). Ovo doba zovu arheolozi Eolitskim. Paleolitsko doba u diluviju, to jest doba cijepanoga kamena oruđa, dijeli se na dva razdoblja: 1. na staropaleolitsko s ručnim oruđem i najprimitivnijim parasitskim gospodarstvom i 2. na mladopaleolitsko sa savršenijim oruđem i naprednijim parasitskim gospodarstvom. Staropaleolitsko razdoblje raspada se na ove periode: a) Cheléen; b) Acheuléen i c) Moustiérien. Mladopaleolitsko razdoblje dijeli se opet na ove periode: a) Aurignacien; b) Solutréen i c) Magdalénien. Poslije toga počinje Neolitsko doba. Up. o toj detaljnoj razdiobi Paleolitskoga doba, koja važi za čitavu Zemlju: Obermaier o. c. 113 i dalje; Hoernes, Urgeschichte der bildenden Kunst in Europa, Beč 1917 (drugo doba čini Bakreno, ali je ono ipak bliže Neolitskom negoli Brončanom, dok se Željezno doba odvaja na starije ili Halštatsko i mlađe ili Latensko.10 Ipak ne valja ova doba shvaćati kao da su po čitavoj Zemlji započela i svršila u jedno isto vrijeme; zbilo se nešto sasvim protivno. U nekim naprednijim stranama, poglavito po Istoku (tako u Egiptu i u Mezopotamiji) već je čovječanstvo odavno poznavalo metale, dok je u drugim Sl. 10. Zemljana posuda iz Vučedola Sl. 11. Dno zemljane posude iz Vučedola (Zagrebački muzej). (Zagrebački muzej). sjevernijim i udaljenijim krajevima ponegdje čovjek još živio u Neolitsko doba. S tom je pojavom dakle upravo tako, kao što je primjerice s grčkom ili rimskom literaturom; one su već davno ocvale u njihovoj postojbini, a da istodobno kažimo Sloveni i Germani još nijesu ni pisma poznavali. Šta više, i dandanas još proživljuju neka primitivna plemena ponajviše u Australiji i u Južnoj Americi - Kameno doba, a kojih nam način života daje znatnu pomoć za razumijevanje sačuvanih fragmentarnih ostataka drevne ljudske kulture. Stoga može da bude kamena sjekira nekoga kraja potpuno suvremena s brončanom pa i sa željeznom drugih krajeva. Ova razdioba u tri doba dakle nije toliko hronološka, koliko ona karakteriše izvjesni kulturni stepen čovječiji, ma da se u glavnom može kazati, da su gotovo svi današnji evropski krajevi prošli, i ako ne istodobno, ona tri pomenuta kulturna doba.11 izdanje), 71-72; Déchelette o. c. vol. I., 15 i dalje; Morgan o. c. 35 i dalje ; Pittard, Les races et l'histoire. Introduction etnologique a l'histoire (L'évolution de l'humanité, vol. V.), Paris 1924, 33-36. 10 Predhistoriju mogli bismo podijeliti i ovako: Paleolitsko doba odgovara otprilike Starom vijeku, Neolitsko i Bakreno Srednjem vijeku, a Brončano i Željezno Novom vijeku ljudskoga pravijeka. 11 O Predhistoriji ima danas napisana golema literatura na svim kulturnim jezicima svijeta. Prije svega gl. informativni članak Truhelka, Osvrt na predhistorički rad u Bosni (Сшаринар, трећа серија књ. І. (1922), уредник Вулић. Beograd 1923, |