Petar Kresimir IV. preživio je samo za kratko vrijeme ojačanje susjedne normanske vlasti, a tako i tragički svršetak bugarskoga ustanka od 1073., kod kojega su sudjelovale i neke njegove čete. Umr'o je oko polovine 1074. i bi sahranjen u atriju crkve Sv. Stjepana pod Klisom; još u XIII. vijeku postojao je njegov sarkofag.94

Petar Kresimir IV. najslavniji je hrvatski vladar, koliko se može danas kazati prema izvorima, kojima se služimo. Za njegova su vladanja granice hrvatske države bile najšire: od Drave do Neretve i od mora do Drine.95 On je prvi od hrvatskih vladara obistinio njihovu stoljetnu težnju za ujedinjenjem carskih gradova i otoka s Hrvatskom u jednu administrativnopolitičku cjelinu, i time je pravi osnivač „kraljevine Hrvatske i Dalmacije", kako ona ulazi u dalju historiju. Od njega nam se sačuvalo najviše diplomatičkih dokumenata; zato je i ostalo ime njegovo u dubokoj uspomeni i docnijem pokoljenju. Ali kolikogod se ispoljuje veličina Petra Kresimira u spoljašnjoj politici sa svojim golemim uspjesima „na moru i suhu“ i sa svojom diplomatskom vještinom u opsegu hrvatske interesne sfere onoga vremena, toliko ona zaostaje kod ocjene kraljeve nutarnje politike. Petar Kresimir vladao je u vrijeme, kad je rimska kurija započela da provodi reforme u korist centralizacije zapadne crkve s izrazitim latinskim značajem. Primivši odgoju u Veneciji i rođen od majke Mlečanke, Petar Kresimir imao je prirodno za latinsku civilizaciju možda i suviše jake simpatije. I ako se ne možemo složiti s Rusom Smirnovom, koji kaže, da je slovenstvo Petru Kresimiru bilo i tuđe i nepoznato“ (чуждои незнакомо), ipak moramo priznati, da ga nije toliko cijenio, kako bi kao Hrvat trebao i kako su to baš uži hrvatski državni interesi tražili. On sam doduše nije doživio nesrećne posljedice svoje nutarnje politike, no njegovi će nasljednici imati da od nje pate, dok najposlije proces ne svrši kobnom godinom 1102.

Veoma je vjerojatno, da nam je sačuvan lik Petra Kresimira na onoj zagonetnoj ploči u splitskoj krstionici, koja pokazuje nekoga hrvatskoga vladara, jamačno XI. vijeka, gdje sjedi na prijestolu s krunom na glavi a s krstom i državnom jabukom u rukama. Ova je ploča fragment veće cjeline, a nalazila se nekoć u splitskoj stolnoj crkvi kao dar nekoga

94 Toma e. c. 55: „Ibi namque magnificus vir Cresimir rex. in atrio videlicet basilice Sancti Stephani tumulatus est cum pluribus aliis regibus et reginis." Ostaci ove važne crkve još nijesu nađeni; to je danas najvažniji zadatak hrvatske arheologije. Možemo se nadati, da će nam njeno otkriće unijeti bar toliko svjetlosti u historiju, koliko je unijelo Bulićevo otkriće crkve Sv. Marije Vrijeme kraljeve smrti određuju događaji, što se zbiše s dolaskom njegova nasljednika Slavca. Još 1073. pomenut je Petar Kresimir u jednoj ninskoj ispravi (Rački, Doc. 95).

95 Profesor beogradskoga universiteta Ćorović kaže u najnovijem svom radu (Босна и Херцеговина. Срп. Књиж. задр. Поучник 1. Beograd 1925, 39-40): „Њом (t. j. Босном) за кратко владају, сем домаћих господара, Хрваши, Византинци, Словени из Маћедоније, па најпосле Срби из Зете."

hrvatskoga vladara. Veze Petra Kresimira IV. s latinskim splitskim klerom i građanstvom bile su jake i prijateljske, kako to pokazuje priključak Dalmacije Hrvatskoj oko 1069., svakako jače od onih kralja Tomislava ili Stjepana Držislava. Zato je i vjerojatno, da u liku onoga hrvatskoga vladara, možemo da gledamo lik Petra Kresimira IV.96

96 Gl. odličnu radnju, što ju je publikovao Karaman, Basrelijef u splitskoj krstionici. Vjesnik za arh. i hist. dalm. 1924-25. Split 1925. Ovom je radnjom definitivno riješeno pitanje, da li je to svetački ili profani motiv. Ploča je nekoć bila dio „ograde oko oltara ili kojeg drugog objekta crkvenog namještaja“. O vremenu postanka misli Karaman ovako: „Fakat je, naime, da je pojava ljudske figure u doba čiste pleterne ornamentike izuzetna, i tek pri izmaku ovog stila, u nas oko polovice XI. vijeka, postaje ona češća. Iz toga slijedi svakako samo neka veća vjerojatnost, da je ova ploča iz kasnijeg perioda pleterne dekoracije“ (o. c. 24 bilj. 51). Ovaj se lik od Kukuljevićevih vremena rado dovodi u vezu s kraljem Tomislavom, ali po mom mišljenju nije to opravdano. Veze između Tomislava i Splita bile su samo kratkotrajne (925.-928.), a vidjesmo, da Tomislav baš nije bio oduševljen pravcem i radom ovoga splitskog sinoda (gl. gore str. 420.). Sasvim je to drugačije kod Petra Kresimira IV. ili Dmitra Zvonimira, jer su njihove veze s romanskim Splitom bile ne samo stalne, nego još i intimne. Vjerojatnije je stoga, da lik splitske krstionice prikazuje jednoga od njih dvojice. Pitanje tipa same krune koji je više zapadan nego li istočan ne može da bude odlučno za datiranje lika, jer su krunu hrvatski vladari XI. vijeka mogli da baštine od ranijih svojih prethodnika. Najposlije tvorac lika koji je lako mogao da bude i stranac zapadnjak — jamačno nije radio po modelu, a nijesu li hrvatski vladari mogli imati više kruna? Mletački ljetopisac đakon Ivan izrijekom kaže, kako se Kresimir Suronja bunio protiv brata Svetislava, jer mu je na prijevarni način oteo „regni diadema“. Izričaj diadema, nasuprot corona, kao da podsjeća na one diademe — zlatne kolobare bez pokrivena tjemena kojima viđamo na sačuvanim različitim likovima okrunjene vizantijske vladare, ali ima i takih, kod kojih se ističe normalna kruna. Ne valja smetnuti uma, da je Stjepan Držislav oko 988. dobio kraljevska insignija iz Carigrada. Dalje treba podsjetiti još i na to, da su sinovi oca kralja trebali da dijele državnu teritoriju, to jest svaki je sin bio kralj u svom dijelu države pod starješinstvom najstarijega brata. Zar nije vjerojatno, da je najstariji brat nosio krunu, a ostala braća diademe? Zato je vjerojatno, da je ono na liku splitske krstionice normalna hrvatska kraljevska kruna, pored koje je moglo da bude još i diadema za kraljevu braću.

ས.

Neretljanska oblast.

Kralj Slavac

(1074.-1075.).

Velikaš Slavac postaje hrvatskim kraljem (u drugoj polovini 1074.).— Papa Grgur VII.; njegovo pismo danskom kralju Sweinu Estridsonu (25. jan. 1075.). — Južnoitalski normanski grof Amiko i njegova navala na Hrvatsku (u jesen 1075.). Splitski sinod (nov. 1075.). Venecija i dalmatinski gradovi (febr. 1076.).

Smrt kralja Petra Kresimira bješe znak, na koji se opet podiže pojačanom snagom ona još 1064. suzbita hrvatska protureformistička stranka. Po baštinskom pravu trebalo je da prijestolje zapadne hercega Stjepana, tada koliko danas znamo jedinog muškog potomka dinastije Trpimirovića.1 Uza nj bez su sumnje bili dalmatinski gradovi sa svojim biskupima i priorima, a tako i većina hrvatskih velikaša, odanih pokojnom kralju. Ali događaji su pošli ipak drugim putem, jer veća čest hrvatskoga naroda sa slovenskim svećenstvom, ogorčena zbog zabrane svećeničke ženidbe i slovenske liturgije, koju je ona tajno ipak i dalje kako tako njegovala, izazva snažnu reakciju, poduprtu možda i od strane vizantijskoga carstva, kivna zbog nedavna sudjelovanja hrvatskih četa kralja Petra Kresimira u bugarskom ustanku.2 Ishodište toga pokreta bješe bivša Neretljanska oblast, koja se tada zvala Primorje (Maronia), a stajao joj je na čelu „morski župan“ noseći ujedno i naslov kneza Primoraca (dux Marianorum, morsticus sc. iupanus). Središte toga Primorja bijaše u vrijeme Petra Kresimira grad Omiš, na ušću Cetine, ali na njenoj lijevoj obali, dok mu je predstojao kao „morski“ župan ili knez Primoraca Rusin, čiji je brat bio

3

1 Herceg Stjepan navodi u jednoj ispravi od 1078. još i nekoga neimenovana sinovca ili nećaka svoga (ad mei nepotis bona; Rački, Doc. 119); to će po svoj prilici biti sin neke njegove inače nam nepoznate sestre (a možda i brata).

2 Na uplitanje vizantijskoga carstva već je prvi upozorio Gfrörer, Byz. Gesch. vol. II., 238-240, a onda Šufflay, Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena (1075-1180). Zagreb 1901, 8-10.

3 Ovaj kraj pozna i Toma pod imenom Maronia (o. c. 41, 45). Mletački đakon Ivan daje Družaku, neretljanskom knezu titulu Marianorum iudex (e. c. 113). U ispravama pominje se prije god. 1074. Rusin kao morsticus (od hrv. more), a od 1076. do 1089. neki Jakov kao dux Marianorum i morsticus (Rački, Doc. 98, 111, 113, 117, 128, 132, 135, 147, 149).

4 Up. o tom imenu, koje bješe poznato i u južnoj Italiji kao Rusianus (Russus, Russo, 'Pobatos), Jireček, Romanen vol. II., 54-55.

Slavac. Budući da je u tom kraju sjedjelo pleme Kačića, jamačno ne činimo griješke, ako tvrdimo, da su Rusin i brat mu Slavac bili pripadnici toga jakog plemena, kojega su praoci možda nekoć bili poznati nam neretljanski knezovi IX. i X. vijeka; to bi se čak moglo zaključiti iz titule knez (dux), koja nesamo što sama po sebi uključuje spomen na nekadanje vladare ovoga kraja, nego i na izvjesni izuzetni položaj, s jedne strane spram vrhovnoga gospodara, hrvatskoga kralja, i s druge spram hrvatskoga bana i županijskih oblasti."

7

Knez Rusin umr'o je još za života kralja Petra Kresimira ostavivši udovicu nepoznata imena i sina Petra Slavca, koji se svi ističu kao dobrotvori samostana Sv. Petra u Selu (de Selo), utemeljena od Splićanina Črna, sina Gumajeva, oko 1064. Da li je po bratovoj smrti županom ili knezom Primorja postao Slavac, ne znamo, ali da je on oko toga vremena zaigrao odličniju ulogu u hrvatskoj državi, izvan svake je sumnje; šta više, u jednom se spisku, napisanu na osnovu tradicije u docnije vrijeme, pominje još prije kralja Dmitra Zvonimira jedan Slavac kao (hrvatski) ban.8

=

=

=

=

5 Ime Slavac tradirano nam je u registru samostana Sv. Petra u Selu (danas Rat u župi Jesenici k istoku Krila u Poljicama nedaleko od Splita), napisanom potkraj XII. vijeka beneventanskim pismom (sada u kaptol. arhivu u Splitu), kao Slaviz rex (Rački, Doc. 98) ili Slavizo rex (o. c. 129). Ono dakle pripada skupini: Adamiz, Adamizo, Adamiço (o. c. 73, 80, 93, 95, 96) = Adamыc (dan. Adamac); Budiz, Budizo, Budiço, Budeç (o. c. 54, 62, 67, 73) Budыc (dan. Budac); Vilkizo, Vilchiço (o. c. 62, 73) Ѵыкьс (dan. Vukac); ili Bravizo (o. c. 92) Obrovic (Obrovac, dan. Obrovica kod Nina); setinic, setinico (o. c. 90) = sütnik (satnik ili stotnik); silva que dicitur lusiz (o. c. 92) lužьc (lužac). Prema tome nema sumnje, da ono i označuje poluglas ы (up. još Zirno (o. c. 40, 61) = Čыrno; Pirvo (o. c. 41) Pыrvo; Pirvana (o. c. 16) - Pыrvana; Pirvanego (o. c. 52) = Pыrvanêg; Kerniç (o. c. 199) = Čгьпьс, Črnaс); dakle ima se ime hrvatskoga kralja pisati Slavac (Slavыc), a nipošto ne Slavic ili čak Slavić, kako se to redovno radi. Glas ċi è transkribirali su u latin. spomenicima toga vremena sa k ili g, pa čak još i u XII. i XIII. v., n. pr. Zaron gradskich = gradšćak (= o. c. 96). Korijen imena Slavac je slava gloria (Miklošić, Personennamen nr. 346) i glasi još i Slavo, Slavko (demin.), Slavonja (augment.) (o. c. 175), a kao žensko ime Slava, Slave, Slavica, Slavuša (sva ta imena pominju se već u ispravama XIII. i XIV. v.). U latinizovanoj formi pominje se i kao Slavus ili per analogiam Sclavus. U Dubrovniku pojavljuje se u romanizovanoj formi Slabba (u XI. v.), otale onda i ime poznate porodice tal. Slabba, hrv. Slabić (1253); up. Jireček, Romanen vol. II., 76.

=

=

6 Kinam (u XII. v.) nazivlje Kačiće to Kathixiwv dvos (ed. bonn. 249). Hrvatski je glasilo lat. dux jamačno knez (tako 1167: „ego Nicola kenesius Alemyissii (= Omiš)“, Smičiklas, Cod. dipl. II., 116; o. 1220.: „Andreas rex Hungariae iubet Malduco duci Kachetorum totique suae generationi", Smičiklas o. c. III., 187). O Kačićima up. Klaić, Hrvatska plemena od XII. do XVI. v. (Rad vol. 130, 14—30).

7 Rački, Doc. 98; Kaer, Dvije opatije 9 i dalje. Temelje crkve Sv. Petra u Selu otkrio je Bulić, up. Bulić-Skok, Natpis Petra Crnoga. Sarajevo 1918 (iz Glasnika). Ime Gumaj deminutivna je forma od Geminianus (Jireček, Romanen vol. II., 38; vol. III., 33).

3 Taj je spisak dopisan na fol. 14 samostanskoga registra gotskim pismom XIV. li XV. v. Štampao ga je i Rački, Doc. 486 no s griješkom u komentaru, kao da je i on napisan još u XII. v., kao ostali tekst nad tim spiskom. Gl. moj Priručnik vol. I. 1., 379.