Madžarsku (vjerojatno u junu ili julu), može se kao pouzdano reći, da su to učinili na poticaj Aleksijev, ne bi li tako spriječili napredovanje Ladislavljevo u Hrvatskoj i okupaciju dalmatinskih gradova. Prema tome se kralj Ladislav vratio iz Hrvatske nekako u julu ili najdocnije u augustu 1091. Tom je prilikom napustio svu užu Hrvatsku zadovoljivši se okupacijom zemlje između Drave i Gvozda, koja mu se i onako odmah na početku vojne dobrovoljno predala. U znak, da nema na umu da pripoji Madžarskoj stečene zemlje, a tako ni ostale Hrvatske, za koju se tada još nadao da će je steći, postavio je po svom povratku kao osobitog kralja Hrvatske mladega sinovca svoga Almoša (1091.-1093.), a taj lako da ga je i pratio u hrvatsku vojnu.48 Ovaj ispravom zajamčeni nam fakt i opet dokazuje, da Ladislav nije smatrao vojni svoj pohod osvajalačkim ratom, a stečenu zemlju, koja ostade i dalje kraljevinom, pokorenim dijelom svoje države. Šta više, čini se, da su Almoša priznavali kraljem i privrženici madžarske stranke u onom dijelu hrvatske države, kuda mu vlast nije dopirala. Međutim stiže u Madžarsku papinski legat kardinal Teuzo,50 koji je jamačno donio kralju Ladislavu nepovoljan odgovor pape 47 Teritoriju određuju granice novoosnovane zagrebačke biskupije; gl. nešto dalje u tekstu.

49

48 Na početku 1092. prije 25. marta datiraju u Zadru: „Kyri Alexio Constantinopoleos imperante, tempore quo Uladdislau (= hrv. Vladislav) Pannoniorum rex, Chroacie invadens regnum, domnum Almum, suum nepotem in illo statuit regem (sc Chroatiae"). Gl. moj Priručnik 313 po samostanskom registru; s nekim griješkama ima i Rački, Doc. 154. Iz sadržine same isprave vidi se, da je ona izdana tek duže vremena poslije Božića 1091.; ona je dakle datirana po calc. flor., koji je tada u Zadru bio u običaju. To dokazuje i ovo datiranje: „Anno dominice incarnacionis millesimo XCIIII, ind. III, epacta XII, concur. VII. . . nonis in martii (= 7. marta), quartarum nichilominus feriarum (= srijeda).“ Ne slažu se samo indikcija, epakta i concurrens s godinom 1095., već i dan, naime srijeda 7. marta, jer 1094. bješe utorak. Ovo je datiranje dvaput ubilježeno u registru samostana Sv. Marije (fol. 11 i fol. 28a). Rački, Doc. 159. griješi kad ispravlja godinu u „mil. XCIIII(I)“ (!) i meće datiranje na čelu isprave, jer je u originalu ubilježeno potkraj. O restauraciji vizantijske vlasti u dalmatinskim gradovima gl. nešto niže.

49 Sasvim je prirodno, da su Zadrani budno pazili na sve događaje, što su se dešavali u susjednoj Hrvatskoj, s kojom su ih vezale tijesne političke veze još od vremena Petra Kresimira IV. Mislim dakle, da ono uvrštenje Almoša kao kralja Hrvatske znači, da su u Zadru za taj događaj ne samo znali, već su ga i uvažavali, to jest, da su i Zadrani smatrali Almoša legitimnim kraljem Hrvatske, ali inače sebe smatrali podanicima cara Aleksija. Čini se dakle, da je i u Zadru (kao što smo vidjeli u Splitu) stranka kralja Ladislava kao Zvonimirova baštinika imala prije restauracije vizantijske carske vlasti, što se zbilo u drugoj polovici 1091. svojih privrženika. Fraknói (o. c. 9) izvodi iz one formule datiranja, da je Ladislav vršio u Zadru svoju vlast, što ne može nikako da odgovara istini.

50 Teuzo „sacre Romane ecclesie legatus... Testes: dominus Teuzo cardinalis“ spominje se u ispravi kod osnivanja benediktovske opatije u Šomođvaru (u jesen 1091.) gl. Baumgarten, A saint-gillesi apátság összeköttetései Magyarországgal. Századok 1906, 404-406.

Urbana II., prijatelja i saveznika cara Aleksija I., u pitanju njegove hrvatske politike, jer samo tako možemo ispravno objasniti važnu činjenicu, što se Ladislav još potkraj iste godine 1091. odvrgao od Urbana II. i pridružio njemačko-rimskom caru Henriku IV. i protupapi Klementu III. Vibertu.51

Na odluku kralja Ladislava nesumnjivo je utjecala restauracija vizantinske carske vlasti u dalmatinskim gradovima, koja se uto zbila. Kad je car Aleksije nagovorio Kumane da provale u Madžarsku i tako primorao kralja Ladislava da ostavi Hrvatsku, on je ujedno nastojao, da carstvu opet povrati dalmatinske gradove, kojih je raspoloženje spram madžarskoga kralja lako mogao saznati. Zato je otpremio u Dalmaciju, vjerojatno već oko polovine 1091., kao svoga opunomoćenika normanskoga viteza, grofa i carskoga sevasta Gotfrida Melfskoga (de Melfi), sina onoga grofa Amika, koji je 1075. zarobio kralja Slavca. Gotfrid je jamačno još 1083. s ocem prešao u službu Aleksijevu kod Kastorije.52 Prije svega došao je u južnu Italiju, svoju domovinu, gdje je car Aleksije umio da po smrti Roberta Gviskarda (1085.) iskoristi razmirice između oba njegova sina Boemunda i Rogera, i da obnovi svoje gospodstvo nad nekim mjestima, naročito Terlizzi, Giovinazzo i Fovea.53 Grof Gotfrid imao

51 Krupni ovaj fakt utvrđuje pismo pape Urbana II. od 27. jula 1096. kralju Kolomanu; u njemu kaže papa: „lam diu enim Vngarorum populi errorum devia sunt secuti et derelictis salutis suae pastoribus, alienorum gregum vestigiis adhaeserunt... Inter has diabolicae persecutionis procellas iam diu regnum tuum ab apostolicae sedis obedientiam descivit et erroris huius principibus administratis deditum per latioris viae devia secutum est" (Fejér, Cod. dipl. vol. II., 13—15). Tim je riječima stavljeno izvan svake sumnje, da je Madžarska iam diu prije 1096. pristala uz Henrika IV., odnosno uz protupapu Klementa III. Viberta. Samo vrijeme, kad se to zbilo, naime još potkraj 1091., tačno određuje veoma pouzdana suvremena Chronicon Bernoldi (Mon. Germ. hist. SS vol. V., 453) pod godinom 1092. (početak Nove godine na Božić 1091. up. Grotefend, Zeitrechnung 11): „Set et pater eiusdem ducis, Welfo dux Baioariae, eundem Heinricum ante proximam Nativitatem domini (t. j. u decembru 1091.) miserabiliter confudit, quem ad colloquium pervenire prohibuit, quod idem Henricus et rex Ungarorum condixerunt, ad quod etiam pene iam convenerunt." Na osnovu vremena kumanske provale u Madžarsku (najkasnije u augustu) i prelaza kralja Ladislava na stranu Henrika IV., može se pouzdano odrediti, da je kralj Ladislav pisao pomenuto pismo montekasinskom opatu Oderiziju negdje u maju ili junu 1091.

52 Gl. Heinemann, Gesch. der Normannen vol. I., 330.

53 Tako datiraju regnante domino Alexio imperatore: Terlizzi 1090.-1111. (Codice dipl. Barese vol. III. Bari 1899, 39, 41, 43, 45, 46, 54), Giovinazzo 1091.-1103. (o. c. 42, 49, 21), Fovea 1093. (o. c. 44), Molfetta 1098.—1100. (o. c. 47, 48), Corato 1098.—1110. (o. c. vol. IX. Bari 1923, 21, 23, 27), Monopoli 1090. (Morea, Il chartularium del monasterio di S. Benedetto di Conversano vol. I. Montecassino 1892, 136). U Molfeti daje 1100. grof Gotfrid neku crkvu kraj mjesta Terlizzi svećeniku Leonu di Martino; isprava počinje ovako: „Nono decimo anno regnante dom. Alexio imperatore nostro, mense aprelis, indictione octaba. Ego Gotfridus imperialis sevasto et comes, Amici comitis filius et dominator civitatis Melfi" (Cod. dipl. Bar. vol. III., 48).

54

pro

je svakako ondje da skupi vojske i brodovlja, a onda je krenuo lazeći kraj otočićâ Tremiti — na istočnu obalu Jadranskoga mora. Misija carskoga sevasta bez sumnje bješe ta, da obnovi carsku vlast u nekadanjem dalmatinskom tematu, kojeg se Vizantija nikad nije odrekla. Detalji nijesu poznati, samo je sigurno, da je Gotfrid svoj zadatak izvršio : već potkraj 1091. dalmatinski gradovi i otoci bijahu sastavni dio vizantijskoga carstva.55

Dvogodišnji boravak carskoga pouzdanika grofa Gotfrida u dalmatinskim gradovima imao je dabome i izvjesni utjecaj na susjednu Hrvatsku. Mislim da je baš na poticaj cara Aleksija došlo u Hrvatskoj do privremene sloge; i tako je protiv Almoša, kandidata madžarske stranke i kralja Ladislava, u Hrvatskoj između Gvozda i Neretve izabran kraljem Petar (1093.-1097.), čije je sjedište bio Knin. Nije nam izrijekom ništa ubilježeno o podrijetlu posljednjega narodnoga hrvatskog kralja, ali ja u njemu naslućujem sinovca bivšega kralja Slavca, to jest sina župana Rusina. To bi značilo, da se tada poslije smrti Dmitra Zvonimira i Stjepana II. digao na čelu hrvatske narodne stranke, a uz pomoć vizantijsku, sinovac Slavčev protiv one iste stranke, koja je prije dvadeset godina uklonila i opet s tudinskom, normanskom pomoći njegova strica.56 Očito je Petrovim stu

54 Tremiti su nedaleko od Monte Gargana; na glavnom otočiću S. Niccolò još se u XVI. vijeku spominje luka s karakterističnim imenom Schiavonesca (gl. Gay, Le monastère de Tremiti au XIe siècle d'après un cartulaire inédit (Mélanges d'arch. et d'hist. Rim 1897 (vol. XVII.), 389.

55 Važan ovaj detalj učuvala je jedna isprava u registru XII. vijeka bivšega benediktovskoga samostana na otocima Tremiti (Chartularium Tremitense), sačuvana u dva jednaka originalna primjerka; jedan, ljepši, čuva se u arhivu vatikanskom u Rimu, a drugi u Napulju u narodnoj biblioteci (Biblioteca nazionale, Palazzo degli Studi). Oba su primjerka inače sasvim identična i pisana krasnom beneventanom XII. v. Na fol. 27 čita se: „Anno ab inc. 1093, ind. (I), mense augusti“... Ego Guiffredus comes et sebastos imperialis et filius quondam bone memorie Amici comitis, dum pergerem in partibus Dalmatie, fui veniens in insula, que Tremiti vocatur . . . Ideoque postquam ego reversus sum." Ostali se tekst tiče samo otokâ Tremiti, i nema nikake veze s našim pitanjem (gl. moj, Priručnik 303). Grof Gotfrid se vratio iz Dalmacije tek u augustu 1093., kad je ova isprava izdana, dakle je ondje boravio pune dvije godine. Zadarsko datiranje po caru Aleksiju (na početku 1092.) dokazuje, da je tada carska vlast već bila obnovljena.

56 Kralja Petra spominje jedini madžarski ljetopisac Šimon Kéza (Kézai Simon) domećući izrijekom: „Sedes huius regis in Tenen erat civitate" (Mátyás, Fontes vol. II., 88). Gl. o tom još i niže. Nećaka kralja Slavca, Petra, spominje neka isprava od god. 1176. „Monasterium S. Petri de Gomai a longis retro temporibus sepedictas terras possedit, quas quidem terras Rossene (= Rusin) moristicus prius donavit monasterio S. Petri de Gomai et post mortem ipsius Rossene moristici (prije 1074.) Petrus Slavus filius eius et Slavizo (= kralj Slavac) avunculus eiusdem Petri Slavi, prenominatas terras in supradicto monasterio confirmavit (Registar samostana Sv. Petra, ima i Smičiklas, Cod. dipl. vol. II., 143). Kako vidimo, u toj se ispravi ne daje ni Slavcu kraljevska titula, a ipak ju je imao. Prema tome taj je Petar nosio još i narodno ime Slavac. Da

Slika 251. Zadarska isprava godine 1096. (Zadar, drž. arhiv).

panjem na prijestolje za neko vrijeme u Hrvatskoj zavladao mir, jer samo take prilike omogućile su dalmatinsko-hrvatskom kleru sastanak provincijalnoga sinoda u Zadru 7. marta 1095. Na taj su sinod došli nadbiskup Lovro, biskupi zadarski Andrija, rapski Petar, krčki Petar, trogirski Ivan, belgradski Bono i ninski A(ndrija) pa samostanski opati: Madije Sv. KrŠevana zadarskoga, Teodor Sv. Stjepana splitskoga, Petar Sv. Nikole osorskoga, Ivan Sv. Petra poljičkoga i još mnogo drugih klerika i laika. Jedini akt ovoga sinoda, što je do nas došao, datiran je imenom cara Aleksija, a uza nj se spominje osim gradskoga biskupa Andrije još i Drago „treći put prior" (regnante Alexio imperatore Constantinopolitano, episcopante ladere Andrea, tercio existente Drago priore).57 Iz toga se dakle vidi, da je tada, na početku 1095., Zadar bio direktno pod vlašću vizantijskoga cara i da se više nije obazirao na hrvatskoga kralja Almoša i madžarskoga Ladislava, to jest, tada su sve veze, ma bile one 1091.-1092. ma kakova mu drago značaja, prekinute. To isto nesumnjivo važi još i za Split, Trogir, Krk, Osor i Rab, dakle za čitav dalmatinski temat; ovim se podatkom dakle potvrđuje i dopunjuje ono, što smo netom saznali iz isprave grofa Gotfrida od god. 1093. Ali naročito je važno to, da se tom prilikom uz dalmatinske biskupe pominju i hrvatski, naime belgradski i ninski, kao i opat Sv. Petra poljičkoga, očit dokaz, da su tada hrvatski gradovi i biskupi bili u položaju, da ih nikaka strana, a Vizantiji neprijateljska vlast, nije mogla da priječi u pohođenju zadarskoga sinoda. Ali još i to možemo kazati, da tada nije ni s hrvatske strane bilo neprijateljstva spram ovih gradova, ma da nijesu bili u vlasti hrvatskoga kralja, i da vlast hrvatskoga kralja Almoša, odnosno njegova strica Ladislava, nije dopirala do Nina, Zadra i Belgrada. Ipak je značajno, da na sinodu zadarskom nije bilo kninskoga biskupa. Iz toga izvodi madžarski historik Pauler, da je Knin tada bio u vlasti kralja Ladislava,58 što nikako ne može da stoji, jer osim bolesti biskupove ili čak sedisvakancije, tko zna, što sve može da bude razlogom, pogotovo gdje nam je zajamčeno, da je Knin bio prestolnica narodnoga hrvatskoga kralja Petra.

Uto se zbio u zemlji između Drave i Gvozda važan dogadjaj; to je osnutak biskupije zagrebačke. Začudo o tome nas ne upućuju madžarski ljetopisi ni jednom riječi, pa ni sama legenda o Sv. Ladislavu,59 već samo neke isprave, ali ne savremene nego nešto docnije, od kojih je najstarija

nema razloga nazivati kralja Petra Svačićem, i da je ono poznato „Petar Svačić“ samo Račkoga literarna kombinacija na osnovu neispravno datirana pripisa samostanskom registru Sv. Petra, dokazao sam u mom Priručniku 379–383. Šta više, u ranije vrijeme nikad nema u rukopisima Svačić već Snačić ili Značić (Snacig). Ja dakle ne tvrdim izrijekom, da je posljednji hrvatski kralj Petar bio iz plemena Kačića, već to samo naslućujem, ali odlučno poričem, da je bio Petar Svačić.

57 Iz registra samostana Sv. Marije fol. 9-11 (= Rački, Doc. 159–160). 58 Századok 1888, 209.