vanju.42 Od predmeta nađenih u grobovima ističu se prije svega fibule, načinjene kao dvostruka spirala od žica, onda brončane kape slične današnjim ličkim crvenkapama, ne samo po formi, nego i po ornamentici, pa i sa strane namještenim resama od bronca, i najzad su tri brončane ploče s figurama, koje prikazuju ratnike sa štitom i šljemom, pa konjanike u kasu. Čisti karakteristični oblici latenske kulture nađeni su ponajviše u grobovima, a to su svinuto oružje i mrtvačke paljevine; osobito se ističu nalazišta u jugoistočnom Srijemu od Mitrovice do Zemuna, u prvom redu Kupinovo, Surčin, Novi Banovci i Boljevci, a uz njih još i Popinci, Zemun-Gardoš, Bežanija, Karlovčić, Sušak-Neštin, Petrovci, Ruma, Bjelač (kod Požege), Vojakovac (kod Križevca), Orešje (kod samoborske Sv. Nedjelje), Podsused-Goljak, Malunje (kod Jastrebarskoga) i Velika Gorica kod Zagreba.43

U Bosni valja na prvom mjestu iznijeti nekropolu Glasinac s okolinom (istočno od Sarajeva), koja ide među najbogatije i najvažnije u Evropi. Glasinačko polje bješe nekoć odasvuda zaštićeno gradinama, smještenima po važnijim glavicama, tako da se u tu, rekao bih tvrđavu, mogao u ratno doba skloniti mnogobrojan narod. Ovo je polje prepuno mogila ili gromila (tumuli); ima ih daleko preko 20.000, od kojih su se mnoge gromile odlikovale obiljem brončana nakita i željezna oružja, a jasno se razlikovahu pojedinački grobovi s jednim kosturom od „obiteljskih grobnica“ s više, kadikad i deset kostura. Nijedno nalazište u Evropi ne podaje tako jedinstvene slike kulturnih prilika čistoga prvog Željeznog doba kao ovo, tako da za glasinačkim zaostaje i samo halštatsko, ma da su u Halštatu poneki grobovi bili bogatiji. Uzrok je tome to, što halštatski kulturni oblici Željeznog doba nijesu tako jedinstveni; šta više, glasinački željezni mačevi, skovani po uzoru onih Brončanoga doba, dokazuju, da je poznavanje željezne metalotehnike došlo ranije do glasinačkih starosjedilaca, negoli do halštatskih. Dalje je od važnosti i tipološka strana, jer veća čest brončanih nakita predstavlja niz oblika sasvim autohtona lokalna značaja, nađenih isključivo u glasinačkim gromilama, što nas upućuje na samoniklost njihove tehnički i umjetnički napredne kulture, dok je mnogo

42 O Prozoru up. i Déchelette o. c. II., 2, 591 i II., 3, 1099. Gl. i Županić o. c. 153-159.

43 Gl. Ljubić, Popis 105-183 (od česti nepouzdano, neke slike pretjerano narisane); Brunšmid, Groblje sa urnama u Krupačama kod Krašića u Hrvatskoj (Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. III. 1898, 137–143); Prehistorijski predmeti Željeznoga doba iz Šarengrada u sremskoj županiji (o. c. IV., 1900, 59-70; Predmeti Halštatskoga doba iz grobova u Vranića gomili u Širokoj Kuli (o. c. V., 1901. 63-72); Prehistorijski predmeti iz sremske županije (o. c. IV., 1902, 68-86; X., 1909, 231–237); Hoffiler, Prehistorijsko groblje u Smiljanu kraj Gospića (o. c. VIII.. 1905, 193-203); Staro groblje u Velikoj Gorici (o. c. X., 1909. 120-134); Prehistorijske žare iz Velike Gorice kraj Zagreba (Bulićev Zbornik. Zagreb-Split 1924, 1-8).

manji broj nakita izrađen (a možda od česti i importiran) pod stranim utjecajem, u prvom redu kavkaskim (neke fibule), italskim i grčkim.**

Oblika latenske kulture nema u glasinačkoj nekropoli gotovo ništa. To je s tim čudnije, što baš latenska kultura, nošena sa sjevera od keltskih osvajača, prevladava svagdje po Bosni, kao i u susjednoj Hrvatskoj i Slavoniji, nad domaćom ilirskom. Tako u nekropoli u Sanskom Mostu i u krematoriju u Gorici (kod Ljubuškoga), dok nekropola u Jezerinama (kod Bihaća) sa grobovima i žarama pokazuje halštatsko-latensku mješavinu kao i susjedna nalazišta kod Otočca, a tako i ona u Ribićima (kod Bihaća) većma mlađi latenski značaj.+5 Halštatsko-latenskoj mješavini pripadaju i poznate Gomile i Rotne Gomile u Dalmaciji, od kojih se kao izvanredne veličine ističu one kod Danila-Kraljica (nedaleko od Šibenika), nad Plavnom prema Radiljevcu, na Ljupču kod Knina, kod Drniša i drugdje, a ima ih i po ostrvima Braču i Hvaru, pa uz Neretvu kod Pasičina i Struge, kod Zagvozda i Runovića (nedaleko od Imotskoga), u Konavlima i u Boci Kotorskoj.46 Inače je glavno dalmatinsko nalazište, pretežno halštatskoga značaja, Nin, gdje je prof. Jelić iskopao više grobova s oružjem i paljevinama, a tako i u susjednim Prahuljama. Uz njih se još ističu Grabovac, Postranje i Zagradina (kod Imotskoga).+7

Koja su plemena bila vlasnici ovih drevnih svjedočanstva ljudske kulture, ne znamo; samo za industrijske predmete iz Željeznoga doba možemo s punom pouzdanošću kazati, da su preostali od prvih nam poznatih žitelja na današnoj našoj zemlji, od Ilira i docnije doseljenih Kelta.

"O nekropoli na Glasincu up. Truhelka, Vođa 100-115; Hoernes, Bild. Kunst 139-140, 315, 559-562; Déchelette o. c. II., 2, 591-592, II., 3, 1100, 1349. O glasinačkom drevnom žiteljstvu kaže Županić o. c. 154: „Stanovnici ovih zemalja imali su u Gvozdeno doba obično vertikalno, rede nagnuto čelo; poslednja osobina bila je mnogo više skopčana s dolihoidnim nego s brahikefalnim ličnostima. Pada u oči, što izvestan malen broj lubanja ima istaknute nadočne kosti (arcus superciliares), dok se kod većine ne mogu ni primetiti. Kod dolihoida zatiljak je (norma occipitalis) obično peterouglast i odozdo okruglast, kod brahikefala je pak zatiljak odozgo okruglast i odozdo široko ulučen. Zaušne kosti (processus mastoidei) kod većine stanovništva beše velike, bez razlike na index cranii. Isto je tako kod dolihokefala i brahikefala nos prominentan s velikim nosnim kostima, koje prave kod sastava oštar hrbat nosa“.

45 O tom Truhelka, Vođa 119-136; Hoernes o. c. 673–674; Déchelette o. c. II.,3, 1098-1099, 1228-1230, 1349.

46 Kako mi kaže fra Luigi Marun, narod u Dalmaciji zove Rotnom Gomilom svaku poveću gomilu, koja se ističe nad okolnim manjim. „Rotni“ se shvaća bar danas u značenju stariji ili glavni; tako n. pr. „rotni brat" je „najstariji brat“ (u Sinju); „rotno groblje“ (u Otoku kod Sinja) je starinsko groblje sa stećcima. Prema tome „rotna gomila“ je koliko „starinska ili glavna gomila“.

Za Dalmaciju gl. Hovorka, O važnosti i značenju dalmatinskih gomila (Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. III., 1898, 127–130); Bullettino XXI., 14–15. 153.

III.

Iliri, Kelti i Grci. Borbe s Rimljanima.

Tračani i doseljenje Ilira. - Grčka kolonizacija. Provale Kelta. - Ilirskokeltska plemena. Karakteristika Ilira. - Južno-ilirska država; Agron († 231.) i Teuta (231. do 228.); prvi ilirsko-rimski rat. — Drugi ilirskorimski rat (219.); Demetrije Farski. - Skerdilaida († o. 206.) i Pleurat († o. 181.). Gentij i propast južnoilirske države (167.). Početak delmatskorimskoga ratovanja (156.-155.), borbe s Japudima (129., 119.), Delmatima (119.-117., 78.-77.) i Panonima (119., 83.). — Cezar u Iliriku (57./56. i 54.), ponovne borbe s Delmatima (52.-50., 47.), Oktavijev veliki rat s Japudima, Panonima i Delmatima (35-33.). Veliki panonsko-ilirski ustanak (6.-9. po Hr.).

Ima danas naučenjaka, koji misle, da su najstariji poimence poznati žitelji na današnjoj hrvatskoj i srpskoj teritoriji bili Tračani (Θρήκες, Θράκες, Thraeces, Traces). I odista, nesumnjivi tragovi njihovi između Trebinja i Cavtata, u Posavini, na srednjem Vrbasu, napose između Neretve i morske obale do Cetine dokazuju jasno, da su Tračani nekoć nastavali čitav trup Balkanskoga poluostrva od Crnoga do Jadranskoga mora.1 Doselivši se zacijelo iz današnje Rusije i istočne Ugarske preko Dunava, oni potisnuše većma na

jug ranije stigle Grke. Za ove se opet drži, da su došli na Balkansko 1 Na Tračane kao na pražitelje zapadnoga dijela Balkanskoga poluostrva prvi je skrenuo pažnju Patsch, Trakische Spuren an der Adria (Jahreshefte des öster. archeol. Institut. Vol. X., 1907, 169-174), ondå Scala, Umrisse der ältesten Geschichte Europas. München 1912, 28; Kazarow, Beiträge zur Kulturgeschichte der Thraker (Schriften zur Kunde der Balkanhalbinsel. II. Quellen und Forschungen, vol. 5. Sarajevo

poluostrvo iz Podunavlja preko ugarske nizine još prije sredine trećega tisućljeća.2

Poslije Tračana sašli su na jug Iliri (optoi, IAλopes, starolatinski Hilurii, Illurii, onda Illyrici pa Illyrii) sa sjeverozapada i otisnuše Tračane dalje na istok, tako da ih je u historijsko doba odvajala crta povučena otprilike Moravom i Vardarom. Iliri su baš kao i Tračani Indoevropljani, ali inače odjelit narod. Među vrletnim planinama nove domovine svoje znali su kroz više stoljeća da očuvaju svoju individualnost, dok se najzad ne izgubiše najprije u rimstvu, a onda u slovenstvu među Hrvatima i Srbima; kako se čini, od njih je preostao samo mali ostatak u današnjim Arbanasima.3 Za seobe na jug, jamačno oko XIII. vijeka pr. Hr., zauzeli su oni i naselili čitavo istočno jadransko primorje i nutrašnjost sjeverozapadnog dijela Balkanskog poluostrva pa zapadno osrednje Podunavlje protegnuvši se

od desne obale dunavske S1.34. Brončana kaciga ilirskoga doba (Sarajevski muzej). u okolišu

današnjega

Beča kao Panoni (Пlxvvóvtot, docnije i Пlxioves, Pannonii) do grčkih međa

1914), 2 i dalje; Nopcsa u Wissenschaftliche Mitteilungen vol. XII., 223; Jokl, Albanisch (Geschichte der indogermanischen Sprachwissenschaft, vol. II., 3. Strassburg 1917, 122). Međutim u novije doba sumnja se u ispravnost ove teorije; up. Аржив за арбанаску старину, језик и етнологију. Уредник Х. Барић, vol. I. Beograd 1923, 207-212 i vol. II. 1924., 151 i dalje. Županić, Tragom za Pelazgima (Narodna Starina, urednik Matasović, vol. I. Zagreb 1922., 211-226), izrekao je mišljenje, da su pražitelji Balkanskoga poluostrva bili Hetiti, odnosno Pelazgi, doseljeni iz Male Azije (gl. gore str. 62 bilj. 28).

2 O tom Ed. Meyer, Geschichte des Altertums, vol. I., 2. (treće izdanje od 1913.), 804-806, 856-857, 883-885. Tada nijesu svi Tračani pošli na jug; u pradomovini zaostaše docniji Dačani, Karpi i Geti (Niederle, Slovan. starož., vol. II., 1., 41-45). To je već opazio Hahn (Albanesische Studien. Jena 1854., 211 i dalje). Uz pomoć današnjih arbanaških dijalekata pokušali su Truhelka (Les restes Illyriens en Bosnie. Paris 1900.) i Thallóczy (Illyrisch-Albanische Forschungen, vol. I. München 1916, 10-11) da objasne neka geografska imena u današnjoj Bosni i Hercegovini. Tako: Drinus (Drina), alb. drün ključ, brava; Oinaeus (Una), alb. uj voda, plural ujna;

=

=

na jugu kao Taulanti (Tapλávot, Taulantii), na zapad do ušća rijeke Pada kao Veneti (Evetoi, Veneti) a na istok kao Dardani (Aipdavo, Dardani) oko vrelišta Južne Morave i Vardara (Atós, Axius), gdje su se sastajali s tračkim Tribalima (Tptßzλλot, Triballi).*

Prve historijske vijesti o istočnoj obali Jadranskoga mora u vezi su s grčkim imenom, kao što su i najstariji pisani historijski spomenici grčkoga postanja. Od početka IV. vijeka pr. Hr. naime, uzeše se Grci, koji su

=

=

=

=

još u VII. i VI. stoljeću naselili s ostrva Korkire (Kopxópx, Krf) duž današnje albanske obale varoši Apoloniju ('Anoλλovix, Pojani kraj Valone), Epidamno Lim, alb. lom-i, lum-i = rijeka; Pliva (u Srednjem Vijeku IIeßa, Pleva), alb. plehe = siga (Pliva je oko Jajca doista puna t. zv. bigra (Tuffstein); Lašva, alb. Isue bujica, brzica; Sana, alb. zan glas, buka; Botin (kod Nevesinja) alb. bot = humak; Majevica, alb. malj, maj = planina, maj-a vršak (-vica je docniji slovenski sufiks); Prenj, alb. preh'n-i vrhunac; Skupi (Skoplje), alb. sgüp orao, dakle koliko Orlovac. Manje su uvjerljive ove kombinacije: Illyr, alb. i-lirr, lirrue = slobodan, osloboditi, dakle Ilir je koliko slobodan čovjek, a Ilirija slobodna zemlja. Delmatae (Dalmatae), alb. djal, plur. djelmt, djelmat = momci, junaci. Dardani, alb. dardh-a = kruška, dakle ljudi koji goje kruške (voće). Basante (danas rijeka Bosna), alb. bas, mbas = s one strane, i nd, nt = lanac, to jest rijeka s one strane gorskog lanca. Tomu nasuprot stoji Narenta (Neretva), alb. nar = kod, ili ner među, pa nt, nd, dakle rijeka koja teče uz planine ili među planinama.

=

Neka ilirska plemena nastaniše se i onkraj Jadranskoga mora u Južnoj Italiji; tako Mesapijci (Messapii) i Japigijci (lánoyes, Japygii). Up. o tom Pais, Storia d'Italia dai tempi più antichi sino alle guerre Puniche, vol. I. Storia di Sicilia e Magna Grecia. Torino 1894; Jatta (La Puglia preistorica. Trani 1914) skreće pažnju na sličnost puljeških predhistorijskih predmeta s onima, što su nađeni po Istri, Bosni i Hercegovini. Da su drevni Veneti ilirskoga podrijetla, pokazao je Pauli, Altitalische Forschungen, vol. III. Die Veneter und ihre Schriftdenkmäler. Leipzig 1891, str. 298 i dalje, onda Kretschmer, Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache. Göttingen 1896,