Najzad otkriva ona nerazrešljivu vezu u svemkolikom ljudskom djelovanju i radu, oštri spoznaju odgovornosti, budi osjećaj pravičnosti i ulijeva poštovanja spram prava.

No baš ova odlična strana historije postade razlogom jedne velike nevolje. Ni u jednom se predmetu ne iskazuje toliko mnoštvo nezrelih razmatranja, nigdje nema toliko nezvanih radnika i kritika kao kod historije, a nigdje opet kao kod nje nijesu oni, što se njome bave tako lako izloženi opasnosti, da sebe već poslije kratka vremena a često i površna rada, računaju u stručnjake i autoritete. Otale i ona pomenuta nevolja, to jest dobro poznati diletantizam u historijskoj nauci. Taj je diletantizam naročito od prve polovice XIX. vijeka dalje unio u historiju mnoge neispravne zaključke, neozbiljna romantička pretjeravanja i teške zablude, od kojih se poneke i uvriježiše u narodnom vjerovanju. Najjači poticaj pak dobio je on od ideje narodnosti, koja je kao jedna od najmoćnijih sila zavladala svim političkim pravcima prošloga stoljeća, pa i danas još je svemoćna. Kad su naime evropski narodi, nadahnuti nacionalnom idejom, pregli da sami sebi iznova izgrade svoju sudbinu, oni su — okrećući se sa čežnjom prema dalekoj prošlosti osnovali baš na njoj svoje zahtjeve za nezavisnost i ujedinjenje, i ona im je bila glavno oružje. Tako se obrazovao snažan motiv za historijsku investigaciju, a rezultat njegov bješe bujna produkcija različitih nekritičkih historijskih radova, napisanih s nacionalnim predrasudama i s političkom tendencijom, e bi se opravdao iskreni kucaj nacionalnih aspiracija. Kod toga bilo je osobito značajno još i to, da su pisci upravljali svoje poglede poglavito na slavne ljude i sjajne epohe narodne prošlosti. Zato je i pažnje vrijedan istup poznatoga Dahlmanna, koji je još 1812. upozorio na tu tendenciju i zaželio, da bi državnik, koji hoće da se upozna s narodnom historijom, proučio čitavu povijest svojih pređa, dakle cio razvoj svoga naroda, a ne tek poneke odabrane dijelove."

Međutim danas vrijedi svagdje u svijetu kao temeljno načelo: historija je nauka, kojoj je zadatak, da — kao i sve ostale nauke pronalazi i iznosi istinu. Historik stoga ne može i ne smije da

• Ocjenjujući poznato djelo što ga je napisao Chamberlain, Die Grundlagen des XIX. Jahrhunderts. München 1900, kaže Below: „Über historische Fragen zu schreiben, ist ja scheinbar eine sehr einfache Sache, die jeder Journalist zu verstehen glaubt; darum ist die Geschichte seit dem Altertum ein Tummelplatz für jede Art von Dilettantismus gewesen. Ich nehme dabei den Dilettantismus der Fachgelehrten keineswegs aus, der Leute, die im Besitze einer bloss philologischen Bildung an die Behandlung historischer Probleme herantreten. Dieser Dilettantismus ist sogar der allergefährlichste, weil er im Mantel der Quellenkenntniss einherstolziert“ (Sybel's Hist. Zeitschrift, B. 88. München 1902, 381).

5 Dobro kaže Klaić u svom rektorskom govoru (o. c. 28): „Diletantizam svake ruke ogriješio se u velike i pri pisanju slavenske historije uopće, a naročito hrvatske“. • Up. o tom Bury o. c. 13-16.

kao pjesnik crpe građu svoju iz fantazije ili iz osjećaja simpatijâ, već on treba da prošlost prikazuje kakova je odista i bila.7

Historija se gradi na izvorima. A izvori su tragovi, što su nam preostali od misli i djela minulih naraštaja. Ali od misli i djela minulih naraštaja malo je tragova došlo do nas; ta dosta je jedan nesrećan slučaj, da ih za čas propadne sva sila. Prema tome sve misli i sva djela onih minulih naraštaja, što nam se nijesu budi izravno budi neizravno sačuvala, zauvijek su propala za historiju, kao da ih nikad ni bilo nije. Stoga je historija u mnoge vijekove ili nikako ili samo slabo upućena, jer „gdje nema izvora, nema historije“.8 Historik treba zato da prije svega sabere i prouči svoje izvore. Oni se pak dijele u glavnom na dvije skupine; prvu čine preostaci, a drugu tradicija. Preostaci jesu, prvo u užem smislu: ostaci ljudskoga tijela, jezični elementi, uredbe i običaji, mehanički produkti kao novci, pečati, grbovi i nakiti, pa najzad i privatna pisma (korespondencija). Drugo: pisani spomenici kao natpisi, onda službene isprave i spisi (akta). Tradicija opet je trovrsna: slikovna, usmena i pismena. Slikovnu tradiciju čine historijske slike i portreti, geografske karte i kipovi od mramora, bronca i t. d.; usmenu sačinjavaju priče (sage, skaske), anegdote o različitim ličnostima, poslovice i rečenice pa historijske narodne pjesme, dok pismenu tradiciju stvaraju genealogije pojedinih familija i plemena, kalendari, kratki zapisi, ljetopisi (anali), kronike, biografije, memoari i suvremeni pisci.

Za historiju kao nauku od glavnoga su značaja suvremeni izvori, a što su dalje od onoga o čemu govore, oni sve više gube na vjerodostojnosti i svojoj cijeni. Po suvremenim se izvorima prosuđuju docniji izvori, a to je zadatak historijske kritike, bez koje nema naučne historije. Historijska nas kritika opet uči, prvo: koji su izvori bistri i vjerodostojni; drugo: kako treba da ih tumačimo kad se njima služimo, i treće: kako treba da te izvore upotrijebimo i obradimo, kad smo ih utvrdili kao bistre i vjerodostojne pa ispravno protumačili; ili drugim riječima: kako se kritički piše historija. Kod toga valja imati na umu ova četiri pravila. Ispravno kaže Wil. Bauer (profesor universiteta u Beču): „Wem Geschichte nur das grosse Weltteater ist, an dessen buntem Wechsel der Gestalten und Schicksalsfügungen er sein Gefallen hat, wer ihre Aufgabe darin sieht, in ihr Beispiele für die Wirksamkeit bestimmter Sittengesetze oder für die Richtung gewisser philosophischer und religiöser Lehrmeinungen zu sammeln, der treibt Geschichte nicht in dem Geiste, in dem wir sie hier vorgeführt wissen wollen. Mag der Politiker, Theologe oder Philosoph aus den Ergebnissen unserer Forschung Schlüsse ziehen welche es auch seien, der Geschichtsforscher selbst muss die Geschichte zunächst so behandeln, als ob er sie nur um ihrer selbst willen behandelte. Sie muss ihm vorerst Selbstzweck sein. Die Wahrheit und nur die Wahrheit zu ergründen wird ihm als sein Ziel vor Augen stehen, selbst wenn er dessen inne wird, dass auch Wahrheit für verschiedene Zeiten und Völker verschieden sein kann“ (o. c. 1).

8

„pas de documents, pas d'histoire" (Langlois-Seignobos o. c. 2).

Prvo: izvor prvoga reda samo je događaju ili ideji suvremena vijest, pored koje imaju se i moraju zabaciti sve docnije vijesti, a naročito kad su one s vjerodostojnim izvorima prvoga reda u protivurječju; stoga treba docnije podatke, navlaš one kronikâ i pisaca, vazda strogo i oprezno kontrolirati s izvorima prvoga reda. Drugo: u izvorima nikad ne valja ni više ali ni manje čitati, negoli u njima uistinu ima. Treće: pisce, pa i najstarije, kad govore o događajima, što su se davno prije njih zbili, treba kritički prosuditi, to jest, treba prvo i prvo zapitati, otkud oni to znadu i da li su baš htjeli da kažu istinu ili su je možda naumice kušali da zabašure. I četvrto: treba dobro poznavati jezik, na kojem je koji izvor u originalu napisan, jer bez toga nema ispravnoga tumačenja samoga izvora, a onda još i hronologiju kao i starine. Tek onda, kad je historik svemu ovome udovoljio, prelazi on na obrađivanje svoga zadatka, dakle na samo pisanje historije. Kod toga treba da veoma umjerenom fantazijom izvede logički sklad i slijed istinitih događaja, čuvajući se frazerskih i sumnjivih teorija i kombinacija ne rijetko samo nenaučnih subjektivnih konjektura. Za taj posao pak historik treba da izvrši temeljito istraživanje i da pokaže duboko shvaćanje, a to zavisi u prvom redu o prirođenom mu talentu pa onda i o njegovoj metodičnoj spremi i općenom stepenu obrazovanosti. Konačno historik treba da i sâm ima individualne sposobnosti, da umije izreći što objektivniji sud o ličnostima i o događajima, bez obzira na današnje budi stranačke budi narodne težnje. Prosto nizanje događaja u nekom hronološkom redu onoga, što kažu izvori, bez razumijevanja, bez samostalna suda i bez stroge naučne kritike, ne samo da je lak posao, upravo prevodnoga značaja, nego prosto beskoristan.10

2.

Izvori hrvatske historije.

Izvori hrvatske historije još su uvijek samo od česti štampom izdani, jer se ponajviše čuvaju u rukopisu po različitim arhivima i bibliotekama, Na ovom se pravilu najčešće i najobičnije griješi, pa stoga valja na nj naročito pripaziti.

--

10 Ed. Meyer (Theorie 35) kaže: „Die erste und fundamentale Aufgabe des Historikers ist also die Ermittelung von Tatsachen, die einmal real gewesen sind. Wenn er diese Aufgabe nicht erfüllt, wenn er das Tatsächliche, das Einzelereigniss, nicht genügend kennt, so ist seine ganze Arbeit gegenstandslos. Er mag und dieser Fall kommt ja fortwährend vor - die schönsten und tiefsinnigsten Theorien und Combinationen aufstellen und dadurch das Publicum blenden: das alles hat gar keinen Wert und führt die Leser nur in die Irre, in eine Phantasiewelt an Stelle der wirklichen Welt, wenn er die Vorgänge selbst nicht kennt oder falsch darstellt, wenn sein historisches Wissen nicht ausreicht. Hier und nicht in der Theorie, liegt das feste Fundament aller Geschichte".

ne toliko domaćim koliko stranim, a to su poglavito oni izvori, koji se odnose na vremena od početka XV. vijeka dalje. Budući da će u nastavku ovoga djela biti upotrijebljena i arhivalna građa, ne će biti izlišno, ako već sada upoznamo i one glavne arhive, koji su od bitne važnosti po hrvatsku prošlost.

U Hrvatskoj i Slavoniji ima dosta velik broj javnih i privatnih arhiva, a važni su naročito za proučavanje novovjeke hrvatske historije. To su: 1. Državni arhiv u Zagrebu (nekoć kr. hrv. slav. dalm. zemaljski arhiv).11 U starije vrijeme nijesu se isprave i spisi kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije čuvali u odjelitom arhivu, već su ih preuzimali na čuvanje bani, banovci (podbani) i protonotari, a djelimice i poneki kaptoli.12 Stoga se i zgodilo, da je kroz mnoga stoljeća golemo mnoštvo hrvatskih historijskih spisa i isprava budi propalo, budi zaostalo u privatnim arhivima različitih porodica, kojih su članovi imali one pomenute časti. Za pomnije i sigurnije čuvanje zemaljskih isprava i spisa tek se 1643. pobrinuo tadanji zemaljski blagajnik (exactor regni Sclavoniae) Ivan Szakmardi Dijankovečki davši napraviti na zemaljski trošak ovelik sanduk od hrastova drva, da se u nj spremaju najvažnije zemaljske isprave, zakoni i privilegija. Na tom sanduku - službeno vazda zvanu „cista privilegiorum regni" bila je umjetno izrađena brava, koju su otvorala tri različita ključa, a ti su se svi stavljali u jedan isti otvor; jedan ključ čuvao je ban (clavis banalis), drugi banovac (clavis vicebanalis), a treći protonotar (clavis protonotarii). 18 U prvi se kraj ta „cista privilegiorum regni“ stalno

13

11 Gl. Laszowski, Kr. hrvat.-slavon.-dalmat. zemaljski arkiv (Vjesnik kr. zem. arkiva vol. I, Zagreb 1899, 4-20); R. Horvat, Povijest škrinje privilegija (Vjesnik vol. XVII, 1915, 173-174.

12 Tako čitamo u ispravi zagrebačkoga kaptola od 7. okt. 1546.: „Quibus quidem literis (naime bana Nikole Zrinskoga po zaključku hrvat. sabora od 30. sept.) receptis, nos (t. j. zagreb. kaptol) mandatum suae spect. et magnif. dominat. in omnibus, ut tenemur, obedire cupientes, praetactas literas (naime kralja Vladislava II. od 4. marta 1498. o kompetenciji banske sudbenosti u Hrvatskoj) in sacristia eccl. nostrae in ladula, nobis per dominos regnicolas pro conservatione assignata, fideliter requisivimus et invenimus" (Šišić, Hrv. sabor. spisi, vol. II, 337 i na više drugih mjesta). U ranije doba bez sumnje čuvali su se spisi i u kninskom i ninskom kaptolu, dok za požeški kaptol Sv. Petra imamo pouzdanu potvrdu u ispravi od 1305., u kojoj se kaže, kako su pred kaptol došli Petar, sin župana Kupše i Stjepan, sin Konrardov, tužeći se quod per combustionem monasterii b. Demetrii mart., eccl. videlicet Fratrum Minorum de Posegavar, in sacristia ipsius ecclesie omnes litere ipsorum essent combuste et annichilate, et petebant cum instantia, ut alia paria omnium literarum ipsorum in camera eccl. nostre reinvenerimus iterato duplicando; quorum precibus iustis et peticionibus condescendentes, omnes arcas vel cistas in camera eccl. nostre habitas, debito officio et diligenti studio excussimus predictas literas requirendo, in quibus quam plurimas literas ipsorum reperimus sub sigillo veteri atque novo“ (Smičiklas, Codex dipl. vol. VIII, 107).

13 Na poklopac ovoga sanduka stavljen je natpis: „Regni Sclavoniae 1643“, a na pročelje s desna i s lijeva brave slike grbova kraljevine Hrvatske i Slavonije. Iznutra na poklopcu prilijepljen je oveći zapis, datiran 23. decembra 1643., koji kaže,

čuvala kod kaptola zagrebačkoga, no kad je s vremenom porastao broj zemaljskih spisa, uvidješe hrvatski staleži, da treba brigu nad njima povjeriti arhivaru. Zato je na hrvat

skom saboru u Zagrebu 16. marta 1744. izabran Ladislav Királyi prvim zemaljskim arhivarom, no samo na dvije godine, a onda sastavi hrvatski sabor dne 27. aprila 1745. za nj još i osobitu instrukciju o uređenju zemaljskoga arhiva.14 Kad je Királyi poslije dvije godine uredio zemaljski arhiv, načinivši potrebne elenke i registre, svršila se od sabora mu povjerena zadaća. Tada je ukinuto i mjesto zemaljskoga arhivara, a brigu nad spisima povjeriše staleži zemaljskom protonotaru. Tek 19. decembra 1763. obratiše oni i opet pažnju arhivu, zaključivši u saboru, da se onaj Szakmardijev sanduk sa svima zemaljskim spisima prenese s kaptola u odjelitu sobu u tako zvanoj zemaljskoj kući (domus regnicolaris, ondje, gdje je bila hrvatska sabornica). Od toga vremena dakle datira da je taj sanduk dao „expensis publicis" napraviti „Ioannes Szakmardi de Diankovcz, notarius comitatuum eiusdem regni (sc. Sclavoniae) et exactor", za banovanja grofa Ivana Draškovića Trakošćanskoga, Martina Bogdana, biskupa zagrebačkoga, grofa Dure Erdődyja, velikoga župana županije varaždinske, Gašpara Orehoczyja Orehovečkoga banovca i velikoga župana županije zagrebačke i križevačke, i podžupanâ zagrebačkih Ivana Ručića, Kristofora Balagovića i Petra Pervana, pa varaždinskoga Baltazara Zabokyja Zabočkoga i križevačkoga Dure Vragovića Križovljanskoga. Uz taj zapis Ivan Szakmardi još je „spjevao" (canebat) 18 stihova u slavu „carissimae patriae suae Sloveniae et Chorvatiae", a od njih su najznačajniji ovi:

„Illa ego Sclavonia, jam dicta Croatia tellus

Post varias experta vices tandem addita Christo,

Hungaricae junxi me sociam ipsa mytrae,

Prima mihi de rege novo sunt vota legenda;

Primus in Hungarica nobilitate locus.

Stellam animalque insigne gero, gens martia, Martis;

Jus aequale Hunnis et mihi; taxa minor.

Marti aliquando crucem junxi pro stemmate binam,
Catholicae solum religionis amans."

"Art. XIII. De instructione officii exactoralis et archivistae regni." Prothocollum regni congregationum vol. VIII. u državnom arhivu u Zagrebu.