Tek kad je Cezarov baštinik Oktavijan republikance potpuno skršio, mogao se 35. pr. Hr. dati na tešku zadaću, da opet pokori buntovna ilirska plemena i da se zabavi mišlju svoga poočima proširenjem države do Dunava. Vojna započe velikom energijom, a glavni zapovjednik bio je sam Oktavijan uz suradnju još nekih najboljih rimskih generala, među njima Agripe (Agrippa), zeta Oktavianova, koji je prije svega navalio brodovljem na obalu, da obezbijedi iskrcavanje kopnene vojske. Operacije započele su na sjeverozapadu kod današnjega Senja (Senia), a uperene bijahu u prvom redu protiv Japuda i panonske Siscije (Segestike). Izgubivši glavnu utvrdu Arupij (Prozor kod Otočca), japudska se bratstva na zapadu Kapele planine predadoše poslije neznatna otpora, no ona na sjeveru s one strane Risnjaka i Snježnika, hrabro se opriješe. Poslije teških gubitaka, što su ga snašli na prolazu kroz te planine, Oktavijan najzad prodre do njihova središta Metula,48 ali zauze ga tek poslije ogorčenih bojeva, u kojima čak i sâm dopade ranâ, kao ruševinu s izgorjeljm ženama i djecom, dok je sva hrabra japudska posada listom izginula. Skršivši Japude Oktavijan pođe prema Sisciji, koja je u to vrijeme s pomoću umjetno iskopana spojnog kanala bila opkoljena Kupom sa svih strana. I ondje je rimska vojska naišla na hrabar otpor, jer je grad pao tek poslije tridesetdnevne podsade. Po tom se vrati rimska vojska natrag i prošavši pokorenom zemljom Japudâ, upade u južnu Liburniju u današnjoj sjevernoj Dalmaciji. Još prije toga Rimljani su Liburnima i drugim gusarima, navlastice na Korčuli i Mljetu, oduzeli lađe, pa tako bješe oko toga vremena zatrt i posljednji trzaj ilirskoga gusarenja. Ali hrabri Delmati, dobro organizovani, Šipan? (Bulićev Zbornik 275-278). O podsadi Salone Abramić (Forschungen vol. I., 2-3); on misli da „höchstwahrscheinlich hat noch Cäsar selbst Salona seinen Dank für das freue, unerschrockene Standhalten den Pompeianern gegenüber bewiesen, indem er die rechtlich noch zum Gemeindegebiet von Issa gehörige Ansiedlung zur Würde · einer römischen Kolonie als Colonia Martia Julia Salonae erhob (Coloniae Juliae sind alle Gründungen der Triumvirn und Octavians vor 27 v. Chr.). Auch die Einreihung in die Tribus Tromentina spricht dafür, dass die Erhebung Salonas zur Kolonie auf des Caesar Veranlassung, wenn nicht noch zu seinen Lebzeiten so doch sicher bald darauf erfolgte, da die augustäischen Städtegründungen in Dalmatien mit der Sergia bedacht wurden“. Za Gabinijevu vojnu up. Veith, Die Feldzüge des C. Julius Caesar Octavianus in Illyrien in den Jahren 35-33 v. Chr. (Schriften der Balkankommission). Beč 1914, 82 i dalje.

48 Metulum (Mecoñλov kod Apijana, Métovλov kod Strabona) tražili su sve do Veitha (Feldzüge des Octavianus 29 i dalje) po raznim mjestima Kranjske (Metlika na Kupi, Metule kod Loža i Šmihel kod Postojne). Veith je prvi upozorio na Čakovac kod Ogulina upirući se na neki ondje nađeni natpis, na kojem je prof. Brunšmid čitao kraticu M MET kao m(unicipii) Met(ulensium), a tako i na terenske prilike onoga kraja (gl. Brunšmid, Kameni spomenici hrv. narod. muzeja u Zagrebu [Vjesnik hrv. arh. dr. N. S. vol. IX. 1907, 91]). Ali danas je ovo mišljenje — i čitanje napušteno, a uzima se kao najvjerojatnije ono profesora gradačkoga universiteta W. Schmidta, koji opet traži Metulum kod Šmihela blizu Postojne (Metulum und Fluvius Frigidus. Jahreshefte vol. XXI-XXII. Beč 1924, Beiblatt 495-502.).

odlučiše se na ljut otpor uloživši u nj sve svoje sile. Ratovanje potrajalo je pune dvije godine (34.-33. pr. Hr.) i započe već na liburnijskoj granici kod vanredno jakog grada Promone, koju je branio s 12.000 momaka vojvoda Verso (Obépoos, Versus). Poslije osvojenja Promone opriješe se Delmati u utvrdi Sinodiju (Balina glavica), a najposlije u tvrđavi Setoviji (Letovía, Setovia, danas po svoj prilici brdo Šutanj nad Dugopoljem na istok Klisu), koju su predali tek onda, kad ih je na to natjerala ljuta glad. Poslije ta tri snažna otpora bijahu Delmati klonuli; oni prihvatiše sve uvjete pobjednikove: obećali su da će se odsele držati mirno, predali su 700 dječaka kao taoce, povratiše zaplijenjene ratne znakove Gabinijeve i obavezaše se - kao i sva ostala pokorena ilirska plemena na vojnu službu i na plaćanje godišnjega danka, što su ga bili obrekli Cezaru. Porazom najznatnijega ilirskoga plemena svršio je rat skorim pokorenjem svih plemena od mora do Drine i od Drima do Drave, a ubrzo i do ušća Save, kad je Tiberije godine 12. pr. Hr. pronio pobjedonosne rimske orlove do Dunava pokorivši Breuke i Amantine. Vrhovni je vojskovođa velikim triumfom proslavio svoju pobjedu (27. pr. Hr.) a ta nija značila samo slavu rimskoga oružja, veličinu i samodrštvo Augusta Cezara, nego je i ovjekovječila državnu rimsku snagu, slomivši žilavi otpor ilirskih plemena i noseći nov život na mjesto onoga, koji je poništila.19

Apijan, glavni historik ovih vojna, crpući iz originalnih i Oktavijanu Augustu bliskih izvora, držao je, da će Delmati otsada biti pokorni podanici rimski. Tako je očito mislio i sam August, i zato je predao provinciju Ilirik senatu (27. pr. Hr.); ali se prevario. Gotovo kroz puna tri decenija vladala je u Iliriku tišina, a pokorena plemena kao da su se primirila. Tragom legija već su počeli ulaziti u zemlju rimski kolonisti i njihovi bogovi vladaju daleko preko granica Italije, no tužbe podjarmljenih još ne dopirahu do foruma. Rimski narod nije nikad bio sebičniji nego tada, u doba njegova svjetskog gospodstva: izvan Rima nema slobode ni čovjeka, nitko nije od njega ništa dobivao, a davati morao je sve. Odvodio je mladiće delmatske i panonske u vojnike u daleke krajeve, u Aziju i u Galiju, a od onih, što su kod kuće ostajali, uzimao je grabežljivom rukom sve od čega su živjeli. Za uzdarje dobivali su ceste, koje ih samo bliže primakoše osvajačima i dovedoše rimske koloniste u njihovu zemlju. Iz delmatskoga hajduka postade tako najprije prosjak, a onda

49 Za Oktavijanovo ratovanje glavni je izvor A pijan (ed. cit. 361-369), a glavna monografija pomenuta Veithova (Feldzüge des Octavianus). Up. još Zippel o. c. 225-235; Thallóczy 1. c. 734-738; Patsch, Lika 28-30; Patsch, Zbirke 152-154; Gardthausen, Augustus und seine Zeit, vol. I. 1. Leipzig 1891, 317–330 i I. 2., 160-164); Kromayer, Kleine Forschungen zur Geschichte des zweiten Triumvirats. V. Die illyrischen Feldzüge Octavians (Hermes vol. XXXIII., 1898, 1-13); Вулим. Октавијанов илирски рат и изгнање Скордиска из Горње Мезије (Глас Кр. Срп.Адак. vol. 72. Beograd 1907, 2-26); Bulić, Stridon 72-73; Dessau, Kaisergeschichte, vol. I., 401-404. Za Setoviju (dan. Šutanj) gl. splitski Bullettino 1916, 177.

rob. Sasvim je prirodno, da je sve dublje ogorčenje zahvatalo maha među pokorenim ilirsko-panonskim plemenima, a gdje su svi nezadovoljni, potreban je samo hrabar čovjek da stane na čelo pokreta i da oduševi u odlučnom trenutku svoju braću. I odista, brzina kojom je planuo veliki ilirski ustanak zadivljuje nas još i danas, a Rimljane upravo je prenerazio, najviše samoga starca Augusta.50

50 Za veliki je ilirsko-panonski ustanak glavni izvor Kasije Dion o. c. LV, 29-34 i LVI, 11-17 (ed. Boissevain, vol. II. Berlin 1898, 513-518, 526-531), nekoć carski namjesnik u Dalmaciji (224.-226.) crpući očito iz dobrih vrela; za njime zaostaje, i što se tiče jasnoće prikazivanja i iscrpljivosti, inače ne samo suvremeni, nego i na bojištu prisutni Velej Paterkul (C. Velleius Paterculus), Historia Romana II, 110–116 (ed. Halm. Leipzig 1909). Od modernih pisaca up. Abraham, Zur Geschichte der germanischen und pannonischen Kriege unter Augustus (Jahresbericht über die SophienRealschule. Berlin 1875), 11-22; Gardthausen, Augustus, vol. III, 1. Leipzig 1904, 1171-1193 i III., 2., 772-786; Thallóczy 1. c. 739-746; Patsch, Zbirke 154-155; Patsch, Herzegowina 59-62; Bulić, Stridon 74-76; Dessau, Kaisergeschichte, vol. I. 428-435.

U polovici godine 6. po Hr. pređe Tiberije kod Karnunta (danas Deutsch-Altenburg nedaleko od Beča) Dunav s namjerom, da poslije pobjede nad Morabodom, kraljem Markomana i Kvada, ujedini današnju Češku i Moravsku s rimskom Germanijom. U toj su rimskoj vojsci, sastavljenoj od deset legija, bile i čete iz ilirskih garnizona, koje je doveo tadanji carski namjesnik u Iliriku Valerije Mesalin, pa stoga bijahu Dalmacija i Panonija samo slabo zaštićene. U ovom je zgodnom času buknuo Tiberiju iza leđa ustanak većine ilirskih plemena u nutrašnjosti provincije od Drave do Drima. Iskra je vrcnula prigodom novačenja najprije kod snažnoga plemena Dezitiata a pod vodstvom hrabroga i za vojskovođu rođena Batona (Bάtwv, Bato), pa se za tren oka raširi poput pohlepna plamena na sve strane, navlaš u današnju srednju Slavoniju, gdje su prvi podigli oružje protiv svojih tlačitelja jaki Breuci, kojima je tada vladao Pines (Пívvŋs), a uza nj se još isticao kao vojskovođa i opet jedan Baton. Kad se Dezitiatima i Breucima pridružiše i druga ilirska plemena, broj ustaša poraste toliko, da se u Rimu govorkalo, da ih ima oko 800.000, a među njima 200.000 za rat sposobnih pješaka i 9.000 konjanika, od česti izvježbanih po rimskom načinu; bilo je čak i takovih, koji su znali latinski.51 Breuci odmah pohitaše do rimske tvrđave Sirmium i podsjednu je, dok je dezitiatski Baton pobio sve rimske čete, koje mu stadoše na put i prodre do morske obale, gdje je navalio na Salonu. Ali bi tamo teško ranjen kamenom u nogu, tako da u prvi kraj nije sam ništa mogao da radi. Zato dade od svojih podzapovjednika opustošiti svu obalu do Apolonije. Oni su svagdje ubijali rimske vojnike, građane i trgovce, dok su druge čete ustaša provalile duboko u Makedoniju. Na glas a tim nenadanim događajima teško se zabrinuše u Rimu, pa i sam je August izjavio u senatu: ako ne napnemo svu našu snagu, dušmanin je za desetak dana pred Rimom.52 Stoga su poduzete sve moguće mjere: grozničavom žurbom skupljali su vojnike vrstajući u vojsku i veterane i na slobodu puštene robove (voluntarii), a pored toga još su raspisani i novi porezi. Vojskovođom imenovao 'je August pastorka svoga Tiberija, toga žilavog podmuklog i neumoljivog čovjeka, davši mu ujedno nalog, da hitno ugovori s Marabodom mir i napusti osvajanje današnjih čeških zemalja.

51 Brojeve daje Velej Paterkul (II, 110): „Gentium nationumque, quae rebellaverant, omnis numerus amplius octingentis milibus explebat, ducenta fere peditum colligebantur armis habilia, equitum novem ... In omnibus autem Pannoniis non disciplinae tantummodo, sed linguae quoque notiția Romanae plerisque etiam litterarum usus et familiaris armorum erat exercitatio." Ako su ti brojevi pouzdani, imao je tada Ilirik, t. j. Dalmacija i Panonija do Drave, najmanje milijun žitelja. Znanje latinskoga jezika i rimsku vojničku vještinu mogli su neki od ustaša lako steći u vrijeme svoga službovanja u pješačkim kohortama i konjaničkim alama provincijskih pomoćnih četa (auxilia). 52 „Audita in senatu vox principis, decimo die, ni caveretur, posse hostem in urbis Romanae venire conspectum." Velej Paterkul ed. cit. 112.

Još prije toga, tek što je saznao za ilirski ustanak, Tiberije je imajući pred očima u prvom redu obranu Italije poslao namjesnika Valerija Mesalina u Iliriju s dosta slabom vojskom. U to se i dezitiatski Baton, premda još nije sasvim ozdravio, požurio na sjever, ne bi li se dokopao ceste što vodi u Akvileju.58 Mesalinu ne preostade sada drugo,

Sl. 52. Mladi Tiberije u vojničkoj opremi (Muzej u Torinu).

nego da uznastoji, da na svaki način zakrči Batonu put, no bi u prvom sukobu poražen i tek u drugom, posluživši se nekom ratnom varkom, postiže svoju svrhu i tako spase Italiju od provale Ilira. Uto bješe i drugi

"

53 Cuius immensae multitudinis (t. j. ustaša) parentis acerrimis ac peritissimis ducibus, pars petere Italiam decreverat iunctam sibi Nauporti (danas Vrhnika nedaleko od Ljubljane) ac Tergestis (dan. Trst) confinio." Velej Paterkul ed. cit. 111.

*