Слике страница
PDF
ePub

njihove posjede, naročito kod Kostajnice (u augustu 1651.). I tako nastupi napeto stanje izmedju hrvatskih stališa i njemačkih časnika, koji se isticahu suviše još i rijetkom obiješću i drzovitošću.

Pošto je stariji sin Ferdinandov Ferdinand IV., još 16. juna 1647. okrunjen za ugar.-hrv. kralja, već 9. jula 1654. umro, naslijedi ga mladji sin Leopold I. (1657.–1705.). Leopold bijaše slabašna tijela, neodlučan, obično mrk i mučaljiv, a u srdžbi naprasit. Inače ga resila iskrena nabožnost i priprost život ; glavna mu je zabava bila lov, glazba, pjesništvo i kuglanje. Po odgoju svomu obikao je na „vladanje“, ali to bijaše tek mehanički rad jednoga činovnika. Leopold je doduše davao zvanične audijencije, sudjelovao u sjednicama dvorskoga vijeća, potpisivao i dao otpravljati državne akte, no nikad se nije desilo, da bi on zamislio kaku državnu ideju i sam izabrao sredstva za njeno ostvaranje, ukratko, da bi pokazao volje i energije. Samostalnosti u njega ne bješe nikake, jer je u svemu slušao svoje savjetnike potvrdjujući naprosto njihove zaključke. Dašto, to nije još ništa rgjavo, no nesrećom bijaše Leopold opkoljen slabim, nevaljalim i jadnim ljudima, mahom Nijemcima, koji su va zda bili pod stranim uplivom, a neki dapače i podmićeni od Ludovika XIV., toga glavnoga dušmana kuće Habsburške pored Turaka. No kao za odmazdu, okruži ga Providnost nizom slavnih vojskovodja, koji mu proslaviše ime („Veliki“) i proširiše državu.

Radi zamršenih erdeljskih posala, gdje austrijska stranka izabra knezom Ivana Keményia,

a turska Mihajla Apafija, zaplete se Leopold skoro po nastupu svom u prvi turski rat (1663.1664.) sve protiv svoje volje. U Ugarskoj bijaše glavni vojskovodja carski general Rajmund Montecuccoli, a u Hrvatskoj i jugo-zapadnoj Ugarskoj ban Nikola Zrinski i brat mu Petar. Braća Zrinski pozdraviše s velikim veseljem rat, jer su samo u njemu vidjeli spas Hrvatske i proširenje njezino. Još 1660. htjede Nikola Zrinski navaliti na tursku Kanižu, ali mu dvorsko vijeće to zabrani ; on se doduše pokori zapovijedi, no pun bijesa baci mač svoj na zemlju, na što slijedeće godine sagradi na sastavcima Mure i Drave čvrst grad Novi Zrin. Za velikoga rata slavno potuče na Muri sa trista hrvatskih konjanika dvije hiljade Tatara, koji htjedoše provaliti u Štajersku (27. nov. 1663.), dok mu brat Petar pobije gotovo istodobno (16. okt.) kod Otočca sa 2.500 ljudi bosanskoga pašu sa 10.000 momaka, spremnih, da provale u Kranjsku i Istru. Početkom 1664. (od 13. jan. do 15. febr.) upade Nikola Zrinski u južnougarsku Podravinu, osvoji Bobovišće (Babocsa) i Pečuh, te dopre do Osijeka, gdje popali slavni Sulejmanov most preko Drave. Sva se Evropa divila ratnoj slavi braće Zrinskih.

1 Most je gradilo počam od 1529. šest godina 30.000 ljudi, a vodio je ne samo preko Drave, nego radi čestih poplava sve do Darde; dugačak je bio 8565 koraka (oko 6 kilm.), a 17 širok. Snabdjeven bijaše još i kulama i drugim utvrdama. Požar od 31. jan. 1664. pospješio je jak sjeverni vjetar, koji je vatru širio od Darde dalje. Most ipak nije sa v izgorio.

Radi toga okrene slijedećega ljeta veliki vezir Ahmed Köpröli (Čuprilić) s golemom turskom vojskom ravno na njega, podsjedne Novi Zrin i osvoji ga već 30. juna krivnjom generala Montecuccola, dušmana Nikole Zrinskoga, koji ne htjede gradu pomoći, premda se kod njega nalazio s velikom vojskom. Poslije pada i razorenja Novoga Zrina okrene veliki vezir na sjever put Beča, ali dne 1. augusta bude od Montecuccola i francuskih pomoćnih četa kod Sv. Gottharda na rijeci Rabi ametom potučen. To je jedna od najsjajnijih pobjeda kršćanskih i p očetak onoga niza srećnih vojna, koje u propastiše osmanlijsko carstvo. Ipak neodlučno dvorsko vijeće ne htjede dalje progoniti i uništavati neprijatelja, nego brže bolje ponudi i uglavi već 10. augusta u obližnjem V a švaru mir na dvadeset godina, po kojem je Turcima ostalo ne samo sve ono, što su u taj čas držali, nego im se Leopold još obvezao platiti 200.000 talira ratne odštete.

Kad su ugarski i hrvatski stališi dočuli za taj nagli i sramotni mir, uzavriješe listom glasno zahtijevajući, da se rat za oslobodjenje potlačene im domovine nastavi, i dodavajući, da mira ne mogu priznati, pošto nijesu u smislu onovremenih zakona kod sklapanja sudjelovali ugarski i hrvatski zastupnici. Petar Zrinski upravo se spremao, da udari na Bosnu, ali mu dvor toga ne dopusti. Uzrujanost i nezadovoljstvo još većma poraste, kad se raširila glasina, da ima u vašvarskom miru jedna tajna klauzula, kojom car Leopold dozvoljava

Turcima slobodan prolaz u Italiju, bolje reći na mletački teritorij, jer su oni u taj par bili s republikom u ratu radi otoka Kandije. Dašto, pored ovoga direktnoga povoda nezadovoljstvu bilo razlogom još i nekoliko starijih uzroka. Prvo i prvo treba istaknuti centralističku težnju bečkoga dvora, da od Ugarske i Hrvatske učini austrijske provincije, podvrgavajući ih svojim centralnim njemačkim dvorskim uredima. Hrvate i Magjare nadalje osobito je vrijedjalo, što su se u njihovoj zemlji nalazile nebrojene njemačke čete s njemačkim časnicima, a naročito na Krajini i po svim tvrdjavama ugarskim ; općenito se držalo, da je ta vojska u zemlji samo na uštrb slobode Magjara i Hrvata. Kako dvor nije ove njemačke čete uredno plaćao, stale su one krasti i otimati, a pored toga još su (naročito časnici) nemoralan život provodili. Tome bi mogli pornoći ss a bori, ali dvor ih nikako nije htio redovito sazivati, odgadjajući ih neprestano. Konačno treba i to spomenuti, da je dvorsko vijeće u mržnji svojoj protiv Magjara i Hrvata vrebalo na svaku priliku, da im upropasti glavne velikaše u korist političke centralizacije.

Kad nezadovoljni Magjari i Hrvati uvidješe, da Beč ne će da napusti vašvarski mir, odluče sebi pomoći na drugi način. Nezadovoljnicima stade na čelo ban hrvatski Nikola Zrinski; uz njega bijahu kao glavne kolovodje: palatin Franjo Wesse1 é nyi, nadbiskup ostrogonski Gjuro Lip p a y, a docnije i državni sudac Franjo N á das d y, te banov brat Petar Zrinski sa ženom Ka

hrvatski

tarinom i bratom joj Franjom Krstom Franko pa nom. Odmah u početku zaključe nezadovoljnici, inače glavni dostojanstvenici ugarski i i sebi izabrati novoga kralja, „jer Magjari i Hrvati slobodni od Beča lakše će domovinu svoju osloboditi od Turaka". Dašto, time bi se podjedno riješili njemačke vojničke prevlasti, u zemlji, a i ustav im ne bi bio više u pogibli.

Pošto je Nikola Zrinski odbio ponudjenu mu krunu, odluče se nezadovoljnici za Ludovika XIV., odnosno kojega francuskoga princa, te uzmu u to ime od njega tražiti vojne i novčane pomoći za bunu. U to pogibe iznenada na tugu čitave Evrope ban Nikola Zrinski u lovu nedaleko Čakovca, razderan od nastrijeljena vepra (18. nov. 1664.)2 Na banskoj časti naslijedi ga brat Petar Zrinski koji nastavi pregovore s francuskim kraljem, a sa palatinom Franjo Wesselényijem sklopi poslije udaje svoje kćeri Jelene za kneza Franju Rákóczyja u Stubničkim Toplicama u sjevernoj Ugarskoj (5. apr. 1666.) ugovor na spas Ugarske i Hrvatske „na kaki mu drago dozvoljeni način“,3 no palatin brzo poslije toga umre (27. marta 1667.), a time zadesi nezadovoljnike drugi teški udarac.

1 U to doba jedinog a austrijskoga Habsburgovca.

2 Vijest, da je mučke ubijen od nekoga lovca, nije istinita. Mnogobrojni pouzdani spisi jasno pokazuju pravi tečaj stvari.

3 Upirući se na „Zlatnu bulu“ od 1222. velikaši ugarski i hrvatski smatrali su bunu svoju zakonitom i dozvoljenom.

« ПретходнаНастави »