Слике страница
PDF

Po smrti palatinovoj nezadovoljnici se raspršiše, jer Petar Zrinski radi sam za sebe u Hrvatskoj, ne mareći mnogo za Nádasdyja i Ugre. Pošto je Štajerska graničila s Hrvatskom, to je Petar veoma ojačao, kad mu se pridruži u savez bogati južnoštajerski (celjski) vlastelin i onovremeni štajerski upravitelj Era z m o Tattenb a c h (9. sept. 1667.), ali ga zato snadje najteži udarac, kad mu nakon dugotrajnoga šaranja javi Ludovik XIV. (u septembru 1668. i ponovno u julu 1669.), da mu ne će pomoći i da ga ostavlja „zauvijek“ (pour tousiоurs). Jedina mu utjeha u taj kobni čas bijaše, što ga je dvor napokon dao dne 5. novembra 1668. svečano ustoličiti za bana, dok mu ne htjede predati časti karlovačkoga generala, za kojom se toliko otimao.

Ostavljen od Francuske, Petar Zrinski obrati se na Poljsku, ali mu bečki dvor i ovdje pomuti osnove, dok ga Venecija iza mnogogodišnjih obećanja takodjer konačno odbije. Medjutim saznade bečki dvor s raznih strana za radnju glavnih nezadodovoljnika, no ipak ne učini ništa. Istodobno pošalje Petar Zrinski potajno porti kao poslanika svoga kapetana Franju Bukovačkoga, da sklopi ondje ugovor. Budući da je ban već prije toga sa znanjem i odobrenjem dvora dopisivao s Turčinom, ne bi li štogodj od njega ispipao, to se nadao, da mu ovaj korak ne će tako za zlo uzeti, pošto se mogao izgovoriti, da je kapetana poslao u Tursku jedino kao uhodu. Bukovački bješe u Solunu od sultana i njegova vijeća dobro primljen, tako da je držao, e je savez s Turčinom uz vrlo povoljne uvjete gotova stvar, ali veliki vezir u Kandiji, kuda mu je trebalo iz Soluna poći, otpremi ga kući, i ne pustivši ga preda se s uputom, da će ban dobiti odgovor preko bosanskoga paše. Uvjerenje Bukovačkovo, naime, da je s Turčinom sklopio povoljan savez, prešlo je na Zrinskoga, njegovu ženu i brata joj Krstu Frankopana, pa tako se oni uzeže spremati na oružje. Ali Turčin je ostavio Petra Zrinskoga na cjedilu, pa budući da je dvor za sve znao po svom poslaniku kod porte Ivanu Casanovi, bijaše katastrofa neizbježiva. Dok se ban nadao još zamoljenom oproštenju, provali ujedared carska vojska u Medjumurje pod generalom Spankauom. Petar Zrinski i Krsto Frankopan podju sada u Beč, da od kralja lično izmole milost, no kad stigoše tamo, budu uhićeni i utamničeni ponajprije u Beču, a onda u Wiener-Neustadtu. Protiv jasnih ustanova hrvatskoga ustava staviše ih pred njemački sud u njemačkoj zemlji, koji ih pored svega protesta i sjajne samoobrane, naročito Petrove, odsudi na smrt radi v e l e i z da je , za Petra kaže odsuda, da je „sagriješio više od ostalih, jer je htio, da bude ono, što je Nj. Veličanstvo, to jest ne zav i s n i kralj hrvatski, te je stoga doista vrijedan, da dobije na glavu mjesto krune krvnički mač“. Dne 30. aprila 1671. izgubiše oba velikaša glave u Wiener-Neustadtu, a kasnije i pristaše njihove Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach. Podjedno bi i Katarina Frankopanka utamničena u Gracu, gdje doskora poludi i umre (16. nov. 1673.) u najvećoj bijedi. Sav imetak obiju porodica bi zaplijenjen i razgrabljen.

[ocr errors][ocr errors][merged small]

Dok je manji dio naroda hrvatskoga dospio pod prevlast njemačku, najveći je dio već kroz više od po vijeka stenjao pod igom osmanlijskim. Prije negoli bude govora o velikom ratu, za kojega se Hrvati djelomično oslobodiše, treba da se upoznamo s v l a da n j e m turskim po hrvatskim zemljama.

Poznato je, da je stari turski ustav mješavina neke čudne društvene jednakosti, dakle demokracije i najstrašnijega despotizma. Svi su Turci je d n a k i po vjeri, p r e d za k o n o m i u o b i čaj i m a ; i najsiromašniji čovjek mogao je postati veliki vezir. Kod njih ne odlučuje porod (kao u onovremenoj zapadnoj Evropi), nego sreća, sposobnost i spretnost pojedinaca; dapače u XVI. i ХVII. vijeku još nije bilo ni porodičnih imena, uz koje bi se mogla nadovezivati obiteljska tradicija. Svagdje, kud je Turčin došao kao osvajač, morale su prestati stare institucije, staro pravo i obveze, bivši velikaš postade baš tako podanik, kao i njegov kmet. Samo Bosna čini u tom iznimku, jer joj je bivše patarensko (a djelomično i katoličko) plemstvo prelazom na islam pridržalo svoje posjede, a time i svoja politička privilegija. I tako se zgodi, da dok je plemstvo ne samo iz podjarmljenih hrvatsko-slavonskih strana pobjeglo u „ostatke kraljevstva Hrvatskoga“ ili u habsburšku Ugarsku, da je u Bosni, odnosno u bosanskom pašaluku, počeo nov život. Na k o n v i j e k o v a ne s t a j e n e s 1 o ge, jer su p r e s t a le sve s v a dije i raz mir i ce, i s v i su o dušev1 j e n i b r a n i č i i s I am a i njegov i h i nt e r e s a. U vrijeme najvećega sjaja svoga obuhvataše tursko carstvo u Evropi sav Balkanski poluotok i svu zemlju njemu na sjever do Budima i Jegra (Erlau). Početkom XVII. vijeka raspadalo se carstvo u Evropi, Aziji i Africi na dvadeset i dva be gl e r beg at a (pašaluka) ili vila je ta, od kojih je svaki priličan jednom kraljevstvu po evropskim pojmovima. Svaki beg 1 e r beg ima svoju vojsku, a trojica, jer neprekidno ratuju s pograničnom Hrvatskom i Ugarskom, imadu iznimni položaj u carstvu: to su budimski, temišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (ili paša)

* Prilike bijahu u taj čas mnogo gore, nego li za Јоšipa II.

na čelu uprave i sudstva, kod čega ga pomažu tri glavna službenika : m u f t i (veliki sudac), r e i s eff e n d i (kancelar ili državni tajnik) i t e f t e rda r. (glavni blagajnik). Svaki se beglerbegat dijelio na sandžake (zastave), kojima bijaše na čelu pa š a sa svojim vijećem. Štogod su Turci pokorili naroda hrvatskoga do početka XVII. vijeka, osim jedinoga Srijema, skupiše oni u jednu administrativnu cjelinu, u beg l e r b e g a t B o s n u, dok je Srijem spadao pod B u d i m. Bosanski beglerbeg imao je pod sobom osam sandžaka. To su bili : H e r c e gov i n a (turski H e r s ek) s mjestima Makarskom, Mostarom i Mileševom, Kl i s s Klisom, Sinjem i Livnom, L i k a s Udbinom, Skradinom i Kninom, Bi h а ć s Bišćem i Pounjem, C e r n i k s Cernikom i Bijelom Stijenom, P o že ga s Požegom, Viroviticom, Osijekom, Vukovarom, Djakovom i Brodom, te Z v o r n i k sa Zvornikom i Tuzlom ; osmi sandžakat bijaše prava B o s n a pod neposrednom beglerbegovom upravom sa Sarajevom, Banjalukom, Travnikom, Jajcem i Višegradom. – U Srije mu je bilo glavno mjesto Ilok, u kojemu redovito sjedi sandžak (paša), a samo ga iznimice nalazimo u Mitrovici. Uprava je bila skroz na vojničku uredjena. Svakom sandžaku bijaše na čelu sa n d ž a k (ili paša) imenovan od samoga sultana, koji u boju čini posebno odjeljenje ili zastavu (turski b a j. rak). Sandžak nije primao plaće (kao što uopće turski zvaničnici), već je imao prihode od svojih posjeda, koji su nepromjenjeno prelazili od jednoga na drugoga. Za požeškoga pašu računalo se u

« ПретходнаНастави »