Слике страница
PDF
ePub

Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan kiaja (ćehaja).

Sveukupno zemljište smatralo se državnim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena posjed nekretninâ bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prihod (dirlik); pored toga može na istoku s va ki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se spahije, a bilo ih je dvije vrste: zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda najmanje kakih 400 dukata, a nijesu prelazile od oca na sina; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sultanovom, no često i prevarom.

Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je aga janjičar ski, glavni savjetnik pašin, dok se oko alajbega (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje; pod alaj-begom jesu čeri baš a (kapetan) i surudži baša (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini dizdari ili kapetani. Kod sviju važnijih pi

tanja saziva paša divan (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica.

Sva sudbenost bila je u rukama kadije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već što mu se daje; odatle velika podmitljivost kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv muslimana.1 Kazne turske bijahu redovito globe u korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su muselimi, koji izvršivahu ono, što kadije presude. Isto su tako bili policajni činovnici isuba še, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu.

Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda: u pravovjernike (muslimane) i u nevjernike (raja stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime identifikovanje vjere i narodnosti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (d ža u ri, od arap.

1 Odatle ona narodna: „Kadija te tuži, kadija sudi".

ti

=

ćafir krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara: niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao muslimani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao „,nevjernici“ ne bijahu podobni da brane carstvo.

Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar poturčena im djeca postaju ravnopravni s ostalim muslimanima. Pri dolasku svomu Turci su dašto porušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve; stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od da saka slupane. Kršćani su se ipak na službe ponajviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećenstva po turskim stranama uopće nije bilo.

Hrvati kršćani, kao i Srbi, imali su za vrijeme turske prevlasti dva glavna ognjišta: za drugu i selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim skupovima, a i poradi poreza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje. Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest.

8

Selo je samo sebi biralo k ne z a kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i seljanima sudio; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali.

Kršćanski podanici plaćali su desetinu i hara č. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sultana, nego i za sebe, tako da su se po obavljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima; stoga i jesu gradovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše d anak u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno najzdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Carigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obrazovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši; svaki je domaćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod

mitljivih haračlija velikim svotama zlata, no sirotinja morala je da s tugom i čemerom gledi, kako joj se odvodi nada i potpora.

Onaj, koji ove nevolje ili nije htio ili nije mogao da podnosi, odmetnuo bi se u hajduke. H a j duci su oni zaslužni ljudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz čitav o vrijeme turskoga ropstva podržavali misao na slobodu i oslobodjenje. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune ove smione čeljadi, pred kojom su Turci strepili i izlaziti iz svojih gradova. Najčuveniji hajduci iz ovoga vremena jesu: Franjo Ilić, Luka Senčević, braća Mato i Marko Lapsanović, Mato Delimanić, Ante Slavetić i Franjo Kolaković, sami Hrvati katolici.

Svratimo sada opet pozornost našu na one političke dogadjaje, koji se zbiše neposredno pred veliki rat za oslobodjenje.

Poslije odlaska Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Beč biše doduše imenovani banskim namjesnicima, ali ne s potpunom vlasti, grof Nikola Erdödy i biskup zagrebački Martin Borković, no pravi gospodar u Hrvatskoj bijaše karlovački general Ivan Herberstein. Sada se učini dvoru i gradačkom ratnom vijeću e je došlo vrijeme, da se ili čitava Hrvatska, ili bar krajiški njezini dijelovi odcijepe od krune sv. Stjepana i priklope austrijskim nasljednim zemljama. U tu je svrhu njemačka vojska zapremila ponajprije sva imanja Zrinsko-Frankopanska te bansku Krajinu, a onda se general Herberstein dao na to, da nagovori

« ПретходнаНастави »