Слике страница
PDF

Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan ki a ja (ćehaja). Sveukupno zemljište smatralo se državnim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena po s j e d nekretnina bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prih o d (dirlik); pored toga može na istoku svaki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se s p a hije, a bilo ih je dvije vrste: zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda naj m a n j e kakih 400 dukata, a nijesu prelazile od oca na sina ; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sultanovom, no često i prevarom. Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je a ga ja nj i č a r ski, glavni savjetnik pašin, dok se oko a lajbega (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje; pod alaj-begom jesu: č e r i baša (kapetan) i su r u dž i baš a (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini di z d a r i ili kapetani. Kod sviju važnijih pitanja saziva paša di v a n (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica. Sva su d b e n o s t bila je u rukama kadije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već što mu se daje; odatle velika po d m i t. 1 j i v o st kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv muslimana." Kazne turske bijahu redovito gl o be u korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su mu se li mi, koji izvršivahu ono, što kadije presude. Isto su tako bili policajni činovnici i s ub a šе, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu. Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda: u prav o v j e r n i k e (muslimane) i u n e v je rni k e (raja = stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već je d i n o po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime i d e n t ifi k o v a n j e v j e r e i n a r o d n o sti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (dža u ri, od arap.

* Оdatle ona narodna: „Kadija te tuži, kadija t“ sudi“.

ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara: niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao muslimani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao „nevjernici“ ne bijahu podobni da brane carstvo. Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar poturčena im djeca postaju ravnopravni s ostalim musli

, manima. Pri dolasku svomu Turci su dašto po

rušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve , stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od dasaka slupane. Kršćani su se ipak na službe ponajviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika f r a n j e v ci (ujaci), a kod grčko-istočnih k a lug je ri. Svjetskoga svećenstva po turskim stranama uopće nije bilo. Нrvati kršćani, kao i Srbi, imali su za vrijeme turske prevlasti dva glavna ognjišta: za drugu i selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim skupovima, a i poradi po reza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje.

[ocr errors]

Selo je samo sebi biralo k ne za kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i seljanima sudio ; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali. Kršćanski podanici plaćali su d e set i nu i h a rač. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po du k a t, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sultana, nego i za se b e, tako da su se po obavljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima ; stoga i jesu gradovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše da na k u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno najzdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Carigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obrazovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši; svaki je domaćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od pod

[ocr errors][merged small]
« ПретходнаНастави »