Слике страница
PDF

-ченикиназањга

plemstvo hrvatsko na prelom s Ugarskom. Proputovao je cijelom zemljom govoreći svagdje, kako je car dobar otac svima, dok su banovi tirani ; Hrvatska imala se podijeliti medju dva generalata: na karlovački od mora do Save i varaždinski od Save do Mure. Za ovu osnovu predobio je Herberstein tek malo plemstvo, i to većim dijelom one, koji su bili upleteni u Zrinsko-frankopansku zavjeru, pa krajiške časnike, dakle one, kojima je bio vrhovni zapovjednik. Visoko plemstvo, na čelu im grof Nikola Erdödy, oprlo se tomu najodrešitije, dapače na saboru, koji se sastao pod jesen 1670. u Zagrebu, zatraži od kralja, da se kraljevstvu opet stavi zakoniti ban na čelo. No dvor odgovori * 8. juna 1671. saboru, da je obnašao za neko vrijeme o b u stav i t i ban s ku čast, što je niže plemstvo, poglavito krajiške časnike, u tolikoj mjeri preplašilo, da su se potpisima obratili u januaru 1672. na cara Leopolda s molbom, da bi +4“ proveo odcijepljenje Hrvatske od Ugarske i sjedinjenje njezino s austrijskim nasljednim zemljama. Ovo je za meta k a u strijske s t r a n k e m e d ju hrvatskim plems t v o m. Ipak se dvor ne usudi provesti osnove svoje ; već god. 1673. nadje se prisiljenim imenovati grofa Nikolu Erdödyja banskim namjesnikom s potpunom banskom vlasti, nadalje potvrditi sva prava kraljevstva hrvatskoga i povratiti bansku Krajinu, te ostala zaplijenjena imanja Zrinsko-frankopanska o si m primorja.* Razlog tome ima se tražiti * Primorski posjed Zrinsko-frankopanski kupila je za 500.000 for. nutarnjo-austrijska dvorska komora od kr.

u ponovnim znacima teškoga nezadovoljstva u sjevernoj Ugarskoj, koje se konačno 1677. prometne u bunu. Na čelo nezadovoljnika ugarskih stade mladi grof E m e r i k T бk öly, drugi muž Је!ene Zrinske.“ Тоköly se odmah uspješno obrati za pomoć erdeljskomu knezu Mihajlu Apafyju i francuskom kralju Ludoviku XIV., koji se baš u to doba bavio mišlju, kako bi zauzeo neke njemačke gradove oko Rajne („reunion“), koristeći se smutnjama u državama Leopolda I. Uslijed toga našao se dvor bečki prisiljenim sasvim napustiti apsolutističko vladanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikola Еrdödy bi 1680. imenovan banom i 10. aprila instaliran, dok je Ugarska na saboru u Šopronu, koji se sastao 28. aprila 1681., sebi izabrala palatinom grofa Pavla Esterházyja. U tom se primače kraju dvadeset-godišnji mir s Turcima, utanačen još 1664. u Vašvaru. Dvor je želio, da ga pod koju mu drago cijenu opet produži, ali kako je kod porte imenovanjem Kara-Mus t a fe za velikoga vezira prevladala ratoborna stranka, bijahu izgledi veomatraljavi. To se bjelodano vidjelo po tome, što je sultan Mehmed IV. (1648.—1687.) sklopio savez s Emerikom Tökölyjem, ter ga imenovao ugarskim kraljem ; no grof to odbije i zadovolji se naslovom u ga rs koga kneza (1682. u septembru). Leopold se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Inocenta XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala podići na noge u predstojećem turskom ratu 40.000 momaka. Medjutim se skupljala početkom god. 1683. turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko 250.000 ljudi i trista topova. Što nije uspjelo slavnomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se tada zacijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beča i c i j e l e Njemačke. Dne 1. maja predade u Веоgradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu prorokovu zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojskovodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu, da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa pošao s vojskom preko Osijeka (7. juna), Stolnog Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč, kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Tököly Нrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir Kara Mustafa, no oni odlučno odbiše obojicu. „Сеstitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi i prirodnoj obvezi tako odane podanike – piše |Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, — a vama s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane spomen kroz sve vijekove po cijelom kršćanstvu.“

fiska, tobože kao ugarski magnat, god. 1692. U posjed uveo ju je zagrebački kaptol u augustu iste godine. God. 1749. otkupila je naše primorje od iste komore bečka banka, a 1754. sjedini ga Marija Terezija s austrijskim primorjem, dakle Trstom, Istrom i Rijekom. Tako ostade sve do 1776.

* Franjo I. Rákóczy umro je 1676. i ostavio sina IFranju II.

Magjari se pak gotovo svi pridruže Tökölyju i Turčinu, tako da se oko palatina našlo jedva nekih 2000 ljudi. Јоš prije, nego li je veliki vezir opkolio Beč, pobježe 8. jula iz grada Leopold sa svojim dvorom i velikim dijelom gradjana preko Linca u Passau. Оbranu grada preuze s nešto (12—13.000) momaka grof Rüdig e r Star h e m b e r g , dok je s ostalom carskom vojskom (oko 40.000 momaka) zapovijedao carev šurjak herceg Karlo Lotar in ški. Prve turske čete pojave se u blizini Beča 12. jula, no podsada sama započe 17. jula, te je potrajala sve do 11. septembra, dakle punih osam tjedana. Za to vrijeme poduzeše Turci osamnaest neuspjelih juriša, ali uza sve to, kad je broj branitelja spao na polovicu, a stalo ponestajati hrane i municije, zaprijeti Beču krajna pogibao. U toj nevolji spase grad poljski kralj Ivan Sobjeski, stigavši još za vremena u pomoć sa 20.000 momaka i združivši se sa hercegom Lotarinškim. Dne 12. septembra došlo je pod gradom do odlučne bitke, u kojoj bi ametom potučena ogromna vojska velikog vezira Kara-Mustafe, a s njome i sva m o ć i s n a ga o s man lij s k o g a c a r s t v a zau v i j e k Turci ostaviše Beč u divljem bijegu zaboravivši ratnu blagajnu s jedno desetak milijuna gotova novca, onda sve topove, te svu silu inog oružja i zastava. Beč bi spašen, a s njime i za pa d n a kršćanska civili za c i ja u srednjem P o dunavlju. Kara Mustafa uteče u Beograd, gdje ga sultan dade (26. decembra) udaviti. Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslobodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom za o slob od je n j e ugarskih i hrvatskih zemalja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala čitava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali nakon ponovnoga poraza uzmaklih Turaka kod Párkánya (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26. oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Lincu „s v e t u li o ti“ s Poljskom i Venecijom na zator Turske, a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje s Ludovikom XIV. Sada planu č e t r n a e stgodišnji rat (1684.—1699.) duž čitave evropske turske granice : Poljaci upadoše u Moldavsku i Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Peloponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Slavoniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bugarsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem zemljištu i krvlju našega naroda.

Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi Каrlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje Вu dima. Borba započe u junu 1686., a dovrši pobjedom kršćanskom 2. septembra ; nakon 145godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan, što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro

« ПретходнаНастави »