Слике страница
PDF

po tom padoše Pečuj i Segedin, a slijedeće godine 1687. dne 12. augusta potuku ametom vojskovodje herceg Karlo Lotarinški, bavarski knez izbornik Мах Emanuel i herceg Ludovik Badenski velikoga vezira Sulejmana kod brda Harša n j a izmedju Villánya i Mohača. Ovim pobjedama bješe turska sila u Ugarskoj iz temelja potresena, ali još ne uništena. Меdjutim započeli su i Hrvati u banovini sa svojim banom Nikolom Erdödyjem i varaždinskim generalom grofom Jakovom Leslieom s osvajanjem Slavonije. U julu 1684. zaputiše se hrvatske čete iz Gjurgjevca prema Virovitici, koju i osvojiše, nakon što su kod Slatine porazile veću tursku vojsku. Slijedeće godine 1685. vojevao je general Leslie u Slavoniji, zauzeo Donji Miholjac te spalio jedan dio glasovitog osiječkog mosta, a ban Nikola Еrdödy pako na Uni, gdje je zauzeo Dubicu, dok je u isto vrijeme karlovački general Herberstein uspješno provalio u Liku do Gospića i Bilaja. Sve ove redovite čete izdašno su pomagali hajduci i ustaše, naročito u Slavoniji fra Luka Ibrišim o vi ć Požežanin, a u Lici pop Marko Me s i ć Вrinjanin. No vojevanje ovo natkrili srećna godina 1687. ; sada osvojiše naši Kostajnicu, Novi na Uni, Zrin, Vočin, Osijek, Valpovo, Požegu, Orahovicu, Djakovo i Vukovar. U Hrvatskoj je vodio vojsku ban Nikola Erdödy, a u Slavoniji general grof Dünewald. Sjajne pobjede svoje i jaki dojam oslobodjenja Ugarske i Hrvatske upotrijebi bečki dvor brže bolje na svoju korist. Na državnom saboru sazvanom za 18. oktobra 1687. u Požun, zaključe nakon nekog oklijevanja stališi ugarski i hrvatski jednoglasno na kraljevu želju, da će u buduće bez izbora priznati svojim kraljem muške potomke Leopoldove, a za slučaj, da njegova loza izumre, muške potomke španjolskoga kralja Karla II. Наbsburgovca. Za slučaj, da i ova linija izumre u muškoj lozi, o n d a mogu Magjari i Hrvati se bi s 1 o b o d n o b i rat i n o v o ga |kralja.“ Podjedno bi na tom saboru dokinut onaj članak „Zlatne bule“ kralja Andrije II. (od 1222.), koji je dozvoljavao plemstvu podizati bune na neustavnu vladu kraljevu. Stališi potom okrune bez izbora još na ovom saboru dne 9. decembra starijega Leopoldova sina Josipa ugarsko-hrvatskim kraljem. Medjutim svrgnu Turci sultana Mehmeda IV. i učine vladarom brata mu Sulejma na III. (1687.—1691.) To ipak ne spriječi carske vojske, da ne osvoji naredne godine 1688. Ilok (12. jula) Brod na Savi, Brčko, Šabac, te dne 6. septembra pod knezom izbornikom Maxom Emanuelom prevažni B e o grad. Nakon stotinu i šezdeset i sedam godina opet je taj „ključ Ugarske“ dospio (makar i privremeno) u vlast ugar.-hrv. kralja. Dašto, padom Beograda otvoriše se vrata carskoj vojsci i politici na Balkanski poluotok, ali podjedno bi tek njegovim padom zajamčeno oslobodjenje Slavonije, jer je palo glavno stjecište velikih turskih četa. I zbilja, sada se u Beču zamislilo provaliti * U taj par bili su muški Habsburgovci Leopold i oba

mu sina Josip i Karlo, te španjolski kralj Karlo II. bez djece ; s njime izumre 1700. španj.-habsburžka loza.

[graphic]

u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, te ove zemlje oteti Turcima. Ova se zadaća pričinjala to lakšom, što su općenito stizali pouzdani glasovi, da će se sva kršćanska raja u Turskoj pobuniti, čim medju njih dodju pobjedonosne carske čete. I odista slijedeće godine 1689. provali markgrof Ludovik Ваdenski duboko u Srbiju, te razbije kod Niša (24. sept.) velikoga vezira, a onda skrene u Bugarsku. Sada biše posebnim carskim proglasima pozvani Srbi, Bugari, Arbanasi i ini kršćanski narodi u Turskoj na ustanak pod carskom zaštitom i pomoći. Srbi se odista podignu pod patrijarom pećkim Arsen i j e m Crno je vi ć e m i grofom Gjorgjem B r a n k o vi će m, no kad u taj par francuski kralj Ludovik XIV. pogazi tek nedavno sklopljeno dvadesetgodišnje primirje, tako da su carske vojske morale na Rajnu, a turskoj vojsci stane na čelo kao veliki vezir veoma sposobni Мu s t a fa Kö p r o li, okrene se ratna sreća. Carske se vojske moradoše povući iz Srbije, na što ne preostade pobunjenim Srbima drugo, nego ili se opet uz teške kazne pokloniti Turčinu, ili se njegovoj bijesnoj osveti izmaknuti. Patrijar i narod izaberu ovaj drugi izlaz iz teškog položaja, pa tako se god. 1690. preseli u južnu Ugarsku, Srijem i istočnu Slavoniju 37.000 srpskih porodica. Ovi Srbi bijahu poglavito iz Povardarja, Podrimlja, Коsova, Gornje Morave i s Timoka; njihova prazna sela i zemlje napuče Turci docnije Arban a si m a, koji danas tamo čine znatan dio pučanstva. S patrijarom Arsenijem Crnojevićem izbjegoše i kalugjeri iz manastira Ravanice i poniješe sa sobom moći svetoga kneza Lazara, te ih polože u novosagradjenom istoimenom manastiru u Srijemu. Srbi su se nadali, da će skoro opet natrag u svoju oslobodjenu domovinu, ali do toga nije više došlo ; oni se zadovoljiše privilegijama carskim, kojima im bijaše zajamčeno slobodno ispovijedanje vjere, no posebnoga teritorija ni je su do bili. Medjutim pade veliki vezir Mustafa Köpröli pod Beograd, ter ga lako i brzo opet osvoji (1. okt. 1690.), a onda okrene na Osijek i ostale neke slavonske gradove; ali ovdje ne učini ništa. Odluka je imala pasti naredne godine, kad se veliki vezir skobio sa 130.000 momaka kod S1 a n k a m e n a na Dunavu (19. aug. 1691.) sa carskim vojvodom Ludovikom Badenskim, koji je imao samo 60.000 momaka. Uza sve to budu Turci ametom poraženi, dapače sam Mustafa Köpröli pogibe u boju. Posljedica ove slavne bitke bijaše potpuno o slob od je n j e Slavo nije. Dok je ovako srećno ratovala carska i banska vojska, oslobodila se i Li k a s Krba v o m turskoga gospodstva, i to poglavito zaslugom popa Marka Mesića i karlovačkoga generala. Na jesen 1689. svi su Turci ili pobjegli ili se, kao oni u Perušiću, pokrstiše, a tvrdi se gradovi kao Novi, Perušić i Udbina nalažahu u našim rukama. Slično bješe i u susjednoj Da 1 m a ciji, gdje se narod hrvatski i srpski odmah na prvi glas o porazu turske vojske pod Bečom podiže na oružje pod svojim opjevanim vodjama Stojanom Jankovićem i Ilijom Smiljanićem. Pobunu ovu dosta su znatno pomogli i Mlečani, kad se pridruže Leopoldu, dapače sve, ono što su naši junaci svojom krvi osvojili, došlo je pod vlast mletačku. Manje kule i gradovi brzo padoše, a tekar nakon duljeg podsjedanja i višekratnoga kušanja tvrdi Sinj (1686.), Нerceg Novi na ulazu u Boku (1687.) i Knin (1688.). U to umre u junu 1693. ban Nikola Erdödy, na što kralj na molbu Нrvata imenova grofa Adama Batthyányja (1693.—1703.), koji odlučno pregne za tim, da oslobodjene krajeve, kao što bijahu Lika, Krbava i Slavonija sa Srijemom opet sjedini s Hrvatskom. Ali brzo se pokazalo, da to ne će ići ni onda, kad je konačno svršio veliki turski rat. U aprilu 1697. naime postade glavnim vojskovodjom carskim mladi Francuz princ Eugen Sa v o j ski, jedan od najvećih vojskovodja svih vijekova. Protiv njega povede mladi sultan Mustafa II. lično golemu vojsku. Dne 10. augusta 1697. stiže u Beograd, kod Titela prijedje po tom Tisu i naumi poći do Segedina. Princ Eugen jednako ga slijedio. Uslijed toga odluči se sultan ponovno prijeći Tisu i skrenuti na Erdelj, koji je takodjer za srećnog ratovanja dopao carskih ruku. I odista dne 11. septembra stanu Turci prelaziti kod Z e n te preko Tise, ali ih u tom poslu napadne princ Eugen i ametom pobije. Sam sultan jedva je nekako sa svojom pratnjom umakao u Temesvár, dok je preko 10.000 Turaka zaglavilo samo u rijeci, a medju njima i veliki vezir. Da se što bolje okoristi pobjedom svojom, provali princ Eugen na čelu male vojske (6.500 mom.) u oktobru u Bosnu, popali Sarajevo i vrati se natrag.

« ПретходнаНастави »