Слике страница
PDF

Poraz ovaj, a još više glasovi, da se i ruski car Petar Veliki sprema na vojnu protiv Turaka, prisili sultana, da je posredovanjem Engleske zamolio u Beču mir, koji bi nakon duljega pregovaranja sklopljen u Sr i j e m s kim Karl o v c i m a dne 26. јаnuara 1699., i to izmedju Leopolda, Poljske i Venecije s jedne, a Turske s druge strane. Leopold steče tim mirom svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i Velebita, te Slavoniju osim jugoistočnoga Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Erdelj presta biti nezavisna vojvodina i posta pridruženi dio Leopoldovoj Ugarskoj, Venecija je opet dobila sve ono, što je u ratu osvojila, naime Knin i Sinj s okolišem. Sada se na ove nekoć i u geografskom smislu čisto hrvatske županije protegne ime Dalm a c i ja. Poljska opet steče Podolje i Ukrajinu; s tim mirom zauvijek prestadoše poljsko-turski ratovi, a ulogu Poljske preuze pomladjena Rusija Petra Velikoga.

Karlovačkim mirom zače i st o č n o (orientalno) p i t a n j e u današnjem smislu, jer se protiv Austrije, Poljske, Rusije i Venecije, koje idjahu za propašću osmanlijskoga carstva, složi savez zapadnih država na spas Turske : to bijahu Francuska, Engleska i Nizozemska.

Poraz turski bijaše dašto i poraz Emerika Тökölyja, pa stoga je bečki dvor zatražio od porte, prigodom pregovaranja o miru, da mu toga magjarskoga grofa izruči, ali Turci toga ne htjedoše učiniti, već mu odrede za prebivalište Izmid (Nikomediju) u Maloj Aziji. Ovamo je došla i žena njegova Jelena Zrinska, no umre već 18. februara 1703. ; sahranjena bi u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada. Skoro po tom 13. sept. 1705. umro je i Tököly i bi u Izmidu sahranjen. Na grob Jelene Zrinske postaviše ploču s natpisom, u kojem se hvali njeno junaštvo i slava, a onda kaže, da je bila „posljednji ponos Zrinskih i Frankopana“, te slavna „kod Hrvata, Erdeljaca, Magjara i Sikulaca“. Za čudo, mati njena bijaše posljednja Frankopanka, prva svekrva njena posljednja Báthory, njezin brat Ivan Autun posljednji Zrinski (i 11. nov. 1703. u tamnici u Gracu (Schlossbergu), njezin drugi muž posljednji Tököly, a unuk iz prvog braka posljednji Rákóczy.

VI.

Pragmatička sankcija.
(1700-1763.)

Uništenje turske moći u znatnom dijelu bivšega kraljevstva hrvatskoga nije bilo od tolikoga dojma i važnosti, kako se očekivalo. Ono zemljište, što su carevci i Hrvati osvojili, tek je po starom imenu bilo hrvatsko ; inače ponajviše opustošeno i naseljeno najvećim dijelom stranim elementima, u prvom redu Srb i ma. Osim toga ne htjede dvor osvojenih zemalja sjediniti s materom zemljom, već priklopi Liku i Slavoniju d v o r s k o j k o m o r i, to jest vrhovnoj austrijskoj financijalnoj oblasti, a Venecija opet ne htjede ništa ni da čuje o tom, da predade Leopoldu osvojene dijelove današnje Dalmacije. U tim su krajevima, naročito u Slavoniji, njemački zvaničnici tako nečovječno postu

pali, da je narod stao bježati u Bosnu, dakle natrag pod Turke, ili se opet odmetnuo u hajduke. Istom kad je unuk Petra Zrinskoga, erdeljski vojvoda |Franjo II. R. a k 6 czy podigao bunu protiv Beča, pak stao mamiti i Hrvate u svoje kolo, naglašujući im izrijekom propast roda Zrinskoga i Frankopanskoga, pobojaše se na dvoru za vjernost Нrvata, pa tako Leopold naumi zadovoljiti željama hrvatskoga sabora u toliko, da je posebnim dekretom kao bajagi dok i nu o varaždinsku krajinu s kapetanijama varaždinskom, koprivničkom, gjurgjevačkom, čazmanskom, križevačkom i petrinjskom (16. juna i 10. jula 1703.). No kako je u isto doba bjesnio rat za španjolsku baštinu s Francuskom, dapače se činilo kao da će se i veliki „sjeverni rat“ (Karlo ХП. kralj švedski i Petar Veliki car ruski) splinuti s njime u jedan, dvor trebajući mnogo vojske, a naročito iz Vojne Krajine, ne dade kraljeva dekreta provesti; i tako ostade u Krajini na tešku žalost i srdžbu Нrvata sve kao i prije. U tom umre Leopold I. dne 5. maja 1705., a naslijedi ga stariji sin Josip II. (1705.—1711.), muž umniji od svoga oca. Za njegova vladanja uspe se |Rákóczy do kulminacije svoje, kad predloži na saboru u Onodu (14. juna 1707.), da se k u ća На b s buriš k a li š i u ga r s k e krune, što je sabor i prihvatio; za ugarskim saborom povede se i erdeljski u Maros Väsarhelyu. Doskora prisile nesloga i porazi pristaše kneza Rákóczyja na ugovaranje s kraljem Josipom, no on ih ne svrši, jer ga u tom spriječi nenadana smrt (17. aprila 1711.),

već ban hrvatski Ivan grof Palffy. Mir bi sklopljen dne 1. maja u Szatmáru, a potpisala ga je carica udovica Eleonora, mati braće Josipa i Karla; njime bi proglašena opća amnestija i sloboda vjeroispovjesti protestantima u Ugarskoj. О v i m m i r o m po s t a d e n a po k o n k u ća На b s burška pravi gospodar u Ugarskoj i Erdelju. No vodja magjarski, koji se za vrijeme pregovora nalazio u Poljskoj i u Rusiji, Franjo |Rákóczy, ne htjede pristati na mir, već se iseli iz Ugarske najprije u Francusku, a onda u Tursku, gdje je umro u Rodostu na Mramorskom moru (8. aprila 1735.), a sahranjen bi uz mater svoju Jelenu Zrinsku u crkvi sv. Benedikta u Galati kod Carigrada.“ Posljedice szatmárskog mira veoma su važne, jer sežu sve do današnjeg dana. Te posljedice nijesu samo ograničene na Ugarsku, već se protegoše i na Hrvatsku, ma da ona nije bila upletena u bunu erdeljskoga kneza. Szatmárskim mirom naime počinje nova epoka u političkom životu Ugarske, a po njoj i Hrvatske. Poslije dvjestagodišnje unutarnje borbe, interesi naroda i dinastije donekle se prvi puta složiše, a u prvom redu osjećali su i stališi i vlada potrebu naprednoga uzgajanja naroda u duhu XVIII. stoljeća i na način ostalih modernih država. Bune prestadoše, a tako i vjerska trvenja; njihovo mjesto zauzeše težnje za refor m a ma. Te reforme zamisli dvor upotrijebiti u svoju korist, a stališi opet u svoju, no konačno je dvor ipak sve do 1790. prevagnuo. Glavne reforme odnosile su se na porez, sudstvo i nada sve na vojsku. Sa da za činje sve to više mah a preuzimati zajednička austrijska vojska, a plemićke čete hrvatske i ugarske isčezavaju (od 1715.). Isto je tako i s novčanim prilikama i sudstvom, dapače i isti sabori znatno promijeniše svoje obličje. Ovim reformama započeo je Karlo III., nastavila ih je kći njegova Marija Terezija, a dokrajčiti ih je pokušao sin njezin Josip II. Josipa I. naslijedi brat mu Karlo III. (1711. do 1740.) u dvadeset i sedmoj godini života, prije toga odredjen za španjolskoga kralja. Na glas o smrti bratovoj vrati se natrag, te udje u Beč dne 25. januara 1712., a onda sazove za 3. aprila krunidbeni sabor ugarsko-hrvatski u Požun. U taj čas bijaše Karlo III. jedini muški član porodice habsburške, dapače od žene svoje uopće još nije imao poroda. Pomisao na užasni rat za španjolsku baštinu napunjala je strahom svakoga podanika, ali i vladara, jer je zakonom od 1687. izrijekom rečeno, da Ugri i Hrvati mogu po izumrću muške loze habsburške sebi opet slobodno birati kralja. Pitanje, kako da se uredi možda već i skora budućnost, moralo je stoga izići ili od vladara samoga, ili od podanika. Ne može biti sumnje, da se odmah po smrti Josipa I., koji je ostavio dvije kćeri, pomišljalo na dvoru na baštinstvo po žens k o j lozi, u što su bili upućeni razni visoki dostojanstvenici, a svakako hrvatski ban Ivan grof Pálffy. Pa tako se zgodi, da su Hrvati, kad se na

* Troškom ugarske vlade biše lijesovi njihovi 1906. preneseni u Ugarsku.

Dr. F. pl. Šišić: Hrvatska povjest. О

« ПретходнаНастави »