Слике страница
PDF
ePub

се

se

on a

[ocr errors]

banov poziv, ali radi odsutnosti njegove, pod predsjedanjem zagrebačkoga biskupa Emerika ba runa Esterházy ja, skupiše dne 9. marta 1712. u Zagrebu na sabor, uzeli u raspravu pitanje o nasljedstvu. To je bilo tim važnije, što je taj sabor imao izabrati poslanike na krunidbeni sabor požunski, kojom su prilikom stališi redovito izlazili sa svojim željama i tužbama. Sabor hrvatski zaključi iza duljega živahnoga raspravljanja dne 11. marta : „d a povjeriti onoi

onoj i kovoj ženskoj lozi roda austrij sk og a, koja će posjedovati ne sa mo Austriju, nego i Štajersku, K or u š k u i Kranjsku, a stolovati u Austriji.“ Ovaj je zaključak predložio biskup Esterházy, a podupirali su ga Ivan grof Drašković, Franjo Krsto grof Delišimunović i protonotar Gjuro Plemić Otočki.

Zaključak svoj motivirao je hrvatski sabor ovako: „Kod primanja naše koristi ne će nas zastrašiti, što smo dio Ugarske. Mi smo doduše, kako zakoni kažu, zemlje pridružene Ugarskoj, ali joj nijesmo podanici. Nekada imadosmo svoje domaće, a: ne ugarske kraljeve. Nije nas Ugri ma po

odvrgla nijedna sila, nijedno ropstvo, već se sa mi po sebi od svoje volje pokorismo ne kraljevstvu, nego kralju njihovu. Njihova kralja takodjer priznajemo,

1 To jest habsburške n asljedne zemlje; Štajerska, Koruška i Kranjska nijesu na tom mjestu ni u kakvom dr ž a v o-p r a v nom savezu s Hrvatskom, kao ni spomenuta Austrija.

sa vezu nem a

dok bude gospodar Austrije, a ako se zgodi, da to ne može da bude, ne ćemo slušati zamamljivi, glas slobodna izbora, niti ponuku, kao da smo dužni nerazrješivo slijediti Ugarsku. Slobodni smo, a ne robovi.“

Ovim je saborskim zaključkom (član. VII.) obično zvanim hrvatska pragmatička sankcija, izražena čisto personalna unija izmedju Ugarske i Hrvatske; dok ima du istoga vladara, opstoji i savez medju njima, ne bude li ih više vezala licnost jednoga istoga vladara, tad o

više n i

govora. Saborskim zaključkom svojim dali su Hrvati Karlu III. inicijativu, da riješi pitanje o nasljedstvu. I odista, godinu dana poslije toga, dne 19. aprila 1713.. predloži Karlo u svečanoj sjednici sviju tajnih savjetnika k u é ni zakon o redu nasljedstva u porodici austrijskoj, pa kako još nije imao djece. to se za onda još računalo s kćerima Josipa I., premda je Karlo odmah tom prilikom istaknuo pravo primogeniture, to jest time sačuvao nasljedstvo svojoj eventualnoj potomčadi. Taj se zakon zove pragmatička sa nkcija, ili zakon, koji ima da uvijek vrijedi (lex perpetuo valitura). Pragmatička sankcija sastoji se od tri točke : prvo, da se zemlje i kraljevine roda habsburškoga ne smiju nikad cijepati, to jest da pojedine česti ne smiju sebi izabrati posebnoga vladara ; drugo, da u tim zemljama i kraljevinama po smrti Karla III., ako ne bi imao sina, dodju na prijestolje njegove kćeri i zakoniti im potomci po

pravu primogeniture, itreće, izumre li i ta loza, da imadu krunu baštiniti kćeri brata mu Josipa I. i njihovi potomci.

Od sada nastojao je Karlo, da mu prihvate taj zakon ne samo svi podanici, nego i ostale evropske države. Kad mu se na proljeće 1716. rodio sin, Leopold, onda je malo odahnuo, no dječak umre još iste godine, a po tom mu se rode redom tri kćeri, prva Marija Terezija dne 13. maja 1717. Njegovim nastojanjem prihvate pragmatičku sankciju do g. 1720. Austrija, Koruška, Štajerska, Kranjska, Gorica, Gradiška, Trst, grad Rijeka, Češka, Moravska, Šleska i Tirolska. Najteže je išlo s Ugarskom, koja se nije rado odricala izbornoga prava. Konačno je prihvati sabor požunski dne 30. juna 1722., a kralj je potvrdi dne 19. juna 1723. Teže je bilo s evropskim pojedinim vlastima, no Karlo je i to srećno prebrodio, dakako uz velike žrtve. Prva je priznala pragmatičku sankciju Rusija g. 1727., a 1731. i 1732. pridruže se Engleska, Danska, Holandija, Pruska i stališi njemačkoga carstva; jedina Bavarska i Saska se opriješe. Napokon je priznade 1738. i Francuska.

Nastojanje Karlovo oko pragmatične sankcije u velike je podupirao istodobni slavni turski rat (1716.–1718.). Da nadoknade gubitak, što ih je stigao karlovačkim mirom, Turci stanu udarati na mletačke posjede u južnoj Grčkoj i Dalmaciji (1714.). U toj nevolji Venecija sklopi i opet savez s Austrijom. Vrhovni carski vojvoda bijaše princ Eugen, koji ametom pobije Turke kod Pe. trovaradina (13. augusta 1716.) i Beograda (16. au

gusta 1717.). Istodobno ratovala je i Venecija u Dalmaciji, te osvoji Imotski i prodre u Bosnu i Hercegovinu, dok je banski namjesnik Ivan Drašković provalio sa svojom vojskom preko Dubice u porječje Sane i Vrbasa. Nakon beogradskoga pora za zatraže Turci mir, koji bi sklopljen u Požarevcu na Dunavu u Srbiji (21. jula 1718.). To je najsjajniji mir, što ga je i ka då sklopila kuća Habsburška; osim zapadne Vlaške do Alute, onda Banata, Beograda i većega dijela sjeverne Srbije, dopade Karlu i sva desna obala Save i Une u Bosni sve do podnožja planina. Venecija opet steče istim mirom Imotski i onaku granicu svoga posjeda, kakovu Dalmacija ima danas prema Bosni i Hercegovini.

Neprekidni nemiri navedu bečko ratno ministarstvo, da uredi Vojničku Krajinu i to kao posebnu carsku zemlju, makar da su hrvatski stališi jednako zahtijevali, da se Krajina dokine, ili bar stavi pod bansku vlast. Uredjenje bi povjereno u Hrvatskoj (1734.) princu Josipu Hildburghausenu, a u Slavoniji grofu Ferdinandu Antunu Khevenhülleru. Sada budu maknute njemačke čete i organizovane domaće, dašto pod vrhovnom komandom tudjinskom. Svrha je bila, da se iz zemlje izvuče što više vojske. Medjutim i to je uredjenje bilo privremeno.

Pod kraj vladanja svoga uplete se Karlo ponovno u rat s Turskom (1736.-1739.), ali kako ne bijaše više na životu princa Eugena (21. aprila 1736.), doživi poraz za porazom. Dne 18. septembra 1739. dodje do mira u Beogradu, po

kojemu izgubi Karlo u Vlaškoj, Srbiji i Bosni sve, što je dobio požarevačkim mirom. Sava opet postade medjom izmedju Hrvatske i Turske.

Slijedeće godine dne 20. oktobra 1740. umre Karlo III., a naslijedi ga dvadeset i četiri godišnja kći Marija Terezija (1740-1780.). Premda nitko razborit već davno nije sumnjao, da će nju zapasti prijesto i premda nikomu nijesu bile nepoznate njezine krasne duševne sposobnosti, ipak se za čudo do tada nije nikad nastojalo, da je upute u rješavanje državnih posala ; pa tako preuze ona teško breme kao pravi novajlija. Tjelesne joj se krasote pak, naročito poslije udaje (12. februara 1736.) za vojvodu lotarinškoga Franju, baš divno razviše. Osobita ljupkost i veličanstvena pojava sjediniše se na vanredan način u njezinoj spoljašnosti

. Bistro tamno-modro oko puno živahnosti, a opet puno blagosti, visoko čelo, bujna plava kosa, nježno zaobljena ustašca, biserni zubi, fina oblina i vedar izraz njezinog lišca, svježa mast puti, prekrasan oblik vrata, ramena i ruku, pa jedar, zdrav i krepak stas osrednje visine, sitan i dostojanstven krok, sve je to činilo, da su Mariju Tereziju ubrajali medju one rijetke prikaze, što se mogu smatrati uzorom savršene žene. Toj spoljašnjoj divoti pridružila se osobita živahnost duha, oštra pronicavost, vjerno pamćenje, srećna obdarenost, da može svoje misli budi u privatnom razgovoru, budi u državnom javnom zboru lako, sigurno i s uvjerenjem iznašati. pa toplo čuvstvo za slavu svoje porodice, za dobrobit podanika, za pravo i zakon, te konačno živa vjera u Gospoda.

[ocr errors]
« ПретходнаНастави »