Слике страница
PDF
ePub

Istom što je sjela na prijesto, podiže se protiv nje pruski kralj Fridrik II., kojemu se doskora pridruže i ostali dušmani austrijski, naročito Bavarska i Francuska. Tako započe austrijski nasljednir a t (1741.-1748.), u kojem su Hrvati i Srbi sudjelovali u velikom broju, ne samo kao redovita krajiška vojska, nego i u dobrovoljačkim četama. Medju ovima se naročito ističu Trenkovi panduri, naime oni dobrovoljci, koje je okupio oko sebe slavonski vlastelin Franjo barun Trenk.1 Kroz više godina vojevali su oni u Šleskoj, Češkoj, Bavarskoj i Francuskoj, istaknuvši se kao osobito hrabri i smioni ljudi. Trenkovi panduri nijesu bili jednako odjeveni, no ipak se mogu svesti na glavna obilježja, jer je glavni karakter nošnje bio turski. Na glavi im je bila visoka crna kapa, nalik na kamilavku pravoslavnih monaha, ogrtali su se u crvene kabanice s kukuljicama (kapucama), oblačili modre zobune, a ispod njih crvene ječerme; na noge navlačili su široke modre čakšire i opanke. Za kožnatim pojasom imali su utaknute četiri kubure, ljut handžar i sitan nožić, na kojem je bila urezana pandurska prilika s natpisom:,,Vivat pandur!"; preko ramena njihala im se šarena diljka, a o boku im je visjela još kriva sablja. Da četa izgleda još većma,,turski", morao je svaki momak brijati glavu, a ostaviti kurjuk; mjesto barjaka služio im tug (konjski rep), a konačno dodade joj

1 Porodica Trenk je pruska. Franjo se rodio 1. jan. 1711. u Reggiu u Kalabriji, gdje mu je otac bio u austrijskoj službi. Kasnije prijedje u Slavoniju, gdje kupi imanja: Pakrac, Brestovac, Pleternicu i Njuštar.

Trenk tako zvanu,,tursku bandu", sastavljenu od dvanaest glazbala, i to frulaša i bubnjara, iz koje se vremenom razviše današnje vojničke glazbe. Junačkim, ali veoma često i objesnim djelima po raznim bojištima, steče Franjo Trenk mnogo dušmana, koji ga ocrniše pred dvorom, tako da ga staviše pred ratni sud, gdje bude,,radi nasilja“ odsudjen na doživotnu tamnicu u Spielbergu kod Brna, gdje već iza kratkoga tamnovanja umre (4. oktobra 1749.). Ogromna imanja njegova budu zaplijenjena, te kasnije podijeljena medju dvorske ljubimce.

Za vrijeme, dok su panduri vojevali po raznim evropskim bojištima, zgodile su se u Slavoniji važne promjene. Još na požunskom krunidbenom saboru. dne 14. maja 1741. obeća kraljica hrvatskim poslanicima, da će obnoviti stare slavonske županije i pridružiti ih Hrvatskoj, a riječ svoju odista iskupi 1745. Obnovljene budu županije virovitička, požeška i srijemska, te sjedinjene s Hrvatskom, dok je slavonska Posavina preuredjena u Vojničku Krajinu. Obnovljenje i preuredjenje provede ban Karlo Batthyány na veliku radost naroda hrvatskoga; prvi veliki župani obnovljenih županija bijahu Ludovik grof Patačić od Zajezde (virovitički), Marko baron Pej a če v i ć (srijemski) i Ladislav baron Va y a y (požeški).

:

Proširenje Vojničke Krajine na slavonsku Posavinu prouzroči ponovno i definitivno uredjenje čitave Krajine. Novo uredjenje obavi god. 1746. princ Hildburghausen, i to potpuno prema novim vojničkim potrebama. Ona bi podije

ljena na regimente i to: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), križevačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petrovaradinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim rukama; kao što su se županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su i regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici (pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud, onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je njemački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile njemačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regimenta iz svoje blagajne, te je bila financijalno samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki graničar" (kako su se oni zvali) poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na carski trošak. Vojnička Krajina bila je u glavnom jedna velika kasarna stalne vojske, uzdržava na malim

troškom.

[ocr errors]

Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene slavonske županije od Arpadovih vremena sastavni dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga treba vratiti njima. Kad su se na državnom saboru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali re

dovi ugarski i hrvatski, predloži ujedared podžupan virovitički Antun Špišić Japranski, ne bi li se tako ulaskao nazočnom pa atinu Ludoviku grofu Batthyányiju i drugoj velikoj magjarskoj gospodi, da bi u napredak tri novouredjene slavonske županije šiljale svaka po jednoga poslanika na sabor ugarski, kao što to čine čisto ugarske županije ; predlog podkrijepi time, što su i onako pomenute županije uredjene na ugarsku, te prinose toliko nameta, kao ove, pa stoga će bolje biti, da dodju pod palatina; — to jest jasnijim riječima, podžupan Špišić predložio je neka se Slavonija odcijepi od Hrvatske i sjedini S Ugarskom. Sabrani ugarski velikaši odmah prihvate predlog, pa kako su bili prvi doglavnici Marije Terezije, izrade i kod nje potrebnu privolu. Badava se opirahu poslanici hrvatski dokazujući, da je Slavonija od uvijek pripadala banu i Hrvatskoj; teškom mukom ipak izradiše, da im se to pravo priznalo, pa tako sve tri slavonske županije ostadoše bar pod banskom sudbenosti, no administrativno ipak bi Slavonija pridijeljena Ugarskoj.

Razne ove promjene u narodnom životu, a naročito velika oskudica i nevolja, onda velike daće i porezi, prouzročiše kroz više godina razne bune i nemire po cijeloj zemlji; tako se u Vojničkoj Krajini oko Brinja i u Lici, onda oko Križevaca i u Slavoniji stadoše skupljati razdražene i zdvojne seljačke čete navaljujući na plemićke posjede. Samo jakom vojničkom silom uspjelo je buntovni narod primiriti.

U to započe Marija Terezija sedmogodišnji r a t (1756.—1763.), u kojem su i opet učestvovale Vojnička Krajina i banska vojska. Istom svršetkom toga rata povrati se mir, a pragmatička sankcija bijaše potpuno osigurana. Unatoč brojnih dušmana svojih održa se Marija Terezija ipak slavno na prijestolu svojih predhodnika. Kod toga steče narod hrvatski i srpski zamjernih zasluga, koje mu je kraljica otvoreno i javno priznala.

VII.

Centralizacija i germanizacija.
(1763.—1790.)

Otkad nastupiše mirne godine,. Marija Terezija uze sve to većma zanimati se nutarnjim poslovima svoje države. Već su pred šasnici njezini, počevši od Ferdinanda I. (kako vidjesmo) pomišljali na to, kako bi iz austrijskih, čeških, ugarskih i hrvatskih zemalja učinili jednu j edinstvenu državu, u čemu su samo djelomično uspjeli, jer i ako je onaj stari pojam potpune nezavisnosti već davno izblijedio, ustav hrvatski i ugarski još je opstojao, makar i okrnjen i slabo uvažen. Istom od vremena Marije Terezije stalo se o tome sustavno i odlučno raditi. Izjednačenje čeških zemalja s austrijskima brzo je i lako provela s uspjehom, dok je ugarski i hrvatski ustav pomalo i oprezno slabila.

Godine 1764. sazove ona sabor u Požun, da vijeća o državnim dugovima nastalim tečajem

« ПретходнаНастави »