Слике страница
PDF
ePub

oskrbivši ih posebnim vjerodajnim pismima na pojedine uplivnije velikaše i dostojanstvenike; s ovim komisarima imali su se Hrvati posavjetovati glede zemaljske obrane i inih posala. Da li su Dietrichstein i Auersperg došli u Slavoniju ili nijesu, nije nam poznato, no vjerojatnije je, da nijesu. Medjutim sazvaše Nikola Jurišić i Ivan Pichler hrvatski sabor početkom oktobra u (na žalost) nama nepoznato mjesto komisari zatražiše od hrvatskih stališa, da izravno prime Ferdinanda svojim kraljem na osnovu baštinskoga prava i onih ugovora, no oni toga ne htjedoše učiniti, već se odlučiše, da će ponajprije otpremiti poslanstvo Ferdinandu, da se sporazume glede uvjeta; za poslanike svoje izabere hrvatski sabor Ivana Perušića i Gašpara Križanića. Oko polovice novembra bili su oni u Požunu kod kraljice Marije, a onda se zapute pred Ferdinanda u Beč. Kako nijesu imali podrobnijih uputa i punomoći, ne mogoše se sporazumjeti s Ferdinandom, pa stoga bi ugovoreno, da se ima hrvatski sabor ponovno sastati da privede pregovore kraju. Prije povratka u Hrvatsku pohodiše na molbu Ferdinandovu oba poslanika i požunski izborni sabor (16. i 17. dec.), ali ne kao izbornici, nego poput istodobno ondje nazočne dvadesetorice čeških velikaša, kao gosti.1

1 Moderni magj. historici silom hoće, da su tada oba naša poslanika za stupala kod izbora Hrvatsku, pa da su tako cetinski sabor i izbor tobože samo potvrda požunskoga. No to nipošto ne stoji, kako jasno izlazi iz sačuvanih nam isprava i onoga, što slijedi.

Ponovni hrvatski sabor imao se sastati 21. decembra na Cetinu gradu blizu Slunja, ali poradi rdjava vremena i loših cesta sabraše se stališi hrvatski tek koncem decembra. Na zočni bijahu medju ostalima Andrija Tuškan i ć naslovni biskup kninski i opat topuski, I v a n Karlović od plemena Gusić knez krbavski, grof Nikola Zrinski (otac sigetskoga junaka), braća Krsto i Vuk knezovi Franka pani Slunjski i Cetinski, grof Stjepan Blagajski i mnogi drugi. S Ferdinandove pak strane stigli su na sabor kao komisari kapetani Nikola Jurišić, Ivan Pichler, i Ivan Ka zianer (Kocijan), te bečki prepošt Pavao Oberstein.

U ponedeljak dne 31. decembra započeše rasprave u cetinskom franjevačkom samostanu. Ponajprije se predstaviše Ferdinandovi komisari ra zloživši svoju misiju i pravo svoga gospodara, a onda zatražiše od sabranih stališa, da Ferdinanda priz na du svojim kraljem, a ženu mu Anu svojom kraljicom. Pozivali su se kod toga na poznate nam ugovore, a onda i na ugarski izborni sabor od 16. decembra, napokon i na pomoć, koju im je Ferdinand već dulje vremena davao. Kad se komisari odstraniše, uzmu sabrani Hrvati ispitivati njihove razloge, te se s tim poslom zabaviše kroz čitav dan; kasno u veče poslaše komisarima deputaciju, koja im je javila, da su se nazočni stališi hrvatski nakon točnoga i savjesnoga ispitivanja uvjerili, da Ferdinand odista ima pravo na prijesto hrvatski i krunu sv. Stjepana (koja se još od vremena Bele III. (IV.) uzimala kao zajednička). Sjutradan u utorak

na novu godinu 1. januara 1527. sastade se druga sjednica, u kojoj su se pretresivali uvjeti sabranih stališa. Do četiri sata poslije podne trajale su rasprave poglavito o tom, kakovu će pomoć Ferdinand davati Hrvatima. Napokon izjaviše poslanici, da se Ferdinand obvezuje uzdržavati na obranu Hrvatske 1000 konjanika i 200 pješaka, od kojih će biti 800 konjanika razdijeljeno medju nazočnu gospodu, i to tako, da im Ferdinand daje gotov novac (tri dukata od konjanika mjesečno), a pojedini će plemići onda sami najmiti momčad; osim toga još se Ferdinand obvezao, da će uzdržavati oveću vojsku u Kranjskoj na obranu Hrvatske, te potvrditi sva stara privilegija. Zadovoljivši se ovim uvjetima, i zaberu hrvatski stališi već pod mrak sasvim slobodno i bez ičijega utjecaja Ferdinanda I. (1527.—1564.),,kralja češkoga i nadvojvodu austrijskoga" hrvatskim kraljem.1 Odmah po tom položiše prisegu vjernosti na ruke bečkom prepoštu Pavlu Obersteinu, dok se glasnici razletješe na sve strane, da jave radosnu vijest. Iz

1 Ferdinandum in uerum, legitimum, et naturalem nostrum et tocius huius regni Croatie regem et dominum, nec non . Annam in veram....

66

[ocr errors]

felice omine

tocius regni Croacie reginam elegimus.... (Bečki tajni carski arkiv ap. Fraknói Mon. Hung. comitialia, Bpst 1874. vol. I, 88.) Ma da je Ferdinand još 17. dec. izabran ugar. kraljem, ipak mu hrv. stališi ne daju toga naslova, očito zato, da što jače istaknu svoj slobodni izbor, nezavisan od ugarskoga, dok mu daju češki kraljevski naslov, dapače i hrvatski. (Ferd. dei gratia Bohemie et Croatie rex.) A konačno čemu uvjeti, kad bi bili prinudjeni samo potvrditi požunski izbor?

dvorane pošli su onda u samostansku crkvu sv. Marije, gdje je odslužen ‚‚T e de u m“ uz zvonjavu zvona i gruvanje prangija.

Istodobno pošle su u Slavoniji stvari sasvim drugim putom.

Kazivali smo, da je biskup zagrebački Šimun Erdödy bio odredjen za predvoditelja onog poslanstva, koje je imalo da izrazi udovici Ludovika II. kraljici Mariji sućut kraljevine Slavonije. Kad je ta deputacija stigla polovicom oktobra u Požun, pošalje Ferdinand onamo dva svoja savjetnika, Grgura Kreutzera i Erazma Dornberga, ne bi li ih odlučno predobio za sebe. Uslijed toga podje biskup zagrebački u Beč, gdje je tražio u ime nagrade za svoj pristup u,,austrijsku stranku" nadbiskupiju ostrogonsku, što mu bude i obećano. Vrativši se u Zagreb, uze biskup Šimun nagovarati svoga prisnoga druga Krstu Frankapana, da se i on odluči za Ferdinanda, pa tako podje Krsto koncem oktobra u Požun, gdje je zatražio za sebe vrhovno zapovjedništvo nad sveukupnom ugarskom i hrvatskom vojskom i jamstvo za siguran posjed svojih obiteljskih imanja. Kad se Ferdinand nećkao želje njegove ispuniti, ostavi uvrijedjen Požun i ode u Stolni Biograd, gdje se stalno pridružio stranki Ivanovoj. Kralj Ivan imenova ga jedinim banom hrvatskodalmatinsko-slavonskim i glavnim zapovjednikom ukupne vojske podijelivši mu podjedno gradove Senj i Bihać. S Krstom Frankapanom pridruži

1

1 Senj i Bihać (u to doba kraljevske gradove) trebalo je Krsti tek osvojiti iz ruku Ferdinandovaca. Do toga, dašto, nije nikad došlo.

1

se kralju Ivanu i biskup Šimun Erdödy, koji je od njega dobio uz zagrebačku još i unosnu jegarsku biskupiju, pošto je Pavao Várday imenovan ostrogonskim nadbiskupom. Pristupom ove dvojice velikaša stranki Ivanovoj, bijaše odlučeno držanje Slavonije. Da se instalira kao ban, sazove Krsto za 18. decembra sabor plemstva slavonskoga u Križevce, gdje bude zaključeno, da se ima početkom 1527. sastati sabor koji će birati kralja. I odista, u nedjelju, na Bogojavljenje, dne 6. januara sastaše se u dvoru biskupa zagrebačkoga u Dubravi nedaleko Čazme velikaši i plemići kraljevine Slavonije, medju njima biskup Šimun Erdödy, brat mu Petar, onda Ivan Bánffy od Virovitice, Mihajlo Keserüi knez Krsto Franka pan, te jednoglasno izaberu kraljem hrvatskim Ivana Zapoljskoga (1527.-1540.) s pozivom na poznati nam zaključak rákoškoga sabora od god. 1505.; no bojeći se gradjanskoga rata, zaključe podjedno, da ban Krsto Frankapan ima što uspješnije nastojati oko izmirenja obaju protukraljeva i njihovih stranaka.2

žup.).

1 Jegar: Agria, Eger, Erlau u sjev. Ugar. (u heveškoj

2 Zapisnici ovoga sabora nijesu nam na žalost još uvijek poznati, samo jedno je ipak jasno i iz fragmentarnog izvještaja, da Slavonija nije bila dio Ugarske (kako hoće moderni magj. pisci), jer u tom slučaju ne bi nikako na pose birala kralja poslije Stolnobiogradskoga izbora, pa još tome kralja,,Dalmacije i Hrvatske"! Konačno, kako da ugar. županije nose naslov kraljevine (regnum Sclavoniae)?

« ПретходнаНастави »