Слике страница
PDF

Temelj na mu j e m i sa o bila, da od ra z n o l i kih zemalja i kraljev i na svojih u č i n i j e d n u jak u državu, u kojoj bi bi o j e d an u stav, je dan na r o d i j e dan za k o n. Pored toga još je snovao, kako bi podanike svoje, učinivši ih slobodne i ravnopravne jednakom školskom obukom i procvatom trgovine i industrije, doveo do obćega blagostanja. Baš u tu je svrhu još kao suvladar Marije Terezije mnogo putovao po zapadnoj Evropi, a onda i po svojim zemljama, da upozna potrebe narodne i sredstva, kako da im doskoči, tako Slavonijom 1768., a Hrvatskom 1775. i 1776. I odista, čim zasjedne na prijesto, poče naglo provoditi svoje reforme. Da ga u tome ništa ne može smetati, ne samo da nije sazvao krunidbenoga sabora, nego je i krunu sv. Stjepana dao dopremiti u Beč ne okrunivši se njome. S toga ga i n e i d e n a s 1 o v kralja u ga r s ko- hrvats k o ga, nego sam o c a r a r i m s k o ga. Prve godine vladanja svoga posvetio je poglavito crk v e n i m reformama. Glavna im je svrha bila crkvu katoličku podvrći državnoj vlasti te zbližiti izmedju sebe pojedine konfesije. Stoga dokine mnoge bratovštine i manastire, a ostavi samo one, koji su se bavili odgajanjem mladeži i njegovanjem bolesnika. Od zaplijenjenih imanja manastirskih utemelji v j e r o za konski fond za potporu župa, crkvi i škola. Odgoj svećenički stavi takodjer pod državni nadzor osnovavši u tu svrhu c e n t r a l n a s j e m e n i šta. Takovo jedno osnovano bi za Hrvatsku u Zagrebu, no kasnije ga dokine te odredi, da peštansko ima da služi za cijelu Ugarsku i Hrvatsku. Dalje izdade nalog biskupima, da ne smiju ni primati ni proglašivati nikakih bula ni breva od pape bez carske dozvole (placetum regium). Dapače on uze dirati i u nutarnji život crkve katoličke i grčko-istočne zabranivši svetkovanje nekih svetaca, proštenja i procesija, te umanjivši nutarnji sjaj crkve. Pate n t o m o to 1 e r a n ciji (25. oktobra 1781.) podijeli slobodu vjeroispovijedanja protestantima i grčko-istočnjacima, a tako isto dade pravo gradjanstva i Židovima. Iz težnje, da od svoje države učini po pruskom uzoru jaku i jedinstvenu državu, potekoše njegove naredbe, koje se odnose na promjene u upravi. Ponajprije naloži, da svaki činovnik ima za tri godine naučiti n j e m a č k i, jer će se od toga roka početi u svim oblastima njemačkim jezikom uredovati. Na taj glas skočiše županije ugarske i hrvatske u svojim skupštinama te uložiše žestok protest. Malo poslije stiže nalog, da se ima sav narod, plemstvo i puk popisati, što izazva opću bunu i nemire, jer se držalo (a tako i jest bilo), da se radi o o p ć e m po rez u na osnovu posjeda ; samo jakom vojničkom silom bi opet mir uspostavljen, ali tako, da su žup a n i j e b i le dokinute, a Ugarska i Hrvatska razdijeljene na deset okružja (distrikta), koji se raspadahu na manje upravne kotare (Verwaltungsbezirke). Tom prilikom budu - Hrvatska i Slavonija i opet rastavljene, jer Slavonija potpade pod Pečuh, a

Нrvatska sačinjavaše sa sijelom u Zagrebu posebno ж

okružje. Banska čast ostade samo po imenu, jer |F r a n j о В a l a s sa de Gy a r m a t h bijaše zapravo carev povjerenik vladajući nasilno bez sabora. Ove naredbe izazvaše toliku ogorčenost u zemlji, da su s negodovanjem primljene i onakove naredbe, koje su odista bile njoj na korist, kao dok i n u ć e k m e t s t v a (22. augusta 1785.), po kojoj je svak mogao slobodno seliti s jedne zemlje na drugu, te sa svojim vlasništvom slobodno raspolagati, onda dokinuće cehova, gradnja cesta i uredjenje odnošaja izmedju gospodara i podanika (urbar), koji je kod nas već Marija Terezija provela. Vla da n j e c a r a Josipa II. o znač u je u o p ć e v r h u n a c c e n t r a li za c i je i germ a n i za c i j e b e č k o g a d v o ra.“ Прak je najveći dio ovih reforma ostao bezuspješan i to poradi nesrećne spoljašnje politike careve. Pored holandeških i pruskih zapletaja najkobniji je svakako turski rat, u koji se Josip II. upustio kao saveznik ruske carice Katarine II., koja naumi Turke potjerati iz Evrope. Tom prilikom imale su Josipa zapasti Srbija, Bosna i Hercegovina. Uza sve to, što je car sabrao veliku vojsku (245.000 pješaka, 36.000 konjanika i 900 topova) i što su mu se pridružile ustaše po Srbiji, Bosni, Hercegovini, dapače i Crna Gora, a carski general Laud on zauzeo Beograd (8. oktobra 1789.), vojna nije uspjela. Kad je naime trebalo namaknuti novaka i živeža za dalji rat, Josip napusti uredjenje okružja, te sazove stare ugarske i hrvatske županije u skupštine. * Ali je u formi svojoj bilo blaže negoli njemačka vojnička prevlast za Leopolda I.

[graphic]

Na tim se skupštinama stalo bučno zahtijevati saziv sabora, dapače carski činovnici budu otjerani, a njemački jezik dokinut. Zemlja je s t a ja la na p r a g u pot p u n e b u n e. Kad to vidje car, koga je slomila teška bolest, izdade najprije dne 18. decembra 1789. naredbu, kojom obeća saziv sabora, a deset dana kasnije (28. decembra) vrati posebnom naredbom Ugrima i Hrvatima ustav, kakav je bio u onaj čas, kad je nastupio prijesto ; izuzeti budu od toga jedino patent o toleranciji i dokinuće kmetstva. Osim toga car još obeća, da će diljem godine 1791. sazvati sabor, ter se okruniti i izdati krunidbenu zavjernicu. Da se vidi ozbiljnost njegove nakane, dade odmah otpremiti krunu sv. Stjepana u Ugarsku, gdje je velikim veseljem i slavljem dočekaše. I u Hrvatskoj bijaše opće veselje zbog vraćena ustava koje još poveća potajni bijeg „bana“ Ваlаsse iz Zagreba, da spase glavu, Меdjutim dan prije nego li je stigla kruna sv. Stjepana u Budim, umre car Josip П. (20. februara god. 1790.). Naslijedio ga je brat Leopold II. (1790—1792.), koji sklopi mir s Turskom u Svištovu (4. augusta 1791.) odrekavši se svega, što je Laudon osvojio. Medja, što je tom prilikom od r e d je na i z medju Hrvatske i Turske (odnosno Bosne), i s t a je kao što i da na s. Još prije toga sazva novi vladar sabor u Budim, koji bi velikim sjajem otvoren dne 10. juna 1790. Оdmah na prvoj sjednici uzeše Magjari raspravljati u magjarskom jeziku, te se živo zauzeše za stari svoj ustav. Leopold ih nije ni u čemu priječio, već

im zadovoljio krunidbenom zavjernicom željama, a onda se dne 15. novembra svečano okrunio u Požunu za ugarsko-hrvatskoga kralja. Ovim se činom opet izmiri vladar s Ugrima i Hrvatima. Sabor medjutim nastavi svoja vijećanja, te ih konačno složi u 75 zakonskih članaka. Glavni članci jesu ovi: novi kralj je obvezan, da se najdulje šest mjeseci poslije smrti svoga predšasnika dade kruniti izdavši prije krunidbenu zavjernicu; kruna sv. Stjepana čuvat će se odsele u Budimu , kralj treba da što više boravi u Ugarskoj, Ugarska (i Нrvatska) jesu slobodne i nezavisne zemlje, u kojima vrijede samo oni zakoni, koje kralj potvrdjuje u sporazumu sa saborom , sabor se ima najdulje svake treće godine sazivati; naredbe i patenti nemaju zakonite vrijednosti; bez dozvole sabora nema novaka ni novaca ; magjarski se jezik uvodi u sve škole, a isto će se tako odsada u saboru i u županijskim skupštinama magjarski raspravljati; iznimku čine Hrvatska i Hrvati, koji su sebi spasili latinski jezik energičnim zauzimanjem bana Ivana Еrdödyja i biskupa zagrebačkoga Maksimilijana Vrhovca. Pored sve nesuglasice glede magjarskoga jezika ipak se Hrvati na ovom saboru tijesno pridruže Magjarima u administrativno-političkom smislu. Iza apsolutističke vladavine Josipa II. naime, Hrvati uvidješe, da pored tolikih saborskih zaključaka i tolikih molbi i obećanja kraljeva nijesu ne samo mogli povratiti pod bansku vlast otkinute krajiške dijelove, nego da im i ovo, što su imali, nije sigurno. Stoga odluče, ne pouzdavajući se u svoju vlastitu

« ПретходнаНастави »