Слике страница
PDF
ePub

snagu, što tješnje pridružiti se Ugarskoj na zajedničku obranu. Prvi je tu misao izrekao najumniji i najuvaženiji muž onoga vremena, protonotar Nikola Škrlec, a usvojio ju je sabor hrvatski uz potporu javnoga mnijenja u Hrvatskoj.

U prvi kraj pomišljalo se na to, kako bi se uredila za Ugarsku i Hrvatsku jedna zajednička najviša oblast, koja bi se zvala „Senatus reg ni“. Članove senata birali bi sabori, kojima bi bili i odgovorni ; senatu bi presjedao palatin ; dakako, Hrvatska bi dobila razmjeran broj senatora, a birao bi ih sabor hrvatski. Za vojničke poslove i za čitavu Krajinu imala bi se osnovati „curia militaris“ mjesto bečkoga i gradačkoga Hofkriegsratha; predsjednik te kurije imao bi biti član senata i bio bi odgovoran saboru. U toj vojničkoj kuriji imao bi i ban dobiti svoje mjesto kao njezin član.

Pored ovoga predloga Hrvati se odluče, ako ga Magjari ne prime na svom saboru, još za jedan drugi : neka se Hrvatska stavi pod ugarsko na mjesničko vijeće pridržavši sebi pravo kasnije uvesti svoje posebno namjesničko vijeće. Ovaj drugi predlog bi prihvaćen na budimskom saboru (čl. 58: 1790.), pa tako žrtvov a hrvatsko plemstvo dragovoljno naj. višu državnu oblast svoju, naime ba na, podvrgavši ga ugarskoj vladi.1 Plemstvo hrvatsko ipak je bilo sebi svijesno, što čini, pa stoga stavi tomu zaključku ovaj dodatak kao

1 Time Hrvati potvrdiše odluku Marije Terezije o dokinuću kraljevskoga vijeća (1779.).

opravdanje, naime, da to ima samo tako dugo potrajati, „dok se ne osvoje oni krajevi Hrvatske, koji su danas pod Venecijom (t. j. Dalmacija) i Turskom (t. j. Bosna do Vrbasa i Hercegovina do donje Neretve) i dok se tolik broj županija ne nadje na okupu, da Hrvati sami uzmognu uzdržavati jednu političku oblast“. Osim toga zaključe Hrvati posebnim zaključkom, da će hrvatski porez u buduće votirati ne u Zagrebu, nego na zajedničkom saboru, ali odijeljeno od ugarskoga ; samo za Slavoniju nije to vrijedilo, jer je njezin porez votiran skupa s drugim ugarskim županijama. Napokon priznaše Hrvati na ovom kobnom saboru još i n a čelo majoriteta u zajedničkim poslovima. 1

Ovim zaključcima zadan je gotovo smrtni udarac hrvatskoj samostalnosti, a ravnopravnosti izmedju Ugarske i Hrvatske nestade : Hrvatska postade dio njezin u pravom smislu, ne u prenesenom, kako je to shvaćala pragmatička sankcija, ili kako reče jedan uman pravnik toga vremena : ,,Also da hört auf Croatien ein Staat zu sein". Udarac taj bio je tim teži, što je ugarsko namjesničko vijeće bilo sebi prisvojilo svu vlast, tako da je sabor bio sasvim izlišan i bez vrijednosti. I odista, od tada se hrvatski sabor sastajao samo u oči ugarskoga na jedan dva dana, da izabere nuncije i da im dade instrukcije, a poslije zajedničkoga sabora opet bi se sastajao, da proglasi na zajedničkom saboru stvorene zakone. Razumije se, da je padom

Do god. 1706. nema traga „zajedničkim poslo

vima“.

vlasti sabora pala i vlast bana hrvatskoga, predsjednika saborskoga i izvršujućega organa namjesnič. koga vijeća.

Malo potom dne 1. marta 1792. umre iznenada kralj Leopold II. u četrdeset i petoj godini; prijesto i rat s Francuskom ostavi najstarijemu sinu Franji.

VIII.

Nutarnje prilike kraljevstva hrvatskoga od godine

1526. do 1790. Sve do druge polovice XVI. stoljeća još se razlikovalo „regnum Dalmatiae et Croatia e“ i „regnum Sclavonia e“, no nekako oko 1587. sjediniše se obje zemlje u jednu političku i upravnu cjelinu kao „regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae“, koji se diplomatski izraz održao do danas. Sada se zgodi, da je ime „Hrvatsk a“ preneseno na onaj dio sredovječne Slavonije, gdje nije vladao Turčin, a pod Slavonijom stalo se razumijevati sav ostali prijedjel na istok sve do Zemuna, to jest onako, kako je danas, dok se kao D al ma cija uzimaše hrvatsko primorje od ušća Zrmanje sve do Bakra, dapače jedno vrijeme još i Vinodol, Prozor, Otočac i Brinj ; očito je, da se time htio opravdati naslov „Hrvatska, Dalmacija i Slavonija“.

Kao grb uze sada upotrebljavati sabor hrvatski onaj, što ga je Vladislav II. god. 1496. potvrdio Slavoniji, naime kunu u bijegu medju dvije rijeke (Savom i Dravom) i zvijezdom (martom). Istodobno

bili su poznati još i grb hrvatski, naime izmiješane crvene i srebrne kocke (prvi put 1515.) i dalmatinski, to jest tri leopardske glave u plavom polju (prvi put 1406.). Sva tri grba nalazimo zajedno samo jedan put u ovo doba, naime godine 1616., i to na taliru kralja Matije II.

Granice kraljevstva hrvatskoga nijesu u to doba bile stalne. Najuže su bile početkom XVII. vijeka, a odonda stale su se uz srećne ratove s Turcima sve to većma širiti. Najveće prostranstvo postigle su obnovljenjem i sjedinjenjem triju slavonskih županija, te uredjenjem severinske. Sada se Hrvatska širila od mora do Iloka, dijeleći se na sedam županija : severinsku (danas zapadni dio modruško-riječke bez Senja), zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i srijemsku. Ostatak zemlje do Zrmanje (ličko-krbavska županija), Une i Save do Zemuna, pak Dunavom do Petrovaradina sačinjavao je Vojničku Krajinu, koja u upravnom obziru nije pripadala Hrvatskoj.

na r odnosno m obziru nastale su u to doba znatne promjene. Makar da je sva sila Hrvata ostavila tijekom XVI. stoljeća ugroženu svoju domovinu, odselivši se u Ugarsku, Austriju i Moravsku, a ostavivši iza sebe neke krajeve (naročito ličko-krbavske i Pounje) gotovo sasvim puste i prazne, ipak bijahu Hrvatii sada glavni elemenat u zemlji. Uz njih sjede mnogobrojni doseljenici stranom iz turskoga doba, a stranom iz

1 Izraza „reliquia e reliquia r u m“ nestaje iz saborskih zapisnika poslije karlovačkoga mira.

I u

doba njemačke prevlasti. U prvom su to redu Srbi, koji naseliše većim dijelom svu Vojničku Krajinu, Slavoniju i Srijem. U onim stranama, gdje nikad nijesu vladali Turci i gdje nije bilo Vojne Krajine (kao u Zagorju i južno od Zagreba do Kupe), nije bilo Srba. Nadalje napučiše gradove naročito u Slavoniji, Nijemci, djelomično kao obrtnici i trgovci, a djelomično kao časnici i službenici. Ti su Nijemci došli iz švapskih (južnonjemačkih) krajeva, poglavito iz gornje Austrije, Bavarske i Württemberga. Neki gradovi, kao Osijek i Petrovaradin, bili su u drugoj polovici XVIII. vijeka čisto njemački. Ma gjari se naseliše (djelomično još iz turskoga vremena) isključivo po nekim slavonskim selima uz Dravu i Dunav, a Arba na si (Klementinci) (god. 1737.) samo u dva sela Nikincima i Hrtkovcima. 1

Društvo se i sada raspadalo na slobodne i neslobodne ljude. Slobodni bili su plemići, svećenici i gradjani po kralj. slobodnim gradovima. Plemstvo se dijelilo u velikaše (magnate) i niže plemstvo (,,šljivari", plemenitaši). Staro prekokapelsko hrvatsko plemstvo većinom je za turskih ratova ili izumrlo ili se iselilo u Ugarsku i Austriju, a neki dapače u Italiju. U Ugarskoj dobiše iznajprije pridjev „H or v át“ (cognomine Chrovatus), pri

1 Bilo ih je u svemu oko trista porodica, a vodio ili je rim. kat. nadbiskup skopljanski Mihajlo Summa, koji je kao carski penzionirac umr'o u Osijeku 20. nov. 1777.; njegov se grob u franjevačkoj crkvi u nutarnjem gradu još i danas vidi. Danas je rijetkost, da bi koji od njihovili potomaka znao arbanaški.

« ПретходнаНастави »