Слике страница
PDF
ePub

državši pravo svoje ime, no docnije ga zanemariše tako, da je ponajviše ostalo samo „Horvát". Isto su tako i u Austriji zvali naše iseljenike,,Krabat“ (,,genannt Krabath"), samo se ovdje brzo zaboravilo na taj dodatak, a ostalo je pravo ime (često izobličeno). No pored iseljenika ističu se i neki doseljenici. Tako su grofovi Erdöd y podrijetlom iz Ugarske (szatmárske žup.), a gotovi svi slavonski velikaši, kojima je dvor poslije karlovačkoga mira prodao tamošnje velike spahiluke, Nijemci, kao Trenki iz Pruske, a Eltzi iz Njemačke ili Talijani, kao Odeschalchi, Cordona i Caraffa. Život neplemenitih ljudi bio je i sada sve do reforama Marije Terezije i Josipa II. isti kao u srednjem vijeku.

U crkvenom obziru preturila je Hrvatska u to doba mnoge nevolje i silovite promjene. Tečajem XVI. vijeka nestalo je srijemske, kninske i modruške biskupije, senjska je bijedno životarila uz more, a s opsegom zagrebačke biskupije gotovo se podudarao i opseg ostataka Hrvatske. Hrvati su uza sve nevolje ipak ostali vjerni vjeri svojih otaca, koja im bijaše štit i najuzvišenija zaštita u borbi za opstanak. Nakon oslobodjenja Like i Krbave, Pounja i Slavonije moglo se opet pomišljati na neku obnovu staroga stanja, pa tako se Hrvatska u XVIII. vijeku dijelila na pet biskupija: senjska je obuhvatala (kao danas) sve primorje, Liku, Krbavu i svu zemlju do Kapele, zagrebačka (kao danas) proširila se do Une i u Slavoniju do Našica, Vočina, Orahovice i Požege, bosanskodjakovačka obuhvataše Djakovo i okolicu

(Djakovštinu), pečujska zapremaše najveći dio Slavonije od Donjega Miholjca, Valpova, Čepina i Vinkovaca sve do Vukovara, Županje i Morovića, a srijemska okupila je oko sebe ostatak s Petrovaradinom kao sijelom, pa Zemun i Ilok. No pod konac XVIII. vijeka uze se biskupija djakovačka širiti na račun pečujske, koja bi ograničena na jedan dio Podravine (kao danas), a od god. 1773. primi u se još i biskupiju srijemsku nakon njezina dokinuća.

Od redova najviše ih je propalo za turske prevlasti, a održaše se Franjevci, naročito u Slavoniji, gdje su dugo vremena (a djelomično još i danas) imali župe u svojim rukama, te Isusovci po nekim gradovima kao u Zagrebu i Osijeku do dokinuća toga reda (1773.). Drugi neki preostali redovi, naročito za hrvatsku prosvjetu toli važni Pavlini, bili su dokinuti za vladanja Josipa II.

Pored sve pažnje hrvatskoga klera i plemstva, ipak se i po Hrvatskoj stade širiti protestantizam. U prvoj polovici XVI. vijeka nema mu traga, istom u drugoj polovici nalazimo pristaša njegovih medju Hrvatima. S tim je pokretom u svezi štajerski barun Ivan Ungnad, koji je kroz dulje vremena bio časnik na Krajini. Pod starost preseli se u Württemberg, te osnova u Urachu kraj Tübingena štampariju latinskim, glagolskim i ćirilovskim pismenima, izdavajući na slovenskom i hrvatskom jeziku crkvene knjige po nauku protestantskom. Uza nj pristade utemeljitelj slovenske književnosti Primus Truber, Istranin Stjepan Konzul, Antun Dal

matini umni Matija Franković (Flacius Illyricus), koji su na tim knjigama radili. No glavna pomoć i potpora dolazila im je od samoga kraljevića Maksimilijana, jer on bijaše tada vrlo sklon novoj vjeri. Misao im je bila proširiti protestantizam po cijelom Balkanskom poluotoku, dapače i medju Turcima,,,jer se hrvatskim jezikom govori sve do Carigrada“, kazivahu oni. I odista, protestantskih se knjiga vrlo mnogo proširilo medju Hrvatima. Novoj vjeri odazvali su se i neki velikaši kao ban Petar Erdödy, sigetski junak Nikola Zrinski, a naročito sin njegov Gjuro, koji osnova u medjumurskom Nedelišću novu štampariju. Novu vjeru proširiše donekle i nadošli krajiški njemački vojnici, a glavni razlog odzivu od strane Hrvata bijaše to, što je ona mjesto latinskoga uvodila u crkvu narodni hrvatski jezik.

Kad se pročulo za širenje protestantizma po Hrvatskoj, ustade sabor svom energijom protiv njega. Magjari pokušaše na požunskom saboru u martų 1608., da ga učine pristupnim i u Hrvatskoj, kako se to zgodi bečkim mirom od 1606. za Ugarsku, no ban Toma Erdödy najodlučnije se ogradi protiv toga, te držeći u rukama izvučen mač reče:,,Ovim mačem iskorijenit ćemo tu kugu, ako nam stupi na vrata; još imamo tri rijeke Savu, Dravu i Kupu, jednu ćemo tim novim gostima dati piti". I odista energičnoj akciji sabora i radu pozvanih Isusovaca brzo je uspjelo uništiti klicu nove vjere. Ipak ostavi ona nešto važno iza sebe na njezinom Osnovu poče se razvijati kajkavska hrvatska književnost.

Grčko-istočnoj crkvi pripadali su doseljeni Srbi. U sredovječnoj Hrvatskoj nije bilo Srba, osim nekoliko njih po srijemskim imanjima prebjeglih srpskih velikaša, naročito Brankovića. U Bosni i Hercegovini bilo ih je već više (naročito u južnoj Hercegovini), ali ipak ni izdaleka u toj mjeri, da bi činili većinu, jer u tim zemljama bijaše pored katoličanstva poglavito rašireno bo gomilstvo sve do dolaska Osmanlija. Kad Turci osvojiše Bosnu, stanu oni Srbe iz Srbije i sjeverne Macedonije po njoj naseljavati, da im služe kao neredovite čete (martolozi, od grč. harmatolós t. j. oružan čovjek) i da im obradjuju polja, pa ih tako hrane (raja).1 Kako su odsele dalje Turci napredovali, tako su se unutar njihovih političkih granica sve to već ma širila na sjever i srpska naselja. Sve do pred XVI. vijek još uvijek (osim pojedinačkih omanjih slučajeva) nema u glavnom Srba u onim krajevima Hrvatske, što ostadoše slobodni od Turaka. Tekar kad je okrenula ratna sreća turska (poslije 1593.), stadoše se oni iz turskoga carstva a naročito iz pašaluka bosanskoga seliti u Hrvatsku.

Prvo crkveno uredjenje njihovo ut turskom carstvu vezano je isključivo uz manastire. Najviše ih je bilo po Fruškoj Gori u Srijemu, kao Hopovo, Krušedol, Vrdnik (Ravanica) i Gr

1 Sa Srbima povedoše Turci takim prilikama još i mnoštvo ine balkanske raje, naročito Cincara i Rumunja (Vlaha).

getek,1 u Hrvatskoj Rmanj na Uni, u Dalmaciji Savina (Herceg Novi) i Arhangjelovac na Krki, a u Bosni Papraća nedaleko Zvornika. Stoga bijaše u to doba kler isključivo kalugjerski. Godine 1557. bude uskrišena još oko 1460. propala srpska pećka patrijaršija i tom prilikom njoj podvrgnuti svi pripadnici grčko-istočne crkve po svim zemljama sjevero-zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka gdje je vladao Turčin. Prvi patrijar obnovljene pećke patrijaršije bio je Makarije; on osnova sada episkopiju požeško-cerničku u manastiru Orahovici za Slavoniju i Dabrobosansku u Sarajevu za ostali dio bosanskoga pašaluka, naime HercegBosnu, Hrvatsku i Dalmaciju, u koliko su te zemlje bile u turskoj vlasti. Turci pomagahu ove vladike, dapače oni su kadikad nagonili i katolike, da ih priznadu svojim glavarima, naročito u doba, kad je katolički Beč bio vodja u turskim ratovima.

Oko god. 1598. preseli se u sporazumku s nadvojvodom Ferdinandom u Gracu vladika Vas ilije iz Orahovice u varaždinski generalat i utemelji kao sijelo manastir Marču kod Čazme. To je prva episkopija grčko-istočne crkve u kršćanskoj (slobodnoj) Hrvat8 koj. Desetak godina potom prijedje Vasilijin nasljednik vladika Vratanja na uniju i pri

1 Neki kao Hopovo i Krušedol stajahu još od početka XVI. vijeka, dakle prije turske najezde. To su bile zadužbine posljednjih srpskih despota, koji su prebivali u Srijemu.

« ПретходнаНастави »